Predrag Kurdulija

kad na mlado poljsko cvijece

biser nize ponoc nijema

kroz grudi mi zelja lijece

sto te nema

kad mi sanak pokoj dade

i dusa se miru sprema

kroz srce se glasak krade

sto te nema

sto to nema

vedri istok kad zarudi

u trepetu od alema

i tad dusa pjesmu budi

sto te nema

i u casu bujne srece

i kad tuga uzdah sprema

moja dusa pjesmu krece

sto te nema

E, moj konjicu bijeli
moje desno krilo
gdje je doba ono?
gdje su dani oni?
Kad je srce puno rahatluka bilo.
Znas li case one?
Pozno sunce sije
vrhovi munara kao vatra gore
a svuda iz basca miris djula vije.
Mi se povracamo iz lova
iz gore
a ona na svojim demir pendzerima stoji
ljepsa i od veceri i od sabah zore
na me ceka
gleda i casove broji kad cu proci
a ja, kad bih blizu bio
slao bih joj pozdrav kuburlija svojih
ona sa pendzera djul i behar mio
prosula bi hitro
i kao snijeg na me
pahuljice meke padale su tiho
kao da su sevdah cutale i same.
Oh, kako je tada puno sunca bilo
a sada svuda mutni oblaci i tame.

Kako mi je srce jadno
kao da ga neko bode
te sve place i sve pita
kuda moja Zejna ode

Je li grijesna sabah zora
il’ nebeska sjajna zvijezda
je li grijesna ljubav moja
k’o glas ptice iz gnijezda

Aleksa Santic i Branimir Dzoni Stulic, sto te nema