Slobodna reč: Kako ste “odabrali” jezik kojim će govoriti likovi?

Milutin Petrović: Siguran sam da ne postoji niko ko je o jeziku u filmu razmišljao toliko dugo i intenzivno kao naša ekipa. I na kraju svima kažem: uzmite bilo koju Borinu knjigu, samo da nije Koštana, otvorite nasumice, ubodite prstom i krenite da čitate. To nije dijalekt. Moja bivša žena je filolog, bavila se baš etimologijom turcizama u srpskom. I ona mi je super stvar rekla: Svi ljudi znaju da su Turci nabijali ljude na kolac. Manji deo tih ljudi zna da to piše u romanu Na Drini ćuprija Ive Andrića. Još manji deo ljudi od tih je čitalo taj roman. Užasno mali deo ljudi je čitao stvarno sve što je pisao Ivo Andrić. I uvek će biti najglasniji oni koji ne znaju odakle je poteklo to da su Turci nabijali ljude na kolac.

Ako pogledate komentare i zamerke na You Tube-u ili društvenim mrežama, videćete da i ti ljudi pišu na književnom jeziku. Jedan od ključnih trenutaka u našim dilemama je bilo kada je Goran Stanković (režiser serije) našao snimak ankete u Vranju o zemljotresu 2012. godine. Jutarnji program, lokalna televizija, pitaju Vranjance na ulici jesu li osetili zemljotres i da li su se uplašili. Svi osim jedne bake sa vezanom maramom govore manje-više onako kako mi sad govorimo.

Jezik kojim likovi govore u ovom filmu je predivan. Rekli su mi ljudi koji se ozbiljno razumeju u jezike, da je stari srpski jezik, kojim je Sveti Sava govorio, po melodiji i akcentima mnogo više bio “južnjački” nego današnji književni srpski jezik, ali nije bio “smešan”, odnosno Sveti Sava nije govorio kao Piroćanac iz vica. Bilo bi lepo da neko može da vrati elemente tog jezika, kao kad Englezi rade Šekspira. Oni su jedna velika, uspešna kultura i kinematografija, ali sa Šekspirom imaju sličan “problem”. Jezik na kojem je on pisao je jezik koji bi danas morao da se titluje.

Oni to prosto rešavaju tako što se današnje ekranizacije Šekspira rade na razumljivom engleskom, sa upotrebom onoliko koliko je potrebno arhaičnih reči. Urade tako da ti osećaš stari jezik, vidiš da nije savremeni, ali ga razumeš. To smo gađali sve vreme.

I kada su drugi jezici u pitanju, pogledajte kako recimo Kolj (Feđa Štukan) priča. Bilo nam je bitno da ne govori onako kao kad se priča loš vic u kojem Albanac govori Srpski, već govori srpski sa albanskim akcentom, ali nije smešan. Dostojanstven je i opasan. Trudili smo se, super smo to uradili, uspeli smo u tome. Ponavljam, predivan je jezik koji se priča u filmu.

SR: Često u intervjuima ističete Vaš utisak nakon čitanja scenarija – da se radi o vesternu i da ste tako i pristupili filmu, tj. seriji. Otkud vestern u Srbiji i u Vranju, u 19. veku?

MP: Radnja filma se dešava tokom polovine 19. veka, kada i pola američkih vesterna koje smo gledali. Oni stalno imaju scene kako u Teksasu ljudi imaju prozore sa staklima, koltove, vinčesterke, fenomenalna sedla, predivne šešire, malo-malo pa se doseljava porodica i kao iznosi se klavir. To je neki njihov stav prema sebi, žele da se prave važni i da se čine boljima no što jesu. I onda mi je izgledalo mazohistički što mi, koji imamo isti taj 19. vek, u kojem su ljudi isto jahali, imali kočije, šešire, oružje i generalno imali sve, samo mnogo lepše nego u Teksasu, ne radimo isto.

Neko ko je trgovao između Istanbula i Soluna, živeo u Vranju, sigurno je imao mnogo lepšu garderobu, šešire, oružje, sedla, uzde, cipele, čizme, neuporedivo lepše nego oni “papci” koji su prešli Atlantik, došli do Teksasa i Arizone.

Vesterni su sinonim za konje, galopiranje… Ti njihovi konji (u Americi) su bili mustanzi i kvoteri. Sagledano iz ugla uzgoja konja, ne smatraju se za baš mnogo vredne i kvalitetne konje, neuporedivo kvalitetni konji su na istoku, gde su arapski i mešavine sa arapskim pastuvima…I iz neobjašnjivog razloga mi se ne pravimo važni sa tim. Prosto sam video priliku da budemo dobri prema sebi.

Stalno sam ponavljao svima na setu: Vranje je grad, vi ste građani, aristokrate, bogati ljudi, govorite više jezika. Hadži Trifun je tajkun, kao što danas svaki tajkun putuje Learjet-om u Njujork, ima pregovore i zna engleski, često se snalazi sa ruskim i italijanskim… Hadži Trifun je znao sigurno turski, elemente albanskog i skoro sigurno grčki, što u filmu nema prilike da se kaže. To je multinacionalna sredina.

To je jedna ozbiljna šekspirijanska drama o strašno ozbiljnim ljudima među kojima nema nikakvih papaka i budala. Vranje je tada bilo vekovima u kontinuitetu deo jedne velike carevine, vrlo uređene i ozbiljne, koja je trajala hiljadu godina.

Prilično važan gradić u istoj državi u kojoj su bili Kairo, Damask, Prizren, Sarajevo, Solun. Ogromna zemlja. Kad živiš u istoj zemlji gde su Damask i Kairo, ti si deo te civilizacije, deo te kulture. Iz nekog razloga mi se odričemo toga, što uopšte ne razumem zašto. Zato što je Ivo Andrić napisao da su Turci nabijali na kolac čoveka.

A gore stvari su radili u Holandiji i Belgiji u to vreme protestanti katolicima i katolici protestantima. Pa oni ipak kad pričao o 19. veku pričaju o Betovenu, a ne pričaju o primitivnim zverstvima. To mi je bilo važno, da budemo dobri.

SR: Borini likovi, pa samim tim i likovi iz filma su vrlo kompleksni. Koji od njih je za Vas bio najveći izazov? Anđela Jovanović, koja tumači Tašanu, istakla je da ste vas dvoje imali malo drugačije shvatanje njenog lika, da li je ona bila jedan od većih izazova?

MP: Anđela je lansirala tu priču, koja jeste tačna. Tašana i to šta ona u stvari želi je jako komplikovana konstrukcija. Istina, ja sam je zamišljao za nijansu rustičnije, kao neku devetnaestovekovnu ružu, kojoj je unutrašnja priroda takva da je željna ljubavi i strasti, i koja izbija iz nje sama od sebe… A onda je Anđela sa sobom donela neku energičnu “Black Magic Woman”, u pitanju je nijansa oštrine koju je ona unela u Tašanu, koju ja nisam očekivao, ali kada sam je video na probama i u kadru, rekao sam, ovo je jako dobro, vrlo moguće bolje od onoga što sam ja zamišljao.

Ali bez obzira na tu priču o ženskom filmu i o ženskom pitanju, što se mene tiče, ovo je film o Hadži Trifunu, i to film koji se bavi problemima koje ima muškarac u poziciji da donosi odluke. Kada si muškarac i pretenduješ na moć, ciljaš na mesto sa koga ćeš ti odlučivati. “Neće meni drugi govoriti šta da radim, nego ću ja sam”, i onda kada dođeš u tu poziciju čitav svet se preokrene.

Shvatiš šta znači donositi odluke, koliko su one kumulativne i koliko je prosto istinita biblijska rečenica da je put do Pakla popločan dobrim namerama.

Unutar dramaturgije filma strašno volim tu priču “što bolji negativac to bolja drama”, i mislim da je mnogo važno da negativci imaju “razloge” zbog kojih čine te stvari, a ne da su sami po sebi negativci. Meni je najgore kada počne film, lik ulazi u neku prostoriju i sad kao on zna da je negativac. To ste hiljadu puta videli, neko uđe i on odmah zna da je zao, na primer ustaša koji će ubijati decu. Mnogo je važno u dramaturgiji da negativac bude čovek koji može da “objasni” zašto on nešto radi.

To mi je bio najveći izazov kad je Hadži Trifun u pitanju i mislim da je Bjela maestralno odradio posao. Dok gledate film, sa jedne strane vas vozi to da ga strahovito optužujete i kažete da li je moguće da ovaj čovek to radi, a sa druge strane vidite, on sam to kaže – da on radi ono što mora da uradi.

Stalno pokušava da zapuši rupe, da ispravi stvari, da uradi onako kako on smatra da treba da se uradi, i to sve vreme ide u propast. To je tragedija ljudi. Svi likovi Bore Stankovića su komplikovani, duboki psihološki, višeslojni, da je svaki lik zahtevao posebnu obradu.

SR: Bjelogrlić tumači Hadži Trifuna u filmu i seriji koji se rade gotovo istovremeno dok i njegov takođe veliki projekat, film Toma. Kako je bilo sarađivati sa njim, u smislu da je “šef” na jednom setu, sada imao Vas za “šefa”?

MP: Jednim delom lako, zbog toga što je njegova ovde uloga da je šef! Tako da je on tu vrstu energije i potrebe mogao da troši unutar kadra. Sa druge strane, meni je to posebno bilo divno jer je on uvek bio, još kao dete, neosporno talentovan glumac, ali otkad je on krenuo da režira i da producira, kao reditelj na snimanju a zatim kao reditelj u montaži, otkrio je gomilu tajni koje glumci ne znaju.

Šta je “muka” i šta je u stvari posao režisera, a glumci vrlo često naivno misle da mi ne razumemo njihov posao…a stvar je vrlo specifična: koji objekti, šta je u drugom planu, šta imaš nameru da sa tim uradiš u montaži itd. i sad je Bjela sve to prošao. Tonsku obradu, miks zvuka, stavljanje muzike…i pošto je pametan i talentovan čovek, on je sada glumac koji ima svoj prirodni talenat, ali zna svaki segment posla.

Njemu je u svakom trenutku u perifernom vidu bilo jasno gde je kamera, gde su statisti, šta je sa svetlom, gde je mikroman, prosto je uživanje bilo. Gledao sam neki klip Hollywood Reportera sa poznatim režiserima i jednog od njih su pitali kako je bilo raditi sa Leonardom Dikapriom. Odgovorio je da je radio sa puno fantastičnih glumaca, ali Dikapria izdvaja što je tom čoveku do najsitnije tačke poznata kompletna tehnologija i tehnika snimanja filma.

Glumac koji to ne zna se nervira što se ponavlja dubl jer je mikroman gurnuo usmereni mikrofon bliže, ali Leonardo Dikaprio i Bjela znaju da ako to ne uradi mikroman onda mora na mikseti da se “gain” podigne, kada se povećava i šum i onda njihova boja glasa ne bude ista i drugačije može da se smiksa s muzikom.

To su neke stvari koje publika ne mora da zna ali koje je uživanje imati. Inače su režiseri odlični glumci zato što nas razumeju. Kada glumcu koji je samo fantastičan psihološki glumac kažete “Molim te pomeri se malo levo zaklanjaš svetlo partnerki”, on se uvredi jer misli da je to omalovažavanje njegove umetnosti, dubine njegovog osećaja, a kada režiseru koji je i glumac to kažete on jasno zna da vi to ne govorite jer ste plitki u sagledavanju situacije, nego zato što će se to videti na platnu.

SR: Koliko ste pre rada na ovom projektu bili upoznati sa stvaralaštvom Bore Stankovića?

MP: Nisam se prethodno bavio i ne bi mi palo na pamet da se specijalno bavim Stankovićem na ovaj način, da nije bilo Voje Nanovića, koji je mene lično mnogo više zanimao. Film smo pripremali 4 godine i za to vreme sam kupio Stankovićeva sabrana dela i neka fantastična izdanja, kao što je izdanje Prosvete iz ’70-ih sa brilijantnim člancima Vinavera, Dučića, Skerlića itd. o njemu, koji su važni koliko i njegova dela, fantastično nešto.

Shvatio sam da su predubeđenja koja ljudi danas imaju o Bori Stankoviću netačna.  Zbog pogrešnih ekranizacija njegovih dela on je shvaćen kao neki pisac koji je pisao “narodnjačka” dela sa puno igranja i pevanja, što je samo u slučaju Koštane tačno. A to je zapravo jedna dramatična priča o rasizmu i pedofiliji i neverovatno je kako to ispuštaju u raznim “dairama”. Voja me spojio sa Borom i drago mi je jer ovaj film ima njegovu srž, ali je po prvi put napravljen tako da je “cool”, šmekerski i nije pretvoreno u neko rakijanje, bahanalije, neke čudne ljude koji se napijaju.

SR: Zapravo, ako se ne varamo, jedina scena u filmu u kojoj ima muzike, derta, “rakijanja”, je sa Efendi Mitom i Sarošem? Prepoznajemo numeru “Dude, belo dude”…

MP: Kompozitor Aleksandar Ranđelović je uradio odličan posao, i za film i za seriju. Videćete u seriji, kako se kasnije ide ka Koštani, Mitke i ona nam donose mnogo više scena u hanu i mnogo više muzike.

SR: Originalni scenario Voje Nanovića za TV Seriju Nečista krv je sada adaptirala Milena Marković. Kakve su izmene bile neophodne?

MP: Bora inače stalno piše ono što ne kaže. Mnogo više kaže u onome što se ne kaže nego u onome što se kaže. Njegovi motivi i psihologija su tajnoviti i skriveni, a Voja je u scenariju po kojem je rađen film to preneo vrlo tačno. Današnje vreme traži da se to malo direktnije kaže.

