Kako je to primijetio još Walter Benjamin, svaki spomenik kulture ujedno je i spomenik barbarstva. Svaka piramida značila je brutalnu eksploataciju hiljada ljudi koji su je zidali. Svaki toranj Pariza podignut je na kostima francuskih vojnika koji su otimali blago potrebno za njihovu izgradnju, kao i onih neprijateljskih, koji su ih u tome pokušali spriječiti. Da li bi španske katedrale bile tako monumentalne a njujorški skyscraperi tako nadrkani da u obje Amerike najprije nije izvršen genocid, potom pljačka, zatim ideološko peglanje i facelifting monstruma, sve dok zločin nije postao konstitutivan, samopodrazumijevajući i, konačno, nedodirljiv?

Civilizacije počivaju na barbarstvu: mir i blagostanje u centru znači pakao za one na periferiji i van granica civilizacije. Otud je civilizacija, sa uređenom državom kao jednim od vrhunskih postignuća, totalna instrumentalizacija hipokrizije. Da ne bih bio pogrešno shvaćen: ja nisam ni za kakav povratak „u prirodno stanje“, nikakvo uspostavljanje „pokidanih veza između čovjeka i prirode“. Samo to ne! Moj problem sa našom civilizacijom je u tome što u njoj ima previše prirode. Republika Srpska, hoću reći, nije nikakva neprirodna tvorevina: nažalost, vrlo je prirodna, kao i način na koji je stvorena. Utoliko je i odvratnija.

Prisjetimo se ovdje kako su lešinari koji su kružili nad truplom Jugoslavije tu državu nazivali neprirodnom tvorevinom. Ona je to i bila. Upravo u tome je i bila njena veličina. Kao što je i veličina komunističkog projekta upravo u tome što je, za razliku od kapitalizma, posve neprirodan.

Šta bi u BiH slučaju bio istinski civlizacijski iskorak? Očito da globalne, naddržavne i nadnacionalne institucije pravdu pretpostave pragmi, etiku koristi, pa sprovedu ukidanje, ako je potrebno i nasilno, Republike Srpske. Bez brige, slavljenici, to se neće desiti. Tu granicu zapadna civilizacija neće preći. U tom smislu je tačna tvrdnja koju vole ponavljati srpski lideri: da su oni nepriznati i nevoljeni graničari Zapada, oni koji civilizaciju brane od divljih hordi sa istoka. Oni, kao i hrvatski desničari, sebe vole nazivati predziđem hrišćanstva. Gotovo da je tako – s tim što se u Republici Srpskoj ne brani hrišćanstvo, nego hipokrizija i zločin kao temelj zapadne civilizacije.

Andrej Nikolaidis, Sta je ostalo od velike Srbije