Mesecna arhiva: August 2015

by

10151899_10152330802333656_292357866_n

I’m 87 years old…I only eat so I can smoke and stay alive.. The only fear I have is how long consciousness is gonna hang on after my body goes. I just hope there’s nothing. Like there was before I was born. I’m not really into religion, they’re all macrocosms of the ego. When man began to think he was a separate person with a separate soul, it created a violent situation.

The void, the concept of nothingness, is terrifying to most people on the planet. And I get anxiety attacks myself. I know the fear of that void. You have to learn to die before you die. You give up, surrender to the void, to nothingness.

by

Papski legat Arnald Amalarikus, na pitanje nekog krstaša kako da postupe sa građanima Bezijea, u Južnoj Francuskoj, koji nisu hteli da izdaju i predaju svoje sugrađane katare, nego su katolici i katari ostali zajedno: 22. jula 1209, u krstaškom ratu protiv katara koji je započeo papa Inokentije III, krstaši su prodrli u grad i pobili sve živo, preko 20.000 po izveštaju samog legata, najviše u gradskoj katedrali, gde su se stanovnici sklonili – zapalili su je, i ona se srušila ubivši sve unutra. Izjavu su često docnije u istoriji citirali i drugi izvršiocii pokolja.

Juče je slovenački novinar, inače dobitnik neke novinarske nagrade, tvitnuo odgovor sa ovim citatom i protivpredlogom – da se na izbeglice koji dolaze u Sloveniju otvori vatra sa 500m od granice (pa će Bog prepoznati svoje), a na predlog nekog lika ženskog roda da se prime samo oni sa… krštenicom. Deo javnosti već zahteva policijsku istragu i sudsko gonjenje dva trola po postojećim zakonima, dok danas iz Ljubljane leti avion pun stvari za izbeglice na Lezvosu. Akciju na Lezvosu su započeli dvojica mlađih slovenačkih turista na letovanju, jer nisu mogli gledati užas, Adria Airways je pristala da prenese stvari besplatno, kao i aerodromske službe na Lezvosu; u dan i po se u Sloveniji sakupilo za četiri aviona, a dvojica inicijatora su na ostrvu još sakupili skoro 6.000 EUR za pomoć na licu mesta. Mnogi su zaspali mirno, da bi se probudili sa vešću o sedamdesetak ugušenih u švercerskom kamionu u Austriji, još stotinjak udavljenih u moru i znalački doziranom saosećajnošću za kamere evropskog političkog vrha o Balkanu u Beču…

Izbeglice sada nazivamo pravim imenom – to su ljudi koji beže sa Bliskog i Srednjeg istoka zbog rata, nasilja, gladi, bede i opšte nesigurnosti. Trolovi su isto tako odnedavno jasno definisana grupa – to su oni, po zlobnim malim i velikim bićima iz skandinavske mitologije nazvani – anonimni ali i poznati likovi koji daju lažljive, zlobne, deplasirane, ružne, netolerantne, uvredljive i prostačke komentare na sve što se na internetu dešava, jer je to jedino mesto gde mogu da se iskažu. Naziv internet trolovi zabeležen je u rano doba, i registrovan već 1992. No ti, u osnovi patetični pojedinci, predstavljaju realne ljude, koji žive sa nama, i koji su najčešće nevidljivi u svojim društvenim krugovima. Zapravo ih svi poznajemo, samo nam se čini da su nekad bili bolji, da bi mogli biti bolji u boljim uslovima, da će biti bolji sa starošću, ili da će ih neko još vaspitati do zrelosti. Nijedno od tih očekivanja nije sasvim realno.