Na primer, cela linija da se jasno radi o incestu, to je Milena Marković otvorila javnosti. To je kod Bore i Voje bilo vidljivo ali između redova. Ovde je konkretnije.

Takođe, jezik. Sedamdesetih godina je postojala neka “uslovnost” da svi pričaju jednim jezikom bez obzira da li su stranci ili nisu, to su Amerikanci radili. Danas je to nekulturno i nepristojno, a mi smo ubacili turski i albanski jezik na mestima gde je logično da oni budu. I zvono, na primer. Cela linija sa zvonom je dodata, ono ne postoji u originalnom scenariju.

Takođe, u originalnom scenariju je bilo, recimo: “On izađe i prepukne mu srce…”. Mi smo to “prepukne mu srce” preneli na savremeniji izraz, nešto se, zaboga, tom čoveku desi, ne možete samo tako da pustite glumca da se uhvati za srce.

SR: Stalno slušamo o tome koliko je fenomenalan Nanovićev scenario, između ostalog proglašen je najboljim na ovogodišnjem Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji. Ko je pronašao koga, Vi scenario ili scenario Vas? Radi se o poslednjem primerku, zar ne?

MP: Odgovor na takvo pitanje neminovno vodi u poetiku ali neću romantizovati – ja sam pronašao scenario. Ljudi su dugo pričali o njemu. Miša Radivojević je jednom prilikom bio na televiziji kada se Žika Pavlović pripremao da snima tu seriju, Nečistu krv, po scenariju Voje Nanovića. Radivojević, takođe jedan od obožavatelja književnosti Bore Stankovića, tražio je za sebe jedan primerak. I njemu se desilo isto što i meni. U 11 uveče je zapalio cigaru i uzeo da čita prvu epizodu, i završio je čitanje sutradan u 4 popodne, nije spavao i rekao je da je to najbolji scenario koji je ikada pročitao. Kada sam ja stigao do 6. epizode u 4 ujutru, nisam mogao da spavam a da ne saznam šta je u sedmoj.

Sve oko te serije tada je kao neka metafora našeg života, naše države, naše kulture. To je trenutak kada su neki ljudi koji odlučuju, odlučili da ne rade Boru Stankovića i ubrzo posle je počeo da se radi Bolji život, pa Bolji život, pa opet Bolji život…

Onda su se desile devedesete i ostalo je istorija. Možda zvuči kao da ja nešto govorim protiv Siniše Pavića i Boljeg života…

SR: Kad već pominjete, likovi Siniše Pavića iz popularnih TV serija koji su sa juga, prikazani su često komično, ili kao neki prevaranti, prosti, nepismeni ljudi…

MP: Pa da. Kada tezgariš, najlakše ti je da kažeš: šta je smešno…aha,…vic o Piroćancu..ili ubaciš meko “ć” ili “đ”, eto kod Bele lađe….i gotovo….svi umiru od smeha… Pa to je tragedija, šta se na primer desilo sa Zonom Zamfirovom. Stevan Sremac je veliki pisac građanske Srbije koji je kroz Zonu Zamfirovu uništen.

Vi tu imate lepotu Katarine Radivojević, njen krupni plan koji izgleda kao Holivud, i publiku odgajanu na Boljem životu i vicevima o Piroćancima koji gledaju “beogradske glumce kako govore južnjački” i onda se svi smeju: “Hahahah vidi Milena Dravić kako govori kao moja baba”…I onda je to kao ljudima smešno i to je kao uspeh? Mi ni nalik nismo tome tako pristupili.

SR: Već ste pre vranjske premijere govorili o “tremi” koju imate pred ovdašnjom publikom jer se radi o rodnom gradu Bore Stankovića, a prethodno je prvo prikazivanje na jugu Srbije, na Filmskim susretima u Nišu, obeležio incident sa kvarom na projektoru u sred filma i svime što je potom usledilo…Koliko je to pogodilo ekipu?

MP: Stravičan događaj. Kao neprijatnosti kad odeš u goste kod nekoga, pa se desi neki skandal. Sad svi pokušavaju da budu fini domaćini, a da mi budemo što finiji gosti. Kad je prošlo vreme i kad možemo sad da sagledamo, to je stvarno strašno. Neko pocepa tvoju sliku na pola pa je zalepi selotejpom. Tako je bilo. Anđela Jovanović igra najtežu ulogu svog života do sada, prvu veliku ulogu. Ide njena najteža dramska situacija ikada, i onda pukne film. Onda ga puste ispočetka pa ponovo to rade…Publika više od pola sata čeka nastavak filma. Neki laskavo možda misle da to ima veze sa filmom, ipak mislim da se radi o pristojnosti niške publike.

Uopšte te festivalske projekcije na otvorenom nisu dovoljno dobre da film zaista odgledate, a da to nije površno. Nama na tim projekcijama direktori fotografija dobijaju “srčku”. Festivali su više zabava.

Mirko Kovač, Elita je gora od rulje

Razgovarao: Srećko Horvat

Za početak, prije nego se pozabavimo konkretnim aspektima vašega rada, poznati ste prije svega kao pisac. Međutim, napisali ste brojne eseje, publicističke radove, tu su i filmski scenariji za neke od najpoznatijih jugoslavenskih filmova. Kako ste spojili sva ta razna polja. Čini mi se da u knjizi “Elita gora od rulje” na jednom mjestu spominjete da vam je čitavo vrijeme bilo žao da niste više vremena mogli posvetiti pisanju romana. Kako na to gledate danas, biste li se “odrekli” nekih od tih mnogobrojnih formi vašeg stvaralaštva? 

Možda je moralo biti upravo tako, danas mi se čini da su se kod mene žanrovi prepletali, da u romanima ima ponešto i od eseja ili filmskog scenarija i dramskog teksta, te da su ta iskustva korisna za ono što bih mogao nazvati cjelokupnim mojim književnim radom. Često imam navadu reći da su te moje knjige koje nazivamo publicističkim ipak “iznuđene”, te da sam ih pisao po nekoj prinudi, u jednom paklenom vremenu, iz otpora i u prilog istini, moralu i nekim trajnim vrijednostima koje su u tom razdoblju, već od sredine osamdesetih godina, počele sve više propadati i ustupati mjesto užasu koji nas je doista i snašao. S druge pak strane, kad kažem roman mislim na ono što je najbitnije u mojem pisanju, ali ipak, roman se ne može pisati jedan za drugim, jer to je ozbiljan i dug rad, pokatkad istraživački. Nekako mi se čini oholim pisati roman za romanom, čak i pod uvjetom kada bih to mogao. Danilo Kiš je imao običaj reći da je najbolje napraviti barem četiri godine pauze između dva romana. Kako sam ja bio profesionalni pisac od dana stupanja u književnost, te “kišovske pauze” najradije sam koristio za rad na filmskim scenarijima, tako da sam scenarist jedno desetak filmova i to uspješnih filmova, što nije samo moja zasluga nego i zasluga redatelja. Uza sve, film je jedno fantastično iskustvo, neka vrst sazrijevanja u dramaturškom smislu, u smislu približavanja romana čitatelju i otvaranja iz onoga hermetičnog što sam pokatkad kao romansijer prakticirao. Usudio bih se čak reći da roman mora ponešto učiti i ponešto prihvatiti od filmskog scenarija. A i obrnuto.

Na sreću svih nas, ipak ste imali te izlete. Što se tiče filma, je li vam filmska forma, tj. medij, pomogla i za literarno stvaranje, bilo za razvoj dijaloške forme, karakterizaciju likova i slično…

Da, svakako. Već  sam o tome nešto natuknuo. Sada u nekim zrelim godinama, vidite da izbjegavam pojam starenje, jer starost nije nešto odvojeno od onoga što jesam, sve više sam roman približavao filmu, a to znači i čitatelju, pa je tako, primjerice, roman Grad u zrcalu imao više izdanja i sve više čitatelja, ne samo kod nas nego i vani, barem na jezicima na koje je do sada preveden. Doduše, ja danas drukčije pišem, premda je moje stajalište da se svaka knjiga mora drukčije pisati, da je iznalaženje postupaka i ključeva jedna važna komponenta svakog književnog i općenito umjetničkog rada. Neosporno je da je film utjecao na mene, na moje književne postupke. I ja tu nisam iznimka. Mnogi su se pisci bavili filmom, i to veliki pisci poput Grahama Greenea, Faulknera, Marqueza i dr. Kao mlad pisac, tek sam bio zakoračio u književnost, “visio” sam u beogradskoj kinoteci, a ono što me hrabrilo da ustrajem u tom manijačkom gledanju filmova jest to što sam vrlo često viđao na popodnevnim, pa i prijepodnevnim projekcijama, velikog pisca Ivu Andrića. Kada sam ga kasnije upoznao rekao mi je da je njegov omiljeni redatelj Bresson i da je njegove filmove Osuđeni na smrt je pobjegao i Dnevnik seoskog župnika, gledao više puta.

Kad se ponovno čitaju vaše pripovijetke koje su prvobitno bile mahom objavljene u zbirci pripovijedaka “Nebeski zaručnici” (1987), a relativno nedavno reizdane, uz par novih naslova, u knjizi “Ruže za Nives Koen” (2005), ne može se ne primijetiti vaša naknadna redaktorska ruka. Neki su dijelovi izbačeni, lascivna erotika, koja je bila jedna od vaših glavnih karakteristika stvaralaštva, sad je obuzdana (što se posebno može vidjeti i u vašem posljednjem djelu “Grad u Zrcalu”, gdje čak i izrijekom erotiku prepuštate ”nekim talentiranijim autorima”). Stječe se dojam da se uvijek iznova vraćate vlastitim književnim djelima, da one nisu za vas okamine koje pripadaju nekom drugom, prijašnjem vremenu, već otvorene forme koje se uvijek iznova iščitavaju i preuređuju? 

Točno ste rekli. Nije sve završeno što vam se čini završenim. Ja više ne znam jesam li se vraćao svojim “ranim radovima” zato što sam bio nezadovoljan, ili zato što sam htio reći nešto više, drukčije, ponukan onom vječitom estetskom potrebom da se sve može reći na nov i drukčiji način. Borges je jednom izjavio da bi sve svoje knjige rado prepravio i drukčije napisao. Mnogi su pisci mijenjali svoje knjige, od Krleže do Piljnjaka koji je čak premještao čitave pasuse iz jedne knjige u drugu, pa su ga neki kritičari nazivali “samoplagijatorom”. To je ipak neka opsesija da se istjera nešto što želi svaki pisac, a to je da se postigne ono nemoguće, a to je savršenstvo. Dakle, lijepo zvuči: preuređivati svoje knjige znači tragati za nemogućim. Neke stvari nisam nikad dirao, ali one erotske pasuse mijenjao sam isključivo iz estetskih razloga, jer su bili pisani u nekom drugom vremenu komunističkog puritanizma, kada je erotsko bilo neprijateljsko, kada se na to gledalo kao na nešto zapadnjačko, dekadentno, pomodno itd. Za mene je erotsko značilo i stanoviti stupanj slobode, ali i izazov da kontriram književnom i ideološkom puritanizmu, pa ako hoćete i da šokiram, tako da sam s knjigom Rane Luke Meštrovića imao velikih nevolja; knjiga je dobila nagradu, pa je ta nagrada oduzeta. Knjiga je povučena iz knjižnica, u knjižarama je više nije bilo, uslijedili su napadi u medijima, ratni veterani tražili su da se knjiga zabrani i autor krivično goni. Ja sam bio na ledu. I to je potrajalo sve do jednog reagiranja Predraga Matvejevića koji je na jedan ludo hrabar način branio i zastupao sve proganjane pisce od strane režima. A kada je izašla nova verzija, malo dotjerana i uređena, kad su ublaženi erotski pasusi, počeli su me napadati da se posipam pepelom i da sam izbacio sva ta šokantna mjesta kako bih se dodvorio vlastima i priznao pogreške, a njima dao za pravo. Ali to nije točno, nitko od mene nije tražio da to mijenjam, ja sam samo želio na suptilniji način reći to isto, jer erotsko ne valja ako je eksplicitno. U novim romanima Kristalne rešetke i Grad u zrcalu erotsko je nekako prigušeno, a ispalo je mnogo efektnije.

Čini mi se da vas u jednom pismu Borislav Pekić upozorava na Danila Kiša koji je zbog vlastitog perfekcionizma bio u stanju skratiti pola svoga “Peščanika”. Mislite li da književnik može biti zadovoljan konačnim oblikom svoje knjige? 

Teško je o zadovoljstvu uopće govoriti, jer kako je to divno rekao Kafka, „ja sam nezadovoljan čak i svojim zadovoljstvom“. Pisac mora biti nezadovoljan, čak i zadovoljstvom. Postoji uvijek ta težnja za savršenstvom, o kojoj je Pekić govorio pišući o Kišu. Kiš je doista bio neka vrst manijaka ne samo kad je radio na vlastitim rukopisima, nego i kao čitatelj, jer nije podnosio “ošljarenje” ili bilo kakvu nepreciznost. Ispričat ću vam jednu anegdotu s Kišem i velikom francuskom književnicom Marguerite Yourcenar koju je Kiš kao spisateljicu obožavao. Dao joj je u Parizu Grobnicu za Borisa Davidoviča i zamolio je da se nađu kad je pročita i da mu velika spisateljica kaže svoje mišljenje. I doista su se našli, ona je izrekla mnogo komplimenata, ali je rekla da ima jednu primjedbu. U priči Psi i knjige Kiš je opisao neku vrstu sira iz 16 stoljeća, a Yourcenarova mu je rekla da toga sira tada nije bilo, da je on proizveden gotovo dva stoljeća kasnije. Pred tom primjedbom Kiš je zaboravio sve komplimente, bio je tako nesretan da mi je jednom rekao: “Znaš, rado bih povukao sva izdanja Grobnice.” To nitko drugi nije primijetio, niti je takvo što znao, a na kraju krajeva i nije toliko bitno, ali on je znao za tu nepreciznost i to ga je mučilo, kasnije je pronašao točan podatak i u svim svojim sljedećim izdanjima to je popravio. Uz točne činjenice, sažimanje je bit književnog stvaranja. Ja sam za jedan simpozij o Kišu napisao tekst pod naslovom Estetika sažimanja. Jer sažimanje je postupak. Tko to ne umije, usudio bih se reći da mu nešto kao piscu fali.

