SLIKA 1. Ulazim jutros u prodavnicu ovdje na Floridi, a pred prodavnicom čovjek u trenerci, čuči naslonjen na zid i puši. Pomislih – ovaj je sigurno naš. Uđoh u prodavnicu, eto i njega nedugo zatim. Ponovo ga ugledah koji minut kasnije između polica sa robom kako ide prema ženi, i ona je u trenerci, i viče:”Đe si brate dragi, tražim te po čitavoj prodavnici.” I to onim meni bliskim tvrdim krajiškim naglaskom. Kasnije drugi par stoji pored mene, žena gleda na policu i kaže:” Trebale bi biti ovdi, vazda su bile ovdi”. Muž i ne čuje šta mu žena govori, zapanjen cijenom graha veli glasno: “A jes’ skup grah, ‘ebo mu ja mater.” Ču to i onaj par u trenerkama, mahinalno se okrenuše. Drage su mi ovakve scene, drago mi je čuti moj jezik na različitim, nekad i neočekivanim mjestima. Zasad su još uvijek česte, ali će uskoro urijediti. Kad ode starija generacija, i ova moja, to će biti kraj. Još nekoliko decenija i to je to, neće više biti psovanja majke grahu u američkim prodavnicama. Nasa djeca će pričati engleski, već ga i međusobno pričaju. Ne samo djeca, i oni koji su došli ovdje u pubertetu, a ima od tada već dvadesetak godina, radije govore engleski i spotiču se o riječi kada pričaju naš. I ne kontaju zašto neko psuje mater povrću. Čak ni kad je skupo ko onaj grah, ‘ebo mu ja mater.

SLIKA 2. Američki automehaničari su skupi, pa mi je auto popravljao naš čovjek u dvorištu kuće. Platim mu nakon obavljenog posla, pa odemo u obližnju kafanu na piće. Za stolom pored nas sjede neki momčići, Amerikanci. Još su žgoljavi i slabašni, u ranim dvadesetim, još se nisu razvili i ojačali. Ja tada bijah u kasnim tridesetim, automehaničar u kasnim četrdesetim, visok, krupan, sa pivskim stomakom u koji bi stala sva tri momčića za susjednim stolom. Mladići su veseli, popili su koju više, popili smo i mi, smiju se, mašu rukama dok pričaju, i u jednom momentu jedan od njih slučajno rukom udari flašu piva, flaša doleti do našeg stola, razbi se i uprska automehaničara. On ustade, pijano se u dva-tri koraka odgega do njihovog stola, uhvati mladića koji je nehotice razbio flašu za uho, povuče ga prema gore stišćući mu uho prstima toliko da su momku oci zasuzile od bola, unese mu se u lice i reče (na našem, naravno): “Na koga ćeš ti prosipati pivo keru jedan, majku ti tvoju ..bem.” Mladići isprepadani pobjegoše iz kafane. Ja platih piće i odoh bez riječi. Kad mi se auto sljedeći put pokvarilo, odvezao sam ga u skupu američku automehaničarsku radionu.

SLIKA 3. Ostrvo je veliko, široko i dugo, nenaseljeno, obrubljeno pješčanom plažom na koju se nadovezuju livade prošarane šumarcima, taman toliko gustim da naprave hlad koji pruža kakvu-takvu zaštitu od tropske vreline. Sjedim u sparnom hladu, odmaram od plivanja čitajući knjigu. Povremeno prekinem čitanje i lijeno i nezainteresovano pogledam šta se dešava oko mene. Privuče mi pažnju dim. Nije toliko gust da bi dolazio od požara, ali je ipak neuobičajen za lijeno avgustovsko nedjeljno popodne na ostrvu. Ostavih knjigu i krenuh u pravcu dima, ne znam zašto. Podaleko je, hodao sam možda i desetak minuta dok najednom ne čuh zvuke harmonike. Isprva pomislih da mi se učinilo, ali zvuk je sa svakim korakom postajao sve jasniji. KOLO. Kolo koje igraju Bosanci na floridskom ostrvu oko polovine metalnog bureta u kojem je naložena vatra na kojoj se peče janje, iz koje kulja dim koji me je doveo ovamo. Harmonikaš je u centru kola, pored janjeta. Igrači poskakuju veselo u kupaćim gaćama i kostimima, znoj frca na sve strane, tresu se pivski stomaci, trese im se i gore i dole (zavisi je l’ muško il’ žensko šta se trese).

SLIKA 4. Ležim na peškiru prostrtom po vrelom floridskom pijesku, pod suncobranom koji i ne pruža baš neki zaklon od julskog sunca. Prijatno umoran poslije plivanja, omamljen sparinom tonem u san. Odjednom mi se učini da čujem promukli glas kako pjeva:”Grana od bora / pala kraj mora / hej Marice, mlada krčmarice / daj nam vina daj…” U prvi mah odbacujem mogućnost da neko stvarno pjeva baš ovu pjesmu baš na ovoj plaži, ali onda prenut iz polusna otvaram oči, ustajem, prilazim vodi i gledam oko sebe. Pedesetak metara od obale pluta dušek, na njemu leži čovjek i nastavlja pjevati kao da je sam na svijetu: “Ne kupuj mi ti / ne trebaju mi / Imam oca / na moru trgovca / kupiće mi on.” Voda između mene i pjevača puna je kupača koji ne čuju pjesmu, ne primjećuju ni njega ni mene.

SLIKA 5. U teretani sam s poznanikom. Primjećujem oko jedne sprave za vježbanje tri ogromna bodibildera, napumpana steroidima, pričaju engleski, glasno, oni su kraljevi teretane, očigledno Amerikanci sva trojica, nimalo stranog naglaska ni kod jednog. Klimnem glavom prema najkrupnijem i velim:”Damire, pogledaj onoga, k’o Arnold.” Damir odgovara, glasno pošto u teretani naravno niko ne razumije bosanski:” Ma kakav on, ja bih ga razbio k’o od šale.” Bilder se okrenu, priđe nam smrknut, nadvi se nad nas i reče krajiškim naglaskom:”Haj’ probaj!” Onda opusti mišiće, nasmija se glasno, pita odakle smo, veli on je iz Bihaća. Kasnije smo često trenirali zajedno. Bilo je to prije desetak godina. Danas je Bišćanin bilder pacijent u bolnici u kojoj radim, pokušava ojačati dovoljno da može ponovo hodati. Steroide kojima je pumpao mišiće je miješao s heroinom, šmrkao kokain prije treninga, nakon treninga se opuštao uz džoint i tablete. Popijemo kafu skupa svako jutro i pričamo o Uni.