Trolovi se prepoznaju lako, a onda razumevanje njihovog ponašanja ide lančano: to su ljudi koji su protiv toga da se pomogne šugavom mačetu na ulici: može vam se učiniti da je dobar razlog za to već higijenski, ali nije. Trolov razlog uvek podrazumeva nešto jače, što treba svakoga ko hoće da pomogne životinji na ulici ne samo da odvrati od te namere, nego i da ponizi: pomagati životinji znači ne pomagati gladnoj deci, i zlosrećni pomagač/pomagačica odmah je posredno optužen za nehumanost, odsustvo materinstva i snobizam. Kad slučajno dođe do stvarnog gladnog deteta ili prosjaka, trol će se više otvoriti: ne treba pomagati, da se sirotinja ne bi naviknula na pomoć pa zapustila stalni rad i traženje rada, zato što će se gladno dete razmaziti, zato što ne znamo šta će sve postati ako mu se bar malo olakša život, uz dodatne sumnje o tome ko je dete, odakle je, čije je, zašto je gladno i ko je za to kriv. Kada trola suočite sa krizom koja pogađa mnoge oko njega i u susedstvu, onda tek bukne prava maštovitost: nema te nelogičnosti, izvitoperenosti i ludosti koja se kad-tad neće pojaviti u njegovim objašnjenjima, i u svemu tome, on i njegov kolektiv (onaj koji on prisvaja) uvek će biti žrtva, doduše spremna da se preventivno sveti i kažnjava svakoga. Da ne zalazimo u druge proizvode mašte, već samo u one koje su sada izazvale izbeglice: to su dakako sve sami skriveni teroristi, oni koji su pobegli od služenja u već nekoj vojsci i mobilizaciji, zdravi i pravi, prevaranti koji samo hoće evropsku socijalnu pomoć; nisu skloni radu već svim vrstama kriminala, pretežno su mladi muškarci, muslimani koji se ne mogu prilagoditi evropskom načinu života i skloni su silovanju, homoseksualnosti i pedofiliji; vode sa sobom starce, žene i decu, samo zato da izazovu samilost; starci inače treba da umru, žene da sede kod kuće, a njihove dece ima suviše. Svi ti ljudi su loše odeveni, prljavi, smrdljivi i gladni, dakle skloni krađi, i sumnjivi: zašto bi inače tačno znali kuda hoće i to još mnogi umeli da kažu na engleskom? Još su sumnjiviji oni među njima koji nisu u krpama, i mogu još ponešto da plate, jer to je dakako dokaz da se svi oni pretvaraju kako bi uzeli što više našeg (trolovog) novca. Oni za sobom ostavljaju đubre, umesto da za sobom počiste mesta na kojima ih puštaju da budu bez osnovnih potreba: možda bi i čistili za sobom, kada bi imali čime, ali ni to im se ne da. Viču, dižu prašinu i ruke u nebo, posebno kad ih sile reda napadnu pendrecima i suzavcem. Ako se iznerviraju, to je zato što odbijaju krst (crveni, na paketima pomoći); ako se rasplaču, to je samo pretvaranje; ako uzviknu „bože moj“, što svi radimo sto puta dnevno, to su opasni alahovci, koji su došli da nas pokore svojoj veri. I tako do kraja zadnje još delujuće sive ćelijice u mozgu, dok sve nisu paralizovane.

U širokom dijapazonu od predstavnika vlasti do nacističkih grupa (inače zakonom zabranjenih), trolovsko rezonovanje još voli da istakne kako su „naši“ kapaciteti mali, kako nemamo novca, kako nemamo zaposlenja, kako nemamo prostora za izbeglice, kako bi kultura bila ugrožena, zajedno sa higijenom i finoćom domaćeg uha u kontaktu sa tuđom muzikom. Trolovi nisu nimalo manje besni i na one koji nam ne dolaze, već predstavljaju opštu pretnju time što su siromašni i što se bune: trol tako ima sasvim jasnu ideju o tome šta je međunarodni dug – to je isto ono što on ne vraća redovno komšiji i što mu, bez njegovog znanja, svakodnevno kradu sa njegove gomilice u banki; ne zanima ga što je u islamu zabranjeno zelenašenje i svako povećavanje duga kamatama, niti realno događanje u svetu papirnog kapitalizma, jer su uopšteno samo oni drugi krivi i njemu lično štetni i na teret.