Skraćivanje je jedan postupak, a time dolazimo i do nekih drugih odabira u pisanju.  Ono što karakterizira vaš opus zasigurno je pripovjedačko ”ja” lice kojeg se niste uspjeli ”riješiti” još od najranijih dana vašeg stvaralaštva. Bilo da se radi o iznenadnim susretima s fascinantnim likovima (kao u zbirci pripovijedaka “Ruže za Nives Koen” ili “Uvodu u drugi život”), bilo o kronici jednog prohujalog vremena (kao u “Kristalnim rešetkama”) ili pak o evokaciji djetinjstva (kao u “Gradu u zrcalu”), uvijek ostaje ta tradicionalna forma pripovijedanja. Usudio bih se reći, da se to pripovjedačko ”ja” često i distancira od same radnje, kao da se tom manirom, odlazeći u digresije, nastoji razbiti monotonost pripovijedanja. Tako, na primjer, nemali broj pasusa “Grada u zrcalu” završava nekim vašim razmišljanjima o književnosti. Ostajete li i u novom romanu koji upravo pišete vjerni svojoj dosadašnjoj pripovjedačkoj tradiciji ili pripremate neki novi ključ? 

Mislim da to autobiografsko “Ja” nije samo postupak, nego i forma, način pripovijedanja, pa ako hoćete i jedna igra s čitateljem. Ili, kako bi Philip Roth rekao “zavaravanje tragova, miješanje pravih i krivih izvora”. Ja ne znam da li bih uopće umio pisati u trećem licu, istina, pisao sam mnoga poglavlja u trećem licu, ali da li bih umio one intimne partije bez toga autobiografskog ja, to stvarno ne znam. Naprosto, divno se skrivati iza toga “Ja”, čini mi se da ono mnogo toga dopušta, a ipak je nečim uvjetovano i nečim ograničeno. Uza sve, meni pisanje u prvom licu pričinjava veliko zadovoljstvo, osobna iskustva lakše uklapam nego da to činim onim objektivnim načinom pisca “kao svevidećeg”. Mnogi su moji omiljeni pisci pisali u prvom licu; Knut Hamsun negdje do svoje pedesete godine pisao je u prvom licu, a tek je kasnije svoje velike romane Skitnice i Blagoslov zemlje pisao u trećem licu. Meni su draži njegovi romani pisani u prvom licu, primjerice, Glad ili Pan. Singer je rekao da je Pan najljepša knjiga koju je ikad čitao, pisao je i pogovor za njezino američko izdanje. A jednom je i sam Knut Hamsun rekao da mu je žao što je to svoje pripovjedačko “Ja” napustio. Osobno, teško bih se mogao odreći toga “Ja” premda s njim imate mnogo nevolja ako dolazite u dodir s čitateljima, jer ne može proći a da vas netko ne upita je li se to sve vama dogodilo, čak i kritičari čini te pogreške i poistovjećuju pisca s junakom. O tome je Philip Roth u romanu Zuckerman fantastično pisao i kroz lik jedne čitateljice to pitanje doveo do jednog savršenog teorijskog nivoa.

Sada smo se dotakli Hamsuna. On je zasigurno utjecao na ono najbolje u jugoslavenskoj književnosti. Recite nam koji su ostali pisci značajno utjecali na vas i vašu generaciju? 

Knut Hamsun je između dva svjetska rata bio prevođen i poznat pisac u ondašnjoj Jugoslaviji, donio je nešto novo, drukčije, duhovito i inteligentno, a nadasve, pokazao je da pisci malih naroda i malih jezika mogu zadobiti takva velika priznanja i književnu slavu. Bio je čitan i omiljen, čak je i u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji tiskan unatoč tomu da se stavio na Hitlerovu stranu i da je vjerovao da je Hitlerov “europski poredak” dobra stvar za Europu. Iako je poslije Drugog svjetskog rata anatemiziran, čak i strpan u ludnicu, njega su branili i neki nemogući tipovi poput Staljina. I sve u svemu njegove su zablude bile ispod njegova djela, nekako u podnožju te planine. Meni je Danilo Kiš prvi skrenuo pažnju na Knuta Hamsuna i njegov roman Glad , ta je knjiga kružila među nama, ne znam koliko je na nas utjecala, ali mi smo svakako bili njegovi veliki štovatelji. Ali na pisca rijetko kad utječe samo jedan pisac, utječe mnogo toga, više različitih pisaca, cijela kulturna situacija jednog vremena, tradicija, itd. Utjecaji su dobra stvar, moramo se držati one da se književnost hrani književnošću, da su pisci uvijek nečiji sljedbenici i nasljednici.

Ima jedna zanimljiva scena u “Kristalnim rešetkama”, kad protagonist od uzbuđenja skače sa stolice, čitajući Knuta Hamsuna. To me dovodi do idućeg pitanja, čini mi se da u jednom intervjuu ističete da vas kao čitatelja isključivo zanima igra u stilu, bravure kojim pisac neočekivano ”zaokrene” rečenicu i iznenadi čitatelja. Dijelite li mišljenje da suvremenoj književnosti na prostoru bivše Jugoslavije upravo nedostaje ova ambicija za stilskom zaigranošću? 

Pa i ja, isto kao i moj junak, i dandanas skačem sa stolice kada čitam pisca koji me “obara”. Ja i dandanas uzviknem neku riječ oduševljenja kad čitam Kafku, Canettija, Tolstoja, jer postoje neki pisci koje stalno možete iznova čitatai i svaki put iznova “skakati sa stolice”. Tu negdje i jest čarolija pisanja. Ako nema te čarolije ja obično odustajem od knjige. Vrlo mi je teško čitati pisca koji nije, uvjetno rečeno, duhovit. Možda je to moja slabost, ali ja sam uvijek volio pisce-šarmere, ma koliko popovi i crkovnjaci šarm smatrali sotoninom majstorijom. U Beogradu smo svojedobno takve pisce ili redatelje nazivali “cakistima”, caka je vjerojatno neka šatrovačka riječ. Tu je bio Makavejev veliki meštar. Želim reći da volim obrat u rečenici, dovitljivost piščevu. Upravo je Hamsun imao te doskočice, te igrarije. Umjeti se podsmjehnuti samome sebi, to je dar. Čak je i Ivo Andrić, naizgled ukočeni mudrac, imao izuzetan sense of humor, posebice u onim svojim genijalnim pričama o fratrima. Moj je najveći otpor prema Crnjanskom upravo zbog toga nedostatka humora. Ne znam koliko je humor točna i sretna riječ, Pekić je to nazivao distancom. Obično pisci-nacionalisti nemaju tu distancu, nemaju smisla za humor, jer ih more teške brige nacije. O svojim suvremenicima ne znam što bih rekao, nisam dovoljno upućen, ali sam nailazio na pisce koji se dobro “zezaju”. Međutim, “zezanje” ne smije izbiti u prvi plan, ono je samo povremeni začin u onom bitnom što pisac želi reći. Ima pisaca koji se, kako vi kažete, umiju zaigrati. I to je mnogo bolje nego da su “mudroseri”.

Trenutno radite na novoj knjizi, također je pišete u prvom licu, žanrovski ste je odredili kao roman-memoare i nazvali je “Vrijeme koje se udaljava”. Hoćete li se možda u toj knjizi prisjetiti i nekih odnosa s piscima iz vaše generacije? I u kojoj je fazi ta knjiga? 

Sada kad se nazire ta knjiga, kad se već uobličava u roman s dijelovima memoarskim, kada ta dva sloja, memoarski i romaneskni, postaju neodvojiva i čine građu ove knjige, onda mirno mogu reći da je to roman na kojemu radim cijelog života, jer je njegov raspon i ono što se u njemu događa vremenski obuhvaćen u nekih pedesetak i više godina. Roman počinje kao autobiografija, što donekle i jest, a onda ulaze likovi znani i neznani i to sve traje tamo negdje od kraja pedesetih godina, pa do današnjih dana. Ja nikad nisam vodio dnevnike, ali sam povremeno zapisivao neke luckaste ideje, zabilježio ponešto bizarno iz mnogih susreta, nisam tome pridavao nikakvo značenje, ali sam umio sačuvati mnoge papiriće, teke, notese, bilježnice, puno je toga izgubljeno, a ono što je sačuvano koristilo mi je kao podsjetnik. Sve te papiriće, bilo je tu nekoliko fasicikli svega i svačega, doslovce i smeća, počeo sam prebirati i trijebiti negdje s početka devedesetih godina kada sam već živio u Rovinju i kada sam mislio da je moja jedina perspektiva vraćanje u prošlost, pa sam već tada roman nazvao Vrijeme koje se udaljava. U međuvremenu sam napisao ili preuredio i dotjerao najmanje sedam-osam knjiga, ali sam paralelno uvijek pomalo “kuckao” to svoje Vrijeme, tajeći to i od samoga sebe.

Tamo negdje s kraja šezdesetih godina, bio sam u redakciji Književnih novina, počeo sam raditi jedan intervju s Crnajnskim, ali ga nisam uspio završiti, jer je ta redakcija rasturena kao reakcionarna i antikomunistička. Kad je Crnjanski shvatio da je ta redakcija i ja u njoj gubitnička nije više htio dolaziti na naše razgovore. Sada će dio toga što sam uspio zabilježiti, najvjerojatnije, biti objavljen u ovoj knjizi, ako uspijem od Crnjanskog napraviti književni lik i tome dati “romanesknu težinu”, ako se tako može reći. Jer mene susreti s nekim poznatim ličnostima ne zanimaju, ja nisam novinar, ukoliko od njih ne napravim junake. To je bio razlog što sam namjerno žanrovski odredio tu svoju knjigu kao roman-memoare, kao neku vrst “duhovne biografije”, da se poslužim tom Singerovom natuknicom, jer on tvrdi da se biografija ne može napisati, može biti samo osnovica za “duhovnu biografiju”, iz koje se pisac može sagledati u onome što nazivamo stvarima duha. Pa ako još uspijem napraviti i snimku ovoga našeg doba, to rasulo jednog svijeta, naravno kroz sudbine, karaktere i priče, onda sam uvjeren da će to biti moja najbolja i sveobuhvatna knjiga, neću reći testament, jer i poslije nje želim pisati i imam o čemu pisati. Pitali ste hoće li se naći u ovoj knjizi netko iz moje generacije pisaca, netko od mojih prijatelja. Na ovaj ili onaj način sigurno će se naći, a prostor u romanu imat će onaj s kojim imam neku zanimljivu priču, neki događaj koji vrijedi na planu umjetničkom. Primjerice, Pekić je bio zanimljiv kao osoba, duhovit, lucidan, imam s njim svakovrsnih doživljaja i mnogo anegdota, ali sve je to nedovoljno ili spada u ono što se zove “paraliterarnom građom”, ako u tome nema romaneskni potencijal. Kako roman pišem iz sadašnje pozicije, ja se istodobno bavim i nekim malim pratećim zgodama, usputnim pričama koje mi pomažu da “relaksiram siže”, kako bi to rekao Šklovski. Za mene će biti važno kako doći do devedesetih godina i rata, posebice rata u Bosni koji se odrazio i na mene, jer sam, živeći u Istri, postao svjedok čitavog niza sudbina i priča, jer se preko Istre odlazilo u egzil. Kroz moju kuću, pa tako i kroz mene, prošlo je puno toga našeg nesretnog svijeta, pa i mojih prijatelja, slikara, umjetnika, pisaca. Neki od njih, u dobrim godinama, rekao bih mladi ljudi, umrli su negdje u Italiji, Kanadi, Americi. Hoću reći, ova je knjiga vrlo zahtjevna i kao projekt vrlo ambiciozna.

Ako se vratimo vašem publicističkom radu, upravo iz doba 90-ih i rata, on je i danas itekako aktualan. Recimo, u tekstu „Ostavka ili kazna“ iz 1998. originalno objavljenom u “Feralu”, komentirajući pozive za ostavkom Franje Tuđmana, citirate de Tocquevilla koji kaže da „propast jedne vlasti počinje onog časa kada se ta vlast neograničeno i nerazumno uvećava“. Vrijedi li to i danas? Kako komentirate nedavne korupcijske afere koje sežu sve do državnog vrha Hrvatske? 

