Završio je u bolnici prije dva tjedna, po prilici na dvadesetu godišnjicu Oluje, upravo kad je zemlju zapljusnuo val na trenutke neumjesno trijumfalnog patriotizma. Pomislio sam na njega, kako leži blijed i mršav u krevetu, u klimatiziranoj, zamračenoj bolesničkoj sobi, s vrećicom krvne plazme iz koje se prozirna plastična cijevčica vijugavo spušta do vene na njegovoj podlaktici, dok dolje u daljini, kraj Lisinskog, tutnje tenkovi u svečanom vojnom mimohodu. Pao mi je iznenada na pamet taj Arsen Dedić, sin pravoslavca Jovana i katolkinje Veronike, i došle su mi slike šibenskih sela, svih onih čađavih ruševina bez krova u kojima raste divlji orah i kupina, i zaključio sam kako je sreća da smo takozvano ‘srpsko pitanje’ počeli rješavati desetljećima nakon njegovog rođenja. Zamislite kako bi naši životi danas bili tužniji i prazniji da su u Hrvatskoj, da parafraziram Franju Tuđmana, Dedići jednom nestali kao da ih nikada nije bilo.