U tom obilju sumanutog izmišljanja više nema nikakvog smisla tražiti ni sistem ni kriterijume. A naročito, ne treba se nervirati. To kuljanje ludila iz slabo kontrolisanih i razumom čuvanih glava je zapravo stvaranje folklornih priča pred našim očima, i trebalo bi ih klasifikovati, žanrovski odrediti, možda i popisati, pratiti koje će imati više uspeha – i preuzeti brigu za neke od autora, recimo psihijatrijsku. Problem je pre svega u odsutnosti kontakta onih koji bi istraživački i drugačije mogli da se posvete trolovima, i trolova samih. A opasnost od delatnosti trolova nije mala, niti bi se smanjila istraživanjem. Zato treba imati jednostavne mehanizme ranog prepoznavanja trolova. Izvesno, najjednostavniji kriterijum za prepoznavanje trola je već oko onog šugavog mačeta: neuslovljenost pomoći je ona humanistička osnova od koje je, posle pomoći šugavom mačetu, sve zapravo mogućno. Naravno da ni ta slika nije sasvim ubedljiva: ima ih, kao recimo Brižit Bardo, koji bi da pomognu fokama i psima, ali izvesno ne nikome ko bi hteo da u Francuskoj živi bez hrišćanskog rodovnika od tridesetak generacija. Mnogi od onih koji pale državnu i privatnu svojinu svojih sugrađana u Nemačkoj, da se tu ne bi privremeno naselile izbeglice, verovatno kod kuće imaju manje-više sve potrebe pokrivene i vole svoje kućne ljubimce. No, znak sa šugavim mačetom je ipak simbolički ključ za prepoznavanje trola. Kada ga jedanput imate, obazrite se pažljivo po svojoj okolini i posmatrajte ih: trolovi kod i oko sebe izvesno sprovode manje-više istu bezobzirnost, izmišljena pravila i agresivnošću skrivenu inferiornost. Prve i stalne žrtve su oni sa kojima žive, i koje oni po pravilu žele da prikažu kao „pravu“ porodicu. Članovi takve porodice pod trolom prvi su, i ponekad do kraja svojih života zarobljenici providne nadmoći. Sem retko isplative i teško uspešne pobune, način oslobađanja je bekstvo: ostalo je ono što vidimo kao nasilje u porodici, ponekad sa najtežim ishodima. Svi koji poznaju područje, saglasni su oko toga da se sve to pojačava i umnožava upravo u kriznim situacijama i vremenima.

Javnost i vlast dobro poznaju upotrebive prednosti trolova, jer su oni njihova najvernija potpora, finansijska baza i glasačko telo. Zato je izgrađen čitav sistem udovoljavanja trolovskim željama; naprosto, predstavnici javnosti i vlasti imitiraju trolove i time stiču njihovo odobravanje. No razvili su i mehanizme kojima se javnost postepeno savija i prilagođava trolovima. To se prepoznaje u opštem dopuštanju da svako ima pravo na svoje mišljenje, i da je to ona granica preko koje argumentacija ne sme da ide. Ne, svako nema pravo na svoje mišljenje, ako ono ne raspolaže podacima, ako nema tačnosti, osnove u logici i opštim humanističkim merilima; ako je glupo, drugim rečima. To uopšte i nije mišljenje, nego trolovska manipulacija, koja otvara prostor za glupost i netoleranciju. To što glupost nema pravo na diskurzivni život ne predstavlja nikakvu opasnost za demokratiju, kako pobornici „sopstvenog mišljenja“ često hoće da insinuiraju, nego naprotiv, povećava prostor demokratije. Zato je toliko potrebno da oni koji znaju da upotrebljavaju logiku i argumente što češće učestvuju u javnome govoru, kad ih zovu i kad ih ne zovu – a politika skrivanja i prećutkivanja takvih bar je u medijima potpuno jasna. Ko se to još čudi što je takvih sve manje? Tek bez njih mogućno je potpuno razviti uzajamno ulagivanje javnosti i trolova i gubljenje svih kriterijuma. To znači da u javnosti treba svaki put reagovati kada se veštacima reči i misli smanjuje prostor – sve dok su ga dostojni. A sa druge strane treba naprosto raditi protiv trolova. I tako se može definisati građansko ponašanje, ono što smo nekad zvali civilno društvo i ono što ponekad deluje kao nevladino područje.

Jer koliko god su lukavi, snalažljivi, domišljati (sve su to mogućne uzgredne oznake opasne gluposti), trolovi najteže podnose najmanji poraz: kad ne razmišljajući, bez proračuna i narativnog i ideološkog okvira, jednostavno pomognemo biću koje pred sobom vidimo.

Svetlana Slapšak, Peščanik

by

Aktivisti su naveli i da su im pripadnici rečne policije rekli da ne smeju da koriste natpis “Ne da(vi)mo Beograd” na karnevalu, jer je to “politička poruka”, a na pitanje da im objasne zašto su isključeni iz defilea, odgovoreno im je – “znate vi vrlo dobro zašto”.

Ne da(vi)mo Beograd na ‘Karnevalu brodova’, 28. avgust

by

11892086_1066455953428504_1858277645202301312_n

“My father was always very interested in religion. He wrote some books, but I was never religious myself, so I never bothered reading them. He died when I was 25. During the last months of his life, he lost his memory completely. He didn’t even recognize me. But he still remembered the words of his books. He could still recite the religious poems and songs that he’d written. So my brothers and I would sit in his room and read his books aloud to him. It was the first time I’d read them. I was surprised by how beautiful his poems were. I never knew he was so talented.”