Slažem se s vama da su mnogi od tih tekstova još aktualni, jer kod nas se ne radi o vođenju politike, nego o čistoj i surovoj borbi za vlast. A vlast je istodobno mogućnost bogaćenja. Davno je pisao Vladimir Dvorniković, zaboravljeni filozof, da su u politiku ulazili “golaći, a izlazili bogatuni”. Spomenuli ste moj tekst Ostavka ili kazna pisan prije dvanaest godina. I je li se nešto promijenilo? Nije? Imamo neviđene afere, jednom potpredsjedniku vlade se sudi za kriminal, a on izjavljuje da je najveći kriminalac u zemlji njegov kolega, također potpredsjednik vlade, a on je u odnosu na njega nevino dijete. Svaki ministar ima afere. Ukrade se cijeli jedan silos žita i nikomu ništa. Nema ostavki. A ostavku bi prvo trebala dati predsjednica vlade. Umjesto ostavke ona daje materijale za zabavu pod krinkom borbe protiv korupcije. Nedavno je ta premijerka, po mom uvjerenju nestabilna i narcisoidna osoba, odnekud iz Amerike, bacila pred novinare kosku da će biti smjena u vladi, a jadni novinari počeli su oko toga tupiti pera, analizirati tko hoće a tko neće ostati, koga će premijerkina metla počistiti a koga neće. Nije ni Sanader tako zajebavao novinare, iako je on namazan svim mastima i mentalno nedemokrat. O njemu sam pisao u Feralu 2004. godine kao uspaljenom uskogrudnom nacionalistu, taj sam tekst uvrstio u ovu knjigu koju večeras predstavljamo, još tada sam rekao da je on bolji od svih svojih suradnika i ministara u Vladi što se danas pokazalo točnim. Tada sam citirao Goethea koji je rekao: “Najgore zemlje imaju najbolje domoljube”. Meštri cijelog ovog propadanja jesu upravo “najbolji domoljubi”.

 Dakle, do promjena gotovo da i nije došlo. Recimo, u tekstu „Mediji na strani zla“ (“Feral”, 1996) kažete: „Mediji na vlasti imaju svoju hijerarhiju, svoje cenzore, svoje policajce i vojnike, svoje kaplare, goniče, pisce tjeralica, ulizice manjeg i većeg kalibra, karijeriste, doušnike, slugine sluge itd. Ta cijela bulumenta nije ništa drugo doli dio čopora na utjecajnim mjestima.“ Kako komentirate situaciju danas, koja se zapravo ne razlikuje puno, jedino je možda – zbog vladavine tržišta – postala još gora? 

Ne samo zbog vladavine tržišta, nego vlast je uopće, što duže traje, sve gora, jer nju sama vlast deformira. Sada je u Hrvatskoj na sceni potpuno deformirana vlast, a bojim se i deformirano pučanstvo, jer i naša su izborna pravila demokratska, a biraju se najgori. Vjerojatno mi kao birači ne umijemo kažnjavati vlast za zloporabe i zlodjela, naše javno mnijenje nema utjecaja, vlasodršci unose zbrku na ljestvici vrijednosti, sve je naopako, sve je poremećeno, zločinac je heroj, lopov je poštenjačina, itd. Mislim da veliku odgovornost za ovakvo stanje snose intelektualci i mediji. Moraju se stvari razgraničiti, čak mislim da su one bile jasnije u Tuđmanovoj eri. Pa već je paradoks da Feral prestaje izlaziti u vremenu koje nazivamo demokratskim, ili više demokratskim od onoga u kojemu je djelovao i u kojemu je opstajao. Ja sam o medijima pisao načelno, ali mislim da su odigrali mračnu ulogu u razdoblju već od sredine 80-ih godina, posebice u ratu kada su opake riječi, kako je to često isticao moj prijatelj i suborac Filip David, bile “isto što i metci”. Kada razmišljam o Feralu u kojemu sam pisao desetak godina, sve više sam uvjeren da je ta novina bila iznimka, pa ako hoćete i jedan kulturni, civilizacijski događaj na ovim prostorima. To je bio prejak list čak i za one liberalne želuce, a sad je već očito da se moralo samo tako, ono što se kaže “do kosti”. Osobno mi je taj list mnogo značio, u svakom smislu, moralnom, psihološkom, političkom, pa ako hoćete i književnom. Zahvaljujući tome listu meni je bilo jednostavno opravdati sve one prigovore koje sam trpio i ovdje i izvana da sam “iz jednog fašizma pobjegao u drugi”, zato često ističem da je za mene Feral bio “spas za dušu”.

S gašenjem “Ferala” zapravo je nestalo i satire iz hrvatskog medijskog prostora. Međutim, baš nedavno su novine srpske manjine u Hrvatskoj donijele kontroverznu naslovnica „Obadva su pala“ koja je podigla dosta prašine. U tekstu „Humor i diktatura“ govorite o odnosu vlasti i satire, te o potrebi da u svakom društvu mora postojati humor koji će razotkrivati različite makinacije… 

Doista, otkada nema Ferala izgubili smo smisao za humor. Satira je postojala i u crnim diktaturama fašističkim i komunističkim. Diktatore je više pogađala satira nego bilo kakvi duboki i pametni tekstovi koji su njihovu bijedu analizirali. Sada je na planu satire, na planu humora pokošeno polje. Umjesto ruganja sada se kuka, a to je već posljednji stadij. Brecht je divno rekao da je “kuknjava predfašističko stanje”. Ali kad ste me pitali o toj kontroverznoj naslovnici tjednika Novosti, mislim da je ne bi trebalo dovoditi u vezu sa satirom, prije je to neka vrst provokacije koja također može biti efektna. Provokacija mjeri demokratski puls društva. Reakcije na tu naslovnicu više su sličile na ono komunističko ili tuđmanovsko vrijeme. Javljaju se udruge, organizacije, savez boraca, tobože neovisni intelektualci, a potom dolazi spaljivanje novina. Vi se dobro sjećate Tuđmanove izjave da je “Feral sramota za Split”. Iza toga je došlo do javnog spaljivanja. Predsjednik države nije se smio miješati u to, jer on je institucija. Oko toga moglo se polemizirati, sve ostalo je manipulacija. Ali očito uvijek postoji potreba da se pažnja skrene na nešto drugo kako bi se bitne stvari zamaglile. To me podsjetilo na ono vrijeme kada se neka beznačajna stvar stavljala u prvi plan. I sam sam, s početka šezdesetih godina, s prvim svojim romanom, doživio hajku koja je trajala više od godinu dana. Kada bismo danas to pogledali, bilo bi smiješno. Cijela jedna generacija u Hrvatskoj već ne zna o čemu se tu radi i što to znači “obadva su pala”. Ali jest idealna prilika da se okrivi netko drugi, pogotovu ako je taj drugi u manjini. Opet su intelektualci sudjelovali u toj osudi dolijevajući ulje na vatru.

Nažalost, i u susjednom Beogradu situacija danas nije bajna, pa je tako na nedavnom gej-prideu došlo čak 6000 huligana na ulicu. Kada danas čitamo vaše tekstove o masi, vidimo da se oni savršeno mogu primijeniti i na tu situaciju. Pokazujete veliki prezir spram mase, navodite čak i da biste uvijek hotimično nastradali kada biste se našli u masi… Kako danas gledate na tu masu, koja se eto i u Beogradu pokazala u najgorem svjetlu? Mislite li da masa može imati pozitivan smisao ukoliko se njena energija kanalizira u nekom drugom smjeru? 

Ja sam u kontaktu sa svojim beogradskim prijateljima i manje-više svi mi kažu da je ta rulja mnogo više usmjerena na samu vlast, nego na tu paradu koja je bila zgodan povod za izlazak na ulice. Takav je povod bio i onaj Koštuničin miting o Kosovu kada je spaljena američka ambasada. Sutra će to biti neka utakmica, itd. Jer masa je uvijek manipulirana i nju uvijek netko potiče i netko iza nje stoji. Ovaj put se pokazalo da iza te rulje stoji Pravoslavna crkva, da stoje razne desničarske udruge. Rulja se nikad ne može usmjeriti u nekom dobrom smislu, niti u pozitivnom smjeru, jer je u biti rušilačka. Ovo što smo vidjeli u Beogradu jest apsolutna slika koju bi i Canetti definirao kao masu, kao gomilu. Oni ne vide dalje od zatiljka onoga ispred sebe, kako je divno i točno rekao Walter Benjamin.

Kad smo kod rulje, upravo je rulja bila zaslužna za uzdizanje Miloševićeva režima. Napisali ste mnogo tekstova o njemu, koji su objavljeni i u stranim časopisima. U jednom od njih kažete da se ustručavate više pisati o njemu, jer imate osjećaj da time na neki način sudjelujete u stvaranju njegova kulta i slave. Kako danas gledate na to? Ipak su u to vrijeme ti tekstovi bili izuzetno bitni… 

Dolaze do mene neki odjeci iz Srbije da sam pisao samo o Beogradu, i o Miloševiću, a da nisam kritizirao događaje u Hrvatskoj. Mislim da to nije sasvim točno. Ja sam ovdje isto tako pisao oštre tekstove o Tuđmanu. Međutim, Beograd je, htjeli mi to ili ne, bio epicentar zla, a s Miloševićem je otpočeo i agresivni bratoubilački rat. Moji prvi tekstovi o Miloševiću, još dok sam bio u Beogradu, objavljivani u tjedniku Vreme, te neki moji intervjui, izazvali su malog diktatora, pa je slao poruke koje su dolazile do mene, a jedna od tih poruka bila je kada je njegov omiljeni političar Šešelj, kasnije ratni zločinac, sudi mu se u Haagu, sa svojih dvadesetak četnika upao na jednu tribinu na kojoj sam sudjelovao i razbio mi glavu. On jest gađao mladog albanskog političara, inače mog prijatelja, Vetona Suroia, ali je poslije sam izjavio: “Suroi je naš neprijatelj i mi ćemo s njim na megdan, Kovač je domaći izdajnik.” Filip David je lijepo rekao da tu počinje Šešeljev uspon i moj pad. To je duhovito, ali nije baš tako. Ne bih volio biti u njegovoj koži. A ja sam se bezrazložno bojao da svojim pisanjem o Miloševiću sudjelujem u pravljenju njegova kulta, jer ipak se pokazalo da su ga takvi tekstovi, kao i tekstovi mnogih drugih pisaca, polako razarali i rušili njegov autoritet. Nije lako bilo ogaditi miljenika jednog naroda. Milošević je bio obljubljen od svih slojeva srpskog naroda. Danas vjerujem da smo taj kult, mic po mic, ipak rušili. A dotuklo ga je bombardiranje njegove zemlje od strane NATO pakta. A za bombardiranje sam je bio jedini i pravi krivac. To je bilo finale njegove genetske predispozicije suicidnog tipa. Ali on nije htio umrijeti sam, nego je sa sobom povukao svoj narod.

Ako se vratimo još par desetljeća unatrag, za razliku od mnogih, vi nikada niste bili marksist niti pristaša Marxa – premda niste bili ni protiv njega. U jednom od vaših tekstova pod nazivom “Tko se boji Marxa još”, na dosta detaljan način opisujete Praxisovce i one ljude koje je Milan Kangrga nazvao „švercerima vlastitih života“. Jeste li se danas možda, upravo u doba financijske krize, možda vratili Marxu, tj. jeste li ga počeli čitati? 

Ja nisam čitao Marxa ne zato što nije bio dobar pisac i filozof, nego zato što je bio obavezna lektira i što se sve oko njega pretvaralo u ideologiju. Ali moram reći da su u jednom razdoblju marksisti bili ono najbolje u ondašnjoj Jugoslaviji, dio “europskog duha i europske kulture”, kako je to jednom rekao Kangrga. U svojem tekstu Tko se boji Marxa još, ja sam se odmah ogradio od bilo kakvog marksizma i bilo kakve doktrine, zauzeo sam jedan vedriji ton pišući na tu temu, jer bilo bi smiješno da sam se upuštao u neku raspravu o marksizmu o kojemu malo ili nimalo znam. Ali ja sam neke od tih filozofa poznavao, značili su mi mnogo, jer sam od njih učio kako se suprotstavljati nacionalizmu, totalitarizmu, a upravo je Ljuba Tadić bio moj uzor u moralnom smislu, a njegova knjiga Je li nacionalizam naša sudbina neka vrst lektire. I onda se dogodio nevjerojatan obrat, s dolaskom nacionalista na vlast, beogradski marksisti, čast iznimkama, odriču se svoje filozofije i postaju crni nacionalisti okupljeni oko jednog nekoć priučenog marksista, a kasnije šovinista Dobrice Ćosića. Taj obrat me ponukao da napišem tekst ne znanstveni, nego naprosto literarni, s duhom, s ruganjem. Na mene su se neki ljutili, reagirali su u Feralu ističući da pišem o onome što ne znam, a ja sam pisao upravo o onome što znam, a znam ismijavati one koji su se “okrenuli ćurak naopako”. Filozof i marksist Tadić postaje, nemojte me hvatati za riječ, čini mi se predsjednik vrhovnog suda, filozof i marksist Sveta Stojanović postaje savjetnik predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića, ugledni, prevođeni filozof i marksist Mihajlo Marković postaje ideolog Miloševićeve Socijalističke partije, a kasnije Šešeljev radikal. To su bila velika imena marksističke filozofije. Oni su često napadali zagrebačke marksiste koji su se pokazali sasvim drukčije, ostali su dosljedni i ljuti protivnici Tuđmanova nacionalizma. To je za mene bilo izazovno i privlačno za jedan duhoviti tekst, za jedan literarni tekst koji je lako mogao prijeći u pripovijest da sam imao malo više volje da potežem pripovjedna sredstva. Inače, što se moje publicistike tiče, to mi je jedan od najdražih tekstova. Naći se na nepoznatom polju i ismijati te prevrtljivce zadovoljstvo je za svakog tko se bavi pisanjem. I na kraju, želim reći, ja bih sada, da imam vremena rado čitao Marxa, posebice u ovim vremenima “dolarske tiranije” i sve težeg bremena

Evo još  jedno pitanje koje nas vraća na početak. Neovisno o ideološkom sklopu koji će ili neće odabrati, može li pisac danas uopće biti posvećen isključivo vlastitom radu, bez doticaja s vanjskim svijetom i bez potrebe da reagira na njega? Na početku ste rekli da je kod vas uvijek postojala ta neka unutarnja prinuda da komentirate društvenu i političku situaciju… 

Brodski je uvijek govorio da je najveća obaveza pisca da dobro piše. Pa ipak, nije moguće zatvarati oči pred onim što se zbiva u našem svijetu i oko nas. Pisac crpi, ne samo iz sebe, nego i iz vanjskog svijeta. Bila bi sretna okolnost ako se podudari da pisac dobro piše i da časno i pošteno reagira na sve pono što ne valja u našem svijetu.

Što danas čita Mirko Kovač? Koji su njegovi autori?   

Moje čitanje je istodobno i rad. Knjige stoje na radnom stolu. Neke čitam samo donekle, neke više puta. Nekim davno pročitanim knjigama ponovno se vraćam. Neke omiljene autore nikad nisam napustio. Među tim autorima su Kafka, Tolstoj, Hamsun. Rado čitam mlađe autore iz malih književnosti, ako su prevedeni. Primjerice, mađarske autore. I naravno, naše hrvatske pisce.

Izvorno objavljeno u časopisu Relations (3-4 / 2010) na engleskom jeziku

Sve nacije su izmišljene!

“Kao i za pisanje ostalih mojih romana, osnovni motiv mi je bio – psihodrama, sublimacija banalnog i otužnog, umetničko uobličavanje tegoba koje me pritiskaju. Dok sam bio mlad, te tegobe su bile lične, unutrašnje, pa sam o tome i pisao, od kraja osamdesetih naovamo neuroza, na kraju i psihoza, su postali kolektivni fenomen, pa sada o tome pišem. “Kotraedorfin” je slika – bilo bi dobro da je slika u likovnom smislu, bilo bi očiglednije – jednog društva, mislim na naše, da ne bude zabune, do grla potonulog u govna, a opet, narcistički zaljubljenog u samo sebe. Dok sam se kanio da počnem pisati, pročitao sam vrlo interesantnu knjigu, lekara i filozofa Geogresa Canguilhema “Normalno i patološko”, u kojoj sam naišao na mesto koje, otprilike, kaže da je patološko patološko samo u odnosu na normalno, dok je samo za sebe ne samo normalno nego i funkcionalnije od normalnog.

Canguilhemu sam pripisao teoriju o izraslini na hipotalamusima balkanskih naroda – kontrahipofizu – koja luči kontranedrofin, enzim nesreće i pometnje. To bi u XIX veku moglo proći i kao naučna činjenica, u XXI je upotrebljiva za roman o društvu u kome je jedina dinamika nasilje ili bar nasilničko ponašanje, društvu koje niti može niti želi da živi u iole normalnim okolnostima.

Kontranedofin je jedna od sijaset mogućih priču o Srbiji od posleratnih do današnjih dana zasnovana delom na stvarnim, delom na stvarnim a dosoljenim, delom na izmišljenim gnusobama, od kojih su izmišljene bezazlenije i verovatnije od stvarnih.

Opštepoznato je da smo mi nenadmašni kad je u pitanju pogrešan izbor. Tako je i Desanka Maksimović uzdignuta na vrh ovdašnjeg Parnasa, iako je u suštini jedva osrednja pesnikinja. Njene uratke treba pevati uz harmoniku i ćemane, a ne čitati. Istovremeno, u tami (polu)zaborava čame Gavril Stefanović Venclović, Laza Kostić, Nastasijević, Popa, Petrović, Sekulić – da pomenem samo neke, spisak je mnogo duži – kojima se relativno odnedavno pridružio i Novica Tadić, vrhunac duhovnosti ovog osakaćenog i izmučenog jezika. Ne mislim da je spomenik za života umesto Desanki trebalo podići Novici Tadiću – koji je uzgred odbio da primi i nagradu “Desanka Maksimović” – a Maksimovićkin pristanak na tako imbecilnu počast govori sve i o podizačima spomenika i o ospomeničenoj. Nije tu reč o počastima, kojih se pravi pesnici klone. Reč je o tome da je jezik najveći kapital svakog naroda, a da taj kapital uvećavaju mistici ili pesnici, dakle ljudi koji govore o onome o čemu se ne može misliti i govoriti i tome šire polje onoga o čemu se može misliti i govoriti. Da skratim, beatifikacijom Desanke – inače isfoliranom i površnom – samoosudili smo se da večno plačipičkarimo i tražimo pomilovanje od ovog ili onog cara Dušana.

Književnost je realnija od realnosti, ne izgleda tako, ali tako jeste. Tu ne mislim na realnost u ontološkom smislu koja nam je nedostupna, nego na realnost kao skup ljudskih predstava (ili češće zabluda) o realnosti. Ljudska realnost je manje ili više funkcionalna mentalna konstrukcija. Kao što su sikarska platna otkrivanje nevidljivog pomoću izobražavanja vidljivog, tako je literatura izgovaranje neizgovorivog putem izgovaranja izgovorivog. Andrićev realizam je diskretno – Andić je bio diskretan – ali ubojito raskrinkao ovdašnje realnosti, pokazao ih kakve jesu. Osim bošnjačke (i delimično hrvatske), sve ostale realnosti su to shvatile kao kompliment. A uopšte nije.

Na poslednjim stranicama čitaoce čeka Principov metak koji “već 103 godine – sad u ekliptičnoj, sad u cikcak orbiti – kruži po prostorima bivše Jugoslavije i serijski ubija koga stigne”, počev od Franca Ferdinanda, do Stambolića i Đinđića koji su “ustreljeni kao psi, prvi u blatnjavoj jaruzi, drugi usred Beograda, takoreći pred očima celokupne srpske javnosti”…

Basara, Blic, intervju

Baby in the box, he thinks the door is locked
The woman has the keys
But there is no moment she can seize
Here’s to the heroine
Who transcends all the men
Who are locked inside the box
Will the lady let them out
Ooohh the heroine, ooohh the heroine
Strapped to the mast
The pale ascendant heroine…

Kad sam prvi put vidio sliku Ajlana Kurdija, trogodišnjeg dječaka čije tijelo je more izbacilo na jednu tursku plažu početkom septembra ove godine, mislio sam da je lutka. Čak i kad sam pročitao o čemu se radi, nijesam mogao da se otmem utisku da je lutka. Nekoliko dana kasnije pojavila se teorija da je u pitanju foto-montaža, sklepanasa političkim ciljem da se uznemiri evropsko javno mnjenje. Znao sam iz kakve kuhinje dolaze takve priče, ali me ideja nije iznenadila. Mrtvi Ajlan je ličio na lutku. Suviše savršen mrtvac da bi bio stvaran.

Leži licem u pijesku, do same obale mora, talasići ga još uvijek zapljuskuju. Izgleda kao da se zario glavom u pijesak, tijelo se zbilo u pokretu naprijed. Da je neka mitska scena, pjesnik bi govorio o nebeskom djetetu koje je isplakalo more. Crvena majica mu se podigla, valjda zbog blagog pada kojim pješčane plaže ulaze u more. Slijepljene od vode, slabe djetinje vlasi navode na pomisao da ih je more pažljivo začešljalo. Plavi šorts se takođe nabrao nagore i napunio vodom tako da izgleda kao da ima veliku zadnjicu, kao djeca koja još nose pelene ispod gaća. Ne vjerujem da dijete od tri godine još nosi pelene. Pogotovo ako bježi preko svijeta. Koja bi majka, ukrcana sa dvoje male djece na barku koja po noći kreće na pučinu u nadi da će naći spasonosnu obalu, mislila da djetetustavlja pelene? I ona se te noći udavila; i Ajlanov brat, dvijegodine stariji od njega. Doduše, ima šašavih žena. One uljepšavaju život oko sebe do poslednjeg daha. Pretpostavljam da je bilo majki u nacističkim logorima koje su djeci uvlačilekošulju u pantalone, ili podizale kosu sa čela na ulazu u gasne komore. Vjeruju da estetski poriv suzbija zlo; neće Đavo na osmijeh. Nada je jača od razuma i od smrti. Ajlan je bio obučen kao da je majka vodila računa o tome da djeluje prijatno na tuđe poglede. Ipak su krenuli u inostranstvo. I to ne bilo gdje, nego u Evropu, gdje se vodi računa o čistoći i pristojnosti. Imao je na sebi crvenu majicu, plavi šorts i plave patike sa crvenim đonom. Slučajno ili namjerno, tek neko je složio boje na njemu tako da ga je milo vidjeti, a ne da izgleda kao besprizorna djecašto izazivaju strah u uređenim sredinama.

Najčudnije su mu bile ruke. Spuštene niz tijelo, sa dlanovima okrenutim nagore. Tako okrenute šake, pored tijela koje se licem zarilo u pijesak na samoj obali gdje šum mora golica uši, pojačavale su utisak da je ovdje smrt suviše lako došla do plijena. Ovaj život se nije otimao, ovo tijelo je palo u zagrljaj smrti sa punim povjerenjem. Ko zna kakve su mu bajke roditelji pričali o svijetu u koji odlaze. Neko ga je prevario; namamio ga, pa ga prevario. To se ne radi sa trogodišnjomdjecom. Bar ne bi trebalo.

Valjda se zato, nekoliko sati pošto se Ajlanova fotografija pojavila na internetu, podigao pravi cunami saosjećajnostipreko cijele planete. Svako ljudsko osjećanje je sumnjivo. Nijedno nije bez neke podmukle sjenke. Naročito smo sumnjivi kad nas ponese zarazna sentimentalnost i čini se da smo spremni sve da promijenimo i postanemo bolji: tada smo najgori. Pjenu histerične saosjećajnosti u svojim podanicima vlast podiže planski kad god treba sakriti neku gadnu istinu o društvu, ili kad treba otvoriti ventil da se izlije višak nezadovoljstva u ljudima. Duša se kroz tu jeftinu laž oslobađa tereta koji je gura na velike ali rizične puteve. Po pravilu je posle toga još sebičnija, kao da je kivna na samu sebe. Istina, čovjek se isprazni, pa je lakši. Ali je to lakoća poniženih.

Ovako se možda ljudi brane od užasa koji u njima izaziva smrt. Suočeni sa njom, odjednom vide da im život curi na bezbroj rupa i otvori se u svijesti provalija puna straha. Pošto se nijedna od ovih rupa ne može začepiti, šta čovjeku ostaje nego da zažmuri i zamisli da se to dešava negdje drugdje i samo drugima, da se njemu nikad neće desiti jer on je dobar i drukčiji; njegov svijet je zaštićen od ovakve pošasti.

A kad se okolnosti tako spletu da neka smrt osvijetlibesmislenost načina života ne samo najbliže grupe ljudi nego i ogromnih masa, ili čak osvijetli jedan trenutak istorije cijelogčovječanstva, onda izgleda kao da se svjetlost upalila u svim rupama i pećinama, svi insekti bježe kud mogu. A ljudi bježe u sentimentalnost, nikad više neće biti isti, sve će dati i sve će obećati, otvaraju i srce i granice. Dobro došli u Evropu. Ko vas to tamo goni i davi?

Možda je, ipak, foto-montaža? Svaki malo iskusniji fotograf zna da namjesti trogodišnje dijete u ranu zoru na obali mora tako da ostavlja utisak neizmjerne samoće, bespomoćnosti i napuštenosti ne samo na plaži i morskoj pučini nego i na cijelojopustjeloj zemlji. Jedan među bezbrojnim komentarima na internetu glasio je: „Vidim čovjeka, ali ne vidim čovječanstvo.” Ni more ga nije htjelo. Vratilo je poklon donosiocu, pa ti vidi šta ćeš dalje.

Neizbježno u ovakvim situacijama neki brižni čuvar reda i mira pokrene polemiku: zašto se objavljuju ovakve fotografije? To uznemirava javno mnjenje. Širi sumnju i pesimizam. Ovako ogoljena smrt, u crvenoj majici i plavom šortsu, sa ručicama prema nebu, a licem u pijesku, začešljana i morskom vodom isprana, ima nešto suviše neporecivo i nepotkupljivo.

Navodi na pomisao da, ne daj Bože, ne živimo u najboljem društvu u istoriji. Ukazuje i na krivca, samo što mu ime ne izgovori. Ako nije foto-montaža, ko će je ućutkati? Nije šala. Sjatile su se na ovaj dio Mediterana ogromne sile, kopnom i morem nadiru godinama sa ciljem da ostvare svoje interese. Ovo je od životne važnosti za velike države, imperije, civilizacije! I sad sve to dovodi u pitanje jedno nesrećno udavljeno derle!

Ljudi su slaba i sujevjerna stvorenja. Ne podnose pritisak istine. Koliko god da ih obrađujete i kontrolišete, taman kad ste ih doveli nadomak velikog cilja, dovoljna je jedna sjenka, jedan san, da ih potpuno poremeti. To je košmar svih moćnika u istoriji: nikad ne znate u kome času će istina provaliti u svijestljudi, ni šta će posle toga biti. Pa kako da ih ne uznemiri ovako lukavo ukomponovana slika smrti maloga djeteta, u jutarnjoj svjetlosti na obali prešumnog mora, uhvaćena u toku ceremonije podnošenja žrtve za ostvarenje novog svjetskogporetka? Mala neopreznost, i izgubi se svjetska imperija.

Ko je taj – a nije mamica – ko se ovako brine da se ne uznemire nježne duše? Treba vjerovati da je to jedna od najbolje čuvanihdržavnih tajni. Jer svak je zna, a malo je ko otkriva. Opisno, iz daleka, sluti se, ali, na kraju krajeva, bolje je da čovjek ne zna.

Ko se toliko plaši da informacija o malom lešu na obali mora ne probudi savjest ljudi u toj mjeri da počnu da se ponašaju nepredvidivo, možda čak destruktivno, pa smjesta mobiliše cijele armije dušebrižnika po svjetskim medijima da upozore naivne: pazite, ova vijest nije dobra ni za vaše zdravlje ni za vaše interese.

Čudo jedno! Ako prevrćete po televizijskim kanalima bilo kog dana, bilo kad u toku dvadeset i četiri sata, naći ćete bezbroj programa sa neopisivim užasima, prostaštvom i glupošću koji ne mogu imati drugi cilj nego da gledaocima razore svijest i ogade život. Ali to je nešto drugo. To je pod kontrolom. To služi da zatvori svijest ljudi, navikne je na zlo i odvratnost u toj mjerida se ta svijest, kad se, možda, jednog dana, u svitanje na plaži pored mora, nepredviđeno suoči sa užasom stvarnog života koji je doziva u pomoć – i ne pomakne. Ne vidi. Ništa ne pita. Nema snage. Upravo kad dođe red na tebe da spaseš svijet, ti nećeš imati snage. Za razliku od sporta, u ovom životu moćne sile treniraju ljude sa ciljem da ostanu bez snage, da klonu, budu potpuno van forme, baš u času kad treba da opravdaju zašto žive. Na ovu disciplinu otpada devedeset posto budžeta modernih država.

Kako je moguće da se gospodari svijeta ovako plaše fotografije jednog mrtvog djeteta?

Smrt je uvijek uznemirujuća. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog nabijenosti nepodnošljivim istinama. Pobrka i bar nakratko razori ustaljene strukture svijesti, podsjeti ljude da ništa od onoga što rade, žele i planiraju nema smisla. Svašta ljudi izmišljaju, svakakve bogove prizivaju, bezbrojne rituale obavljaju ne bi li pripitomili ovu divlju silu što ih podsjeća da su uvijek u svemu na gubitku. Pa ipak, do sada nikome nije palo na pamet da skriva od ljudi da se na ovoj zemlji stalno umire. Iako se zna da će se uznemiriti, i djeci se saopšti da im je majka umrla. Ni babe se ne plaše da će ih zbog te vijesti neko ubiti. Tako da ovdje nije u pitanju metafizički užas smrti. Nego je u pitanju nešto drugo. Mediji se ne bave metafizičkimutjeama, nego čuvaju poredak. Njihov posao je da prenesu zabrinutost vladajućih društvenih grupa da bi širenje uznemirujućih informacija moglo biti štetno za interese društva.

Kome i kakvim interesima šteti beživotno tijelo dječaka koje je more izbacilo jednog jutra na jednu od bezbrojnih mediteranskih plaža? Kako Ajlan Kurdi dovodi u pitanje svjetski poredak?

Uznemirujuće je što je odgovor suviše očigledan. Ne mogu ni svjetski mediji da ga zamagle dovoljno brzo a da ga svi nijesuvidjeli. Ljudi zapravo preklinju da im se udijeli laž. Podržavaju svaku vlast pod uslovom da ih uspješno laže. Iluzije su dragocjenije od zlata. Niko neće da zna. Smrt, jedina od svih sila što vladaju ljudima, odbija da usliši ove molbe. Govori suviše jasno, svak je potpuno siguran da ga neće prevariti. Svijest pred njom ne može da se zatvori. Mora da pusti istinu u sebe. A ono što razori svijest, razara i društvene poretke.

Ovakav glasnik djeluje posebno uznemirujuće kad se umiješa u istoriju, politiku, finansije, odnose između ljudi i država, kao da hoće da glasa, ili da kupi akcije, ili se popeo za govornicu Ujedinjenih nacija da iznese svoje mišljenje o svjetskomporetku. Svi znaju da mu se mora vjerovati, pa šta da radimo ako upre prstom, ne na ovoga ili onoga čovjeka, nego na cijeladruštva, i to najmoćnija, ili na velike institucije, ili dragocjenegrupe ljudi, one koje su suviše važne da bi im se išta neprijatno smjelo desiti?

To uvijek izaziva šok, kad se smrt pojavi da presudi u društvenim poslovima, u vrijednostima civilizacije, ili u interesima gospodara svijeta, a ne samo u bolestima tijela i zamoru duše. Suviše zna, mnogo je pametnija i jača. Nevaspitana je i ne stidi se. Izražava se prostački direktno. Nijedan joj autoritet nije svetinja.

Tako se pojavila na čuvenoj fotografiji iz Vijetnamskog rata na kojoj napalm goni golu djevojčicu koja zapomaže trčeći svom snagom za svojim minijaturnim životom pred uraganom od vatre i dima koji za njom bljuje svjetska Imperija. Zvali su je „Napalm djevojčica“. Nije umrla, tada je smrt presudila nekome većem i važnijem: baš Imperiji što je stremila svjetskojvlasti u onom oblaku vatre i dima iza malog, mršavog, golog tijela. Nije fotografija odlučila o ishodu rata, nije ništa promijenila, ali je toga trenutka nepobitno ušla u svaku svijestinformacija da je Amerika izgubila rat u Vijetnamu.

Ništa nije promijenila, ali svijet više nije bio isti. Po tome ćete uvijek znati da je riječ o promjenama u ljudskoj duši: kad se ništa ne desi, a svijet nestane, znači ugasila se ona sjajka u očima. Priznajte da nijeste znali da svijet od nje zavisi?

Najviše zbog slike „Napalm djevojčice” do današnjeg dana u Americi okrivljuju medije da su krivi za njihov poraz. Samo da nijesu objavili onu uznemirujuću sliku. Savjest se u ljudima ne bi probudila, dovršili bi posao i niko ništa ne bi znao.

Ni Ajlan Kurdi ništa ne mijenja u sadašnjim ratovima. A ipak: istorija se nepovratno promijenila.

Šta je toliko originalno u slici smrti, pogotovo iz ratova? Svak zna da se u ratu gine, uglavnom nevini, mnogi vide užase sopstvenim očima, o njima se sluša dok svima ne dosade. Pa ipak, nekad se ovako desi da se slika samo jednog detalja izdvoji iz grozne mase. Zarije se u svijest do dna, mimo svih uobičajenih ratnih užasa. Viđena iz tog ugla smrt dobije strahovitu sugestivnu snagu, kao da se desila samo tu i tada. Snaga ovakve poruke smrti nije toliko u prekidu života, nego u moralnoj presudi. Čovjek je do tada mislio da se to ipak dešava slučajno, nasumice, naleti zalutali metak, a sad osjeti da neko sudi, neko ko sve zna i nema milosti. Saslušala je svedoke, donijela odluku o toku istorije i saopštava je. Sve se to vidi na onom detalju izdvojenom iz mase. Nikakve žalbe više ne pomažu.

Svi su znali odavno šta se dešava izbjeglicama sa Bliskog istoka, još od bombardovanja Libije. Hiljade su se davile još tada u Mediteranu. Ali je vijest nekako zataškavana. Nije stizala do Amerike i Evrope gdje sjede oni koji osmišljavaju ove ratove. I pošto je uspješno zataškana, kako to uvijek biva, ubica se ohrabri kad mu zločin prođe nekažnjeno pa krene u nove podvige. Niko na njega ne sumnja, a posao mu ide.

Zašto bi stao? Tako je zapaljena Sirija i cio arapski svijet. Napravljen je ekstremistički pokret sa ciljem da se destabilizuju Iran i Rusija. U igri je kontrola nad naftom i gasom. U igri je i svjetska dominacija zapadnih sila. Velika igra. Bal vampira. Niko nije skrivao da su iza ovog plana Sjedinjene Države, Francuska, Velika Britanija, Turska, Saudijska Arabija, Katar i možda još poneka manje vidljiva državica. Veliki cilj opravdava najgora sredstva. Žao nam je, ali se mora. Posao je posao. Žene i mekušci neka zažmure. Velikim ljudima ne drhti ruka.

Ovo je najvažnije opravdanje: „Kad se odvagaju dobro i zlo, u budućnosti će naše akcije donijeti čovječanstvu više dobra nego zla.” Zvuči ubjedljivo onima koji hoće da budu prevareni. Kad se svede na realnost, ovaj argument prosto znači da je dželat stavio nož pod grlo nevinoj žrtvi i još joj šapuće: budi srećna, zahvaljujući tebi bolje će živjeti budući ljudi.

Dželat se takoreći žrtvuje za opšte dobro. Šalje bombardere na cijele narode, uništava plodove rada generacija ljudi – da bi ihoslobodio diktatora i pomogao im da žive u demokratiji. Ko će bolje?

Milioni ljudi na Bliskom istoku su stradali. Živjeli su dobro i u Libiji i u Siriji dok nijesu došli oslobodioci dirnuti njihovom patnjom. Sad porodice bježe glavom bez obzira, djeca ne mogu izaći na ulicu, ne rade ni škole ni bolnice, oružje je u svačijimrukama, na svakom koraku.

I sve se to može nepobitno dovesti do tačke na kojoj su donijeteove odluke, posle hladnih i preciznih proračuna, sa sviješću o svim neminovnim posledicama, u vladama nekoliko moćnih država. Kako je rekao Putin u Ujedinjenim nacijama: „Nijemoguće da ne vidite šta ste uradili.”

Nije moguće. Riječ je o iskusnim vladama, to su centri racionalnog planiranja. Svaki čovjek koji učestvuje u tom procesu odlučivanja zna šta će se desiti ljudima u državama koje su ovako razorene. To se pravda „državnim razlogom”. Mora se.

Računa se na medije da spriječe ljude da shvate šta se oko njih dešava. Prikrije se svašta. I razaranje država, i stradanje miliona, čak i ako traje mjesecima. Ako se otkrije – optuže žrtve: „Kad se ne bi branile, sve bi se davno završilo.” Sami su krivi. A na kraju krajeva, donijećemo više dobra nego zla.

Pod uslovom da niko ne vidi fotografiju mrtvog dječaka na obali mora.

Samo jedno je nedopustivo: da se ta nesreća nekako dovuče do naših granica i poremeti naš komfor. Takva je pogodba između naroda i vladajuće elite u modernim državama: elita obezbjeđuje narodu red i mir i svakog mjeseca bar jedan dolar više na računu u banci, a narod, zauzvrat, ništa ne pita, pravi se da ništa ne zna. Prećutni dogovor je i da mediji stalno ponavljaju, ma šta se dešavalo, da smo mi uvijek na dobroj i humanoj strani istorije. Nikome nije u interesu da probije balon iluzije.

Nije bilo predviđeno da talas izbjeglica pređe evropske granice. U sjevernoj Africi je odavno bilo bezbroj izbjeglica iz Iraka, Libije i Sirije, ali se o tome nije govorilo. O tome se nije govorilo ni dok su se davili u moru pokušavajuci da se dokopaju obala Evrope. Ni dok su bili samo u Turskoj i na Balkanu. Tek kad su prodrli u Italiju i krenuli da se penju prema sjeveru Evrope, pukla je medijska brana. Ljudi ne vole masu stranaca, pogotovo muslimana. Sad bi moglo da se desi i nezamislivo: da neko probije led i počne da priča da su za ovo krive naše vlade.

Ljudi bi mogli da se uznemire.

A onda je jednoga jutra more donijelo konačnu presudu smrti: leš malog Ajlana.

Nikakva pamet ni obrazovanje nikome nijesu potrebni da se sjeti ko je kriv za ovu smrt i kako je do nje došlo. Zaklinjaće se da ne zna, pred Ajlanovim lešom, samo onaj koji je odlučio da laže dalje od smrti i kome od te laži zavisi karijera. Kao što se zna u psihologiji, ljudi sebe lako zavaravaju, i u privatnom i u javnom životu. Ali nekad svijest odbija da bude prevarena. Šta god radili, ona bulji u istinu i ponavlja vam je dok je ne prihvatite ili ne poludite.

Fotografija Ajlanove smrti ima moć da bude nezaboravna. Nije dobro biti svjedok zločina mafije. Čovjek pokušava da kaže da ništa nije vidio, ali svi znaju da je ne samo vidio nego i da nikad neće zaboraviti to što je vidio. Ako mafija ima svjetsku moć, a tebi je živjeti negdje u ovom svijetu, imaš problem. I sa silama koje vladaju svijetom i sa samim sobom.

Nije se slučajno papi, koji je i spontan čovjek i poznavalac teologije, prosto otela iz duše rečenica: „Već je počeo treći svjetski rat.” Vatikan je jedna od najbolje informisanihinstitucija na svijetu, tako da se ova rečenica odnosi prije svega na političku realnost i interese velikih sila. Ali ima i nešto dublje, vezano za položaj čovjeka u današnjem svijetu. Ima teološko uvjerenje da je istorija ljudi na opasnoj prekretnici, pomalo kao da su se iracionalne sile zavjerile protiv ljudi. Vodi se rat između velikih sila, ali se vodi i rat protiv čovjeka. Leš Ajlana Kurdija ukazuje na obje dimenzije rata.

Jedan američki istoričar govori o ovoj epohi kao o „vremenupristajanja”, u smislu da se ljudi ponašaju kao da su se pomirili sa najavljenom katastrofom. Pristaju na poniženje, pristaju na gaženje svega do čega im je stalo; pristaju na uništenje svoga društva, porodice, samih sebe; pristaju na duhovnu smrt. Nije da se plaše, nego nemaju snage da kažu „dosta“. Nervni sistem se ne mrda. Ovaj istoričar piše: „Većini ljudi je danas lakše da prihvate mogućnost kraja života na zemlji, nego mogućnost kraja kapitalizma.”

U pravu je, rezignacija se raširila svijetom. To je gore od straha. Strah može da raspali čovjeka. Prokleto je samo kad se više ne vjeruje ni u šta.

Ova konstatacija kao uzgred govori nešto strašno o promjeni u strukturi ljudske psihe: ona znači da više nema nade. Nada je prozor koji je vječno otvoren u ljudskoj duši, podiže pogled dalje i od smrti. Iz te rupe struji želja za životom i kad u njemu ništa ne valja. Bez toga prozora svi ljudi postoje samo kao tjelesine u totalnoj depresiji, ono kad ne mogu da ustanu iz kreveta, ni oči da otvore, ni riječ da izgovore. Pošto se to sad dešava masovno, onda je u ovoj promjeni u dubini psihe najveća originalnost epohe.

Raširenu preko polovine prve strane beogradske Politike gledam opet fotografiju: čudno je to osjećanje pustoši oko ove lutke. Mrtvo djetence u mrtvoj prirodi. Ja bih ispod fotografije stavio jednu čuvenu rečenicu Dostojevskog: Ne može se civilizacija graditi na smrti jednog jedinog nevinog djeteta. Koliko znam, Dostojevski to nije rekao baš ovako, nego rečenica glasi: Svi ideali ne vrijede suza jednoga djeteta. Ali iz cijelog njegovog djela, naročito iz Zločina i kazne, struji isti smisao, da ljudska svijest ne može da pravi velike apstraktne konstrukcije na temeljima apsolutnog zla, čak ni ako izgleda da to zlo nije tako veliko, a ono što se gradi je veliko, lijepo i dobro.

Nikakvi ideali ne vrijede jedne kapi soka života. U Zločinu i kazni je ta ideja još više izoštrena. Tu nije u pitanju ubistvo nevinog djeteta, nego ubistvo pokvarene babe čiji bi novac trebalo da omogući pametnom studentu da pomaže ljudima i uradi za njih mnogo toga dobrog. U tome je sukob Dostojevskog sa modernom civilizacijom. Ona kaže: Može baba, a, ako mora, može i dijete. On odgovara: Ni baba, ni dijete. On njoj: Duša ne trpi u sebi tako podle računice, jer kroz njih ne može da teče život. Ona njemu: Duša ne postoji, a ti si, Fjodore, budala.

Ko je pobijedio, Fjodor Mihajlovič ili civilizacija? To je teže ocijeniti nego što izgleda na prvi pogled. Način života liberalne civilizacije, koji je Dostojevski pokušao da sruši, proširio se na svijest cijelog čovječanstva. Ako natjerate nekoga, naročito mlađeg i pametnog, da čita Zločin i kaznu i da vam iskreno kaže šta o njoj misli (bez obaveze da hvali pisca zato što je slavan), reći će vam da je cijela priča glupa, ili nerazumljiva. Kako se može praviti zaplet sa ovako glupim idejama? Osim možda kao komedija. Koji normalan čovjek se ponaša kao Raskoljnikov? Ubio je zlu babu za kojom nema ko da žali, uzeo je pare i imao toliko sreće da na njega niko ne sumnja.

Može da ostvari sve svoje velike životne planove. I onda – kad su sve opasnosti iza njega – u nečemu što bi trebalo da je duša navodno se pojavljuje griža savjesti koja je tako nepodnošljiva da on sam sebe počne da uništava, sam traži kaznu sve dok je zaista ne nađe. Ko bi se, pri zdravoj pameti, tako ponašao? Koga tako muči savjest? Niko na njega ne sumnja, a uz to je pun para. Čak pod pretpostavkom da postoji duša, u njoj nema ovakve griže savjesti i ne postavlja ljudima teške probleme koji se ne mogu riješiti pilulama za smirenje. A nedostatak para postavlja, i te kako! Uostalom, zločini se inače dešavaju, ljudi inače stradaju, takva je istorija i takva je ljudska priroda. To spada u kolateralnu štetu. Koliko god da nam je žao ubijenog djeteta, ne može se progres civilizacije mjeriti njegovim suzama.

Ovo je svijet pobjednika i gubitnika. Pobjednici ubijaju i uživaju, poraženi pate i tješe se bajkama o poštenju i pravdi.

Ideja Dostojevskog zvuči kao sentimentalna fraza.

Mada možda i ne zvuči u trenutku kad plače dijete kome se primiče dželat. Ili kad se gleda fotografija Ajlana Kurdija i čovjek vidi – nepobitno zna – da mjesto dželata zauzimaju velike svjetske sile sa ogromnim imperijalnim interesima: pod njima stenje dijete. A od njih zavisi moja plata. Grozna dilema.

Ajlanovoj majci, da je preživjela kobnu noć, riječi Dostojevskog sigurno ne bi zvučale kao prazna fraza. Da, ali to je samo u majčinim osjećanjima. Samo u majčinim osjećanjima, ali ta osjećanja svojom silinom – i zato što ovakva drama u čovjekuukida cijelu vještačku konstrukciju vaspitanja i kalkulacija, inercije i navika – upravo pokazuju šta je iskonska ljudska priroda. To su gvozdeni zakoni duše. Ono što ostane kad se uklone sve iluzije. Tu urla život u najčistijem obliku koji je poznat ljudima. Svi će glasovi umuknuti, ali ovaj urlik neće. A onda, ako se misao nastavi ozbiljno i bez sentimentalnosti, čovjek može da pomisli i ovo: da se biće koje se ovako ogriješi o život više i ne može vratiti u njega. Može da luta, stvara, izmišlja i laže koliko hoće, ali na onoj tački gdje izvire život, ili gdje izviru njegova osjećanja, to sve ne znači ama baš ništa. Nikakav ideal, ni svjetski interesi – samo dječije suze.

Ako je Dostojevski u pravu, civilizacija ne ide u progres, nego u kataklizmu. Teško je biti „čoek“, ali je još teže biti „nečoek“. Dostojevski misli da je nemoguće na dužu stazu biti „nečoek“, jer su zakoni ljudske duše tako napravljeni da nije moguće samoga sebe dugo lagati, niti se samome sebi lažno predstavljati. Drugi misle drukčije. Misle da svaku izdaju, ma kakvi bili zakoni duše, može da iskupi odgovarajuća količina para.

Ova rasprava traje koliko i ljudski rod. Niko ne zna ko je u pravu. Ali svak mora da bira. I da slijedi put koji je izabrao, on, ili njegovo društvo, ili njegova epoha, i da plati cijenu svoga izbora: ne živi se dvaput. Ovo je možda nepravda: čovjek mora da izabere neki način života – mora se privoljeti nekome carstvu – a ništa ne zna, nego bira naslijepo. Po pravilu: šta god izabrao, kajaće se. Žaliće za parama koje je mogao maznuti da je bio malo podmukliji; žaliće za „časnim imenom” koje je mogao na zemlji zaslužiti, da je bio malo pošteniji. Možda se iz ovoga može zaključiti, kao u velikim religijama, da ljudima uvijek treba oprostiti. Ne znaju šta rade. Jedan dio mozga uvijek žali i kaje se zbog onoga što radi drugi dio mozga.

I ovo je Dostojevski znao.

Ono što on kaže nema veze sa sentimentalnošću, čak ni sa moralom, nego sa opisom mehanizma po kome funkcioniše ljudska psiha. To je dokumentarni izvještaj čovjeka koji je bio na licu mjesta – u dubljim slojevima duše – i vidio kako mašina radi. I Dostojevski zna da ljudi, i zli i nevini, umiru kao muve, da je zlo dio života i da se tu ništa nikad ne mijenja. Niti može niti treba život da stane zbog zločina. Ali nije o tome riječ. Fjodor Mihajlovič kaže ono što se prenosi, na ovaj ili onaj način, kroz sve velike duhovne tradicije: da ljudska duša ne može da podnese najgore zločine – kao ubijanje nevine djece – ako su ti zločini namjerni i promišljeni. Ako vam se čini da može da podnese, to je zato što je u vama duša već sahranjena. Urla, ali ispod betonske ploče iznad koje se njen urlik ne čuje. Prosto rečeno: ne može da planira, uračuna u troškove i sprovede u djelo, u ime bilo kakvih interesa, ubistvo malog djeteta. Ne može ogromna imperijalna sila da zabije djetetuglavu pod vodu dok se ne udavi – „sa predumišljajem i iz koristoljublja”. I da to pravda dostignućima civilizacije.

Ljudska duša ne ubija djecu sa predumišljajem i iz koristoljublja. Kad se u televizijskim emisijama o nacističkim koncentracionim logorima pojave jevrejska ili ciganska djeca, koja su kao za inat posebno fotogenična, svaki čovjekinstinktivno vidi da nijedan čovjek ne može ubiti ovu djecu. Osim ako mu je duša na neki način zatvorena; ako do nje ne stiže informacija o onome što ruke rade; ako je robot koji je programiran spolja.

Zato su nacisti imali veoma razvijenu propagandu o „natčovjeku” i „višoj rasi”, tj. čovjeku koji može da radi ono što „običan” čovjek ne može. Jer je jači od duše koja se povija pred osjećanjima. Njegova se ne povija. Ali kad se posle rata pojave ove fotografije i njemačka duša sazna šta je urađeno dok je ona spavala, sve se uruši: država, ideali, tradicije, kultura, mentalitet i karakter, sve što ima veze sa „natčovjekom“.

Evropa je naslijedila moralni debakl nacizma. Ali bez nacističke iluzije o natčovjeku koji može da počini najveće zločine da ne trepne, i još da se hvali snagom kojom prihvata odgovornost za zločine. Ostao je, međutim, isti račun o „efikasnosti” zločina, o potrebi dominacije nad nižim ljudima i rasama. Samo sve treba sakriti, sve poricati, zažmuriti i lagati: to nijesmo mi. U tome je moralni debakl: kukavički, tajno i bez rizika, samo da se ne zna – pa onda mogu pod nož i dijete i baba. Pravi se da ne znaš – biće para.

Ovo nacističko jezgro Evrope izađe na vidjelo na posebno odvratan način kad se desi da „teroristi” napadnu ciljeve u srcu „naše” civilizacije. „Mi” njih bombardujemo mjesecima, godinama, uništavamo cijela društva, ali to ne predstavlja nikome problem: stradaju „oni“, a oni nijesu ljudi, oni su niža bića, njihov život ne vrijedi ništa. Ali zato kad pukne bomba na našim ulicama, ako je samo jedno „naše” dijete mrtvo – to je smak svijeta; nikad nije bilo takvih nevinih žrtava. Nikad nije bilo ni tako groznih ubica kao oni koji mogu da pucaju po našim ulicama. To je ono nacističko „sto za jednoga”, samo je postalo „milion za jednoga” – i ne govori se javno, nego se šapuće među izabranima.

Naši interesi su svetinja; njihovi životi nisu ništa. Ledena bezosjećajnost kad je riječ o tuđim patnjama; beskrajna uobraženost kad je riječ o nama. Kad se izađe iz ove samozaslijepljenosti, „natčovjek” odmah postane „nečoek“.

U laganju leži spas. Inače se niko ne bi mogao pogledati u ogledalo. Na kraju cijela civilizacija počiva na ogromnoj laži koje se svak grčevito pridržava. Društvo polako klizi u histeriju. Jer se laž sve teže održava, maltene na svakoj tački šiklja nepodnošljiva istina o tome šta radimo i kakvi smo postali. I kad se veliki ciklusi razvoja društva zbiju u jednu rečenicu, onda ona glasi: Ne može se graditi civilizacija na suzama jednoga djeteta.

Uvijek duša sazna šta je čovjek uradio. I onda više nema bježanja. Čovjek provede život skrivajući od drugih svoje mane, a na kraju otkrije da se to nikoga ne tiče osim njega. Od sebe nije mogao ništa da sakrije! Može biti da se teološka vizija o „strašnom sudu” odnosi na ovaj susret sa samim sobom. Lakše bi bilo sa Bogom. On može da oprosti. A kako će da oprosti sebi čovjek koji gleda šta je uradio od svoga života znajući da drugu šansu da ga proživi neće dobiti?

Zasluga Dostojevskog je što je otkrio u mehanizmu duše da se ovo dešava nužno, da nema načina da se spriječi urušavanje cijele društvene konstrukcije, ma kako fantastično izgledala, od časa kad u dušu uđe saznanje o svjesno i planirano počinjenommonstruoznom zločinu na kome se konstrukcija temelji.

Pjesnik je to doduše izrazio u dva stiha bolje nego tomoviknjiga: „krv je ljudska hrana naopaka / na nos vam je počela skakati”. Nije samo moćna slika; nego otkrivanje zakona gravitacije u ljudskoj duši.

Napori koje sadašnja Imperija ulaže da bi sakrila zločine koje pravi u ime svjetske dominacije su indirektno priznanje Fjodoru Mihajloviču: mi istinu o sebi ne možemo da podnesemo. I ako nam glavu zabijete u dječiju krv koju smo maloprije prolili – ne priznajemo, to nijesmo mi. Inače, sve se ruši. Svjetski poredak zavisi, više od ičega drugog, od uspješnosti ove propagande. Propaganda održava iluzije. Iluzije mogu potpuno da ovladaju ljudskom psihom – sve dok u nju ne provale dječije suze.

Čini mi se da se iz ovoga može izvesti vrlo optimistički zaključak: ljudi su bolji od onoga što rade; i ljudska duša postoji. Iako je niko nije vidio; strah od nje je dokaz da postoji. I ne trpi zlo. Inače ne bi ovoliko lagali.

Nijesu se tvorci modernog kapitalizma jedini ni prvi sjetili da bi ljudi koji se oslobode moralnih kočnica u duši bili neuporedivo efikasniji od naivnih koji posustaju i padaju pred moralnim dilemama. Ali su jedini koji su uspjeli da izgrade sad već svjetsku civilizaciju na ideji da najgori zločini spadaju u kolateralnu štetu progresa. Da su, zapravo, dobrodošli. Bar kod jakih ljudi, onih kojima ruka ne drhti kad treba zaklati. I koji su, baš zato, pozvani da vladaju.

Šta je istina u ovoj raspravi o ljudskoj duši ko će znati? To možda i nije samo naš problem nego i problem cijele prirode. Čini se, nad slikom Ajlana Kurdija, da o dometu ljudskih zločina imaju svoje mišljenje i more, i pučina, i pusta plaža, i svjetlost izlazećeg sunca. Ni ovo nije frazetina, nego je život, kažu naučnici, jedan veliki eko-sistem, misteriozna cjelina u kojoj je sve povezano, pa i ljudi nešto nekome duguju i negdjepolažu račune. Ili uobraze da nikome ništa ne duguju, pa počnu da grabe i uništavaju sve oko sebe – dok život na zemlji ne počne da se gasi. A oni nastavljaju da računaju: meni se zasad isplati, a i život, na kraju krajeva, spada u kolateralnu štetu.

Na suđenju u Nirnbergu, nacistički doktori koji su pravili eksperimente sa ljudima u logorima pravdali su se pozivajući se na osnove svoje civilizacije: mnogo je veća sreća, govorili su, koju će donijeti čovječanstvu naši eksperimenti, nego patnje malog broja ljudi koji moraju da budu žrtvovani u ime progresa.

Dostojevski je znao da do ovoga mora doći. Da nije samoga sebe poslao po kazni u Sibir, Raskoljnikov bi završio radeći eksperimente na ljudima, vjerovatno kao veliki hirurg u Americi. Tvrdio bi da je uradio više dobra nego zla, ili da se bar ne zna, u raspravama o moralu, ko je u pravu. Da bi ovo mogao da kaže, morao bi da prekine sve veze sa sopstvenom dušom, čak i u snu. Jer svaki čovjek instinktivno zna da nacistički doktori nijesu u pravu. Može da tvrdi suprotno samo ako se pretvori u robota. Inače zna da laže. Kad progovori, kad se mrdne, čak i kad se nasmije – uvijek zna da laže. Budućnost robota mu ostaje kao jedini spas. Robot mu obećava maksimalnu efikasnost bez griže savjesti.

Gle čuda, baš ovih dana čitam da će u roku od najviše dvadeset godina, roboti zamijeniti ljude u svim važnim poslovima. Naročito u ubijanju. Biće savršeni i neumorni vojnici.

Pitanje duše se neće više postavljati. Kolateralna šteta će biti svijet. Tako će se, u čast Dostojevskog, ipak na kraju otkriti da su ljudi skrivali veliku tajnu: od njihove duše je zavisio opstanak svijeta. Šteta što su morali da ga unište da bi to otkrili.

Možda je globalizacija dokaz da je civilizacija zasnovana na racionalno shvaćenim interesima pobijedila, ali se Dostojevski ne bi složio. Kazna koja slijedi zločin upravo tako i dolazi: kroz seriju pojedinačnih i kratkoročnih uspjeha koji vode u katastrofu u kojoj će se sve platiti. Baš kad je ovaj pogled na svijet postao globalan, nametnula se tema o ekološkom uništenju svijeta, klimatskoj kataklizmi, nuklearnom samouništenju, pandemiji.

Nikad u istoriji svijeta ova opasnost nije bila tako realna, i to po sudu ogromne većine naučnika. Niko ne spori da je sve to posledica darvinističke civilizacije koja je postigla ovoliku efikasnost eliminišući blebetanja o duši, moralu i osjećanjima. Niko ne spori, ali se niko i ne usuđuje, osim Dostojevskog, da izvuče očigledne zaključke iz ove „greške” u računici.

Najgora smrt neće doći ni od ekološke kataklizme, ni od atomskog rata, ni od pandemije, nego od sramote.

Ne bi trebalo živjeti u ovakvom vremenu, ali čovjek ne može da bira. Ne bi trebalo živjeti u vremenu kad se najteža egzistencijalna dilema, koja se tiče cijelog čovječanstva, prijeteći svede na groznu zamku: ovako se više ne može, ali se ovako mora. Kako: ne može se, a mora se – ljudsko biće ne treba stavljati pred ovakvu muku. Je li moguće da se čovječanstvo ujedinjuje prvi put u svojoj istoriji na osjećanjunemoći? Tolika moć u rukama ljudi, takve nauke, takva tehnologija, a niko ništa ne može da uradi čak ni kad se na njegove oči dešavaju zla od kojih glava hoće da prsne.

Svi okreću glavu od svijeta u kome žive. A svi hoće da učestvuju u podjeli plijena.

Koji li je to razlog iz kojega ljudska duša ne pristaje na ovu pogodbu? Mislim na pogodbu sa zlom: da u ime efikasnosti i profita sve bude dozvoljeno, pa i ubistvo djeteta? Ima negdje u Talmudu zapažanje da Bog broji ženske suze. Žene ne ubijaju djecu. Ako na osnovu toga sudi civilizacijama, onda je ovo isto što i ideja Dostojevskoga. Kad se stigne do ove tačke, ne izgleda smiješno ni ideja da potajno ali neumoljivo ljubav vlada svijetom. Zvuči smiješno. Kako bi to izgledalo kad bi se ispod Ajlanove fotografije stavio natpis: „Ljubav vlada svijetom“? Možda, ali iz velike daljine. Ko se poslednji smije.

Ako stvari stoje ovako kako je mislio Dostojevski, onda mrtvo dijete nije toliko za žaljenje. Negdje, u konstrukciji ovog tajanstvenog i fantastičnog svijeta, čak i bez uvođenja Boga, predviđeno je mjesto gdje dječije suze dobijaju smisao, ako ne utjehu. Nego su za žaljenje ovako neopozivo osuđeni i odbačeni ljudski ideali – civilizacije, religije, imperije – čak i ako su u njih upakovani životi stotina miliona ljudi. To nikad nije živjelo. To je suvo i lažno. To nije imalo ni najmanju šansu. Takvo oružje, takve sile, takva tehnologija, takve nauke, takve laži, takve video-igre! Ni najmanju šansu.

Piše Stanko Cerović, arhiva Nedeljnika

Paolo Monti. Procida, Napoli, 1968

Heavenly Arms, Lou Reed

Heavenly arms reach out to hold me
Heavenly arms entice you to dance
In a world of ill will, the dancers are still
Heavenly arms reach out to me

“We’d get in these blowout fights whenever she asked me to stop drinking. She’d try to tell me to slow down. Or that my behavior was ridiculous. Or that she loved me and she wanted me to be healthy. But it just seemed like she was trying to interfere with my life. Your own selfishness becomes completely invisible when you’re that addicted. And the more a person cares– the more they become an obstacle. It’s horrible because you start hating them for loving you. It would be so much easier to escape if nobody cared. But somehow she stayed. It’s hard to imagine why because she had every reason to go. But this summer we’re getting married. And I’ll be three years sober this April.”

Humans of New York

Kada sam izveštavao sa ratišta u Bosni, upoznao sam Nermina Tulića, sarajevskog glumca. Noge mu je raznela sprska granata.

Bio je besan. Preklinjao me je da ne gledam u njegove patrljke. Pitao se kako je ikada svoju suprugu, koja je bila polu-Srpkinja, uzeo u naručje. Ispričao mi je kako je želeo da umre dok je ležao u bolnici, dok je ona, na spratu niže, rađala njihovu drugu ćerku.

U životu su ga održale očeve reči: „Detetu je potreban otac, makar on samo sedeo u ćošku.“

Ja sam evropski patriota zato što sam bio svedok kako je nacionalizam jedan kosmopolitski evropski grad pretvorio u mesto na kojem je Tulić izgubio obe noge. Nacionalizam, samosažaljiv i agresivan, teži da promeni sadašnjost u ime iluzorne prošlosti kako bi stvorio nejasnu budućnost koja je sve samo ne slavna. Pršti od nasilja, manipuliše strahom, obmanjuje mase. Mrzim ga.

Kako je Fransoa Miteran, bivši predsednik Francuske, primetio 1995. godine, predrasude se moraju pobediti jer je alternativa nacionalizam – a „nacionalizam je rat“.

Gotovo četvrt veka kasnije, nacionalizam napreduje. Američki predsednik izjavljuje: „Znate šta sam ja? Ja sam nacionalista. OK?“

Od Mađarske do Francuske, od Poljske do Velike Britanije, nacionalisti gaje prezir prema Evropskoj uniji i traže da ona nestane. Ja sam evropski patriota zato što sam čitao ratni dnevnik mog strica Berta Koena, pripadnika Šeste južnoafričke oružane divizije. On je dospeo u italijanski Monte Kasino 21. jula 1944. U njegovom dnevniku stoji: „Jadan Kasino, horor, ruine i pustoš su neverovatni, putevi uništeni, mine i grobovi posvuda. Ogromni krateri ispunjeni glibom, porušene zgrade, tihi prizor duhova i senki. Treba uslikati ovaj spomenik najgorim trenucima čovečanstva da obiđe svaku učionicu.“

Ja sam evropski patriota zato što sam živeo u Nemačkoj i video kako je evropska ideja donela spasenje posleratnim Nemcima; zato što sam živeo u Italiji i video kako je Evropska unija usidrila tu zemlju na Zapadu kada je iskušenje komunizma bilo snažno; zato što sam živeo u Belgiji i video kakve su brižljive korake preduzeli EU i NATO da skuju Evropu koja je celovita i slobodna; zato što sam živeo u Francuskoj i video kako je Evropa Francuzima pružila novi način da izraze svoju univerzalnu poruku ljudskog dostojanstva; zato što sam živeo u Velikoj Britaniji i video kako je Evropa razvila postimperijalnu britansku psihu i, nedavno, u kakav ćorsokak uskogrudost Engleze može odvesti; zato što sam živeo na Balkanu i bio svedok evropskog rata koji je odneo 100.000 života. I, ništa manje važno, ja sam evropski patriota zato što sam Jevrejin.

Ja sam evropski patriota i američki patriota. Nema nikakve kontradikcije u mojim patriotizmima. Patriotizam je u odnosu na nacionalizam ono što je dostojanstvo spram varvarstva.

Hoće li iko pamtiti Evropu? Kako je pisala poljska pesnikinja Vislava Šimborska posle rata: „Oni što su znali / o čemu se ovde radilo / moraju ustupiti mesto onima / što znaju malo. / I manje od malo. / Odnosno, isto što i ništa.“

Evropske patriote pamte. A njih je sve više kada vreba opasnost. Pisci među kojima su Milan Kundera, Elfride Jelinek, Ijan Mekjuan, En Eplbaum, Salman Ruždi, Bernar-Anri Levi, Herta Miler, Adam Mihnjik i Orhan Pamuk upravo su objavili važan evropski manifest, čiji je urednik Levi.

Evropu su, navodi se u njemu, „napustila dva velika saveznika koja su je u prethodnom veku dva puta spasla od samoubistva: jedan preko Lamanša, a drugi preko Atlantika. Kontinent je ranjiv pred sve drskijim uplitanjem onih iz Kremlja. Evropa kao ideja raspada se pred našim očima… Sada moramo da se borimo za ideju Evrope ili će ona skapati pod naletima populizma.“

Moramo. Evropska unija je magnet za mir. Ja sam evropski patriota zbog moje dece i unučadi. Jer oni će platiti cenu ako najsjajnija posleratna politička ideja umre.

Rodžer Koen / The New York Times International Report

Duchamp, Ernst and others playing chess with Frankenstein – 1945
Via Eva Maria Guichard

Do I have an original thought in my head? My bald head. Maybe if I were happier, my hair wouldn’t be falling out. Life is short. I need to make the most of it. Today is the first day of the rest of my life. I’m a walking cliché. I really need to go to the doctor and have my leg checked. There’s something wrong. A bump. The dentist called again. I’m way overdue. If I stop putting things off, I would be happier. All I do is sit on my fat ass. If my ass wasn’t fat I would be happier. I wouldn’t have to wear these shirts with the tails out all the time. Like that’s fooling anyone. Fat ass. I should start jogging again. Five miles a day. Really do it this time. Maybe rock climbing. I need to turn my life around. What do I need to do? I need to fall in love. I need to have a girlfriend. I need to read more, improve myself. What if I learned Russian or something? Or took up an instrument? I could speak Chinese. I’d be the screenwriter who speaks Chinese and plays the oboe. That would be cool. I should get my hair cut short. Stop trying to fool myself and everyone else into thinking I have a full head of hair. How pathetic is that? Just be real. Confident. Isn’t that what women are attracted to? Men don’t have to be attractive. But that’s not true. Especially these days. Almost as much pressure on men as there is on women these days. Why should I be made to feel I have to apologize for my existence? Maybe it’s my brain chemistry. Maybe that’s what’s wrong with me. Bad chemistry. All my problems and anxiety can be reduced to a chemical imbalance or some kind of misfiring synapses. I need to get help for that. But I’ll still be ugly though. Nothing’s gonna change that.

Charlie Kaufman, Adaptation

Nebu raste nada
opet ćemo poći
sasvim blizu noći
čujem sjene šuma
netko mora doći
spomen suzu luči