Humans of New York – Tehran, Iran

by

Sredinom 90ih tokom letnjih dana išli smo u mali bioskop na Adi, tj. išao sam ja i tamo sretnem nekih pet ljudi. Mali poluotvoreni bioskop kao u provinciji. Stolice plastične baštenske, kupimo karte kao za 20. oktobar, neki roze papirić. I naručiš piće i pušiš i gledaš Viskontija, na primer. Vrhunska stvar. Nije mi bilo teško da idem čak na Adu, što nisam nikad ni pre ni posle, kakva crna Ada. Ali tada, samo tada, hodanje kroz toplu letnju noć kroz tu prirodu ka bioskopu i vrzmanje ispred dok ne počne film sada mi izgleda kao neko mitsko vreme. Slično kad sam kao dečak po vojnim odmaralištima leti na moru gledao filmove koje su uveče puštali u bašti restorana. I tamo na Adi je normalno Viskonti slađi nego u kinoteci. .

by

Meni ove ad hoc odluke Advokatske komore o tome ko je dostojan, a ko nije, deluju kao flagrantno kršenje Ustava Republike Srbije.

Ponovo sam pročitao Ustav RS i u njemu nigde ne piše da se građani Srbije dele na dostojne i nedostojne. Piše samo da svi imaju ista prava.

Svako anoniman je takođe i moralan, stručan, ugledan, potvrđen i priznat u svojoj profesiji. U nedostatku dokaza da nije.

Kad je o dostojnosti reč na Tviteru, ovde je svako ko je anoniman dostojan. Samim tim što niko ne zna da nije.

Ne vidim razlog da se ne uvede Tviteraška komora koja bi odlučivala ko je dostojan da bude tviteraš. Onaj ko nije, izvolte na Fejsbuk.

Kad neko napiše glupost, u DM poruka iz Tw Komore: “Gospodine, niste više dostojni. Molimo izlogujte se.”

Uopšte, te Komore bi mogle da se uvedu svuda. Pa da vidimo ko je dostojan da kupi burek, a ko pogačice.

Ne vidim zašto samo advokati da uživaju u blagodetima dostojnosti. Što se ta podela ne bi osetila i među ostalim građanima?

U pošti bi imali šaltere za dostojne i za nedostojne. Ovi drugi bi bili mnogo niži. Tako da nedostojan mora da klekne da bi platio infostan

Pa onda škole za decu nedostojnih roditelja. Pa bolnice za nedostojne bolesnike. Bio bi to raj na Zemlji i konačno bi se znao red.

Nebojša Krstić, via twitter

by

Onima koji su mi stalno govorili ‘ima vremena za sve’ se izvinjavam što nije tako ispalo.

Milena Radivojević, via twitter

by

Svetlana Slapšak napisala da je neki slovenački novinar tvitovao “da se za izbeglice koje dolaze u Sloveniju otvore vrata od 500 metara na granici”.. lepo, pomislih, neobično za Sloveniju.. kakva duševna metafora ‘vrata od 500 metara’, pa pročitao drugi put.. a onda su se reči presložile: “da se na izbeglice koje dolaze u Sloveniju otvori vatra na 500 metara od granice”.. pa sam pročitao opet, pa četrvrti put, peti put.. i svaki put to pisalo.

by

In his personal life, Steve Jobs demonstrated the same attention to detail. His homes typically remained unfurnished for years because he wanted the décor to be perfect. His wife said she and Jobs “spoke about furniture in theory for eight years” before buying a sofa.

by

Sonja kaže da će Aca Lukas uvek biti deo njenog života. Što je najgore i mog… i tvog…

Nebojša Krstić, via twitter

by

Ratko Dmitrović je zgrožen idejom da se u Srbiji naseli sto hiljada Arapa. Prava noćna mora je – da u Srbiji živi 100 000 Ratka Dmitrovića.

Nebojša Krstić, via twitter

by

11902579_1174330075914285_570895370759243089_n

Well… when you are wealthy and successful and things are going really well for you.. middle age enters life with an arrow of death flying from a great distance. Now is time for death to reveal its presence. Your soul starts aching and you become restless and sleepless. Then you have to wander to the landscapes unknown and seek for a remedy. You struggle and burn.. then, first it appears as a mysterious woman, she guides you from secluded streets to the scenes of ancient cultures, and later, much later, it’s time for the death to present itself. Death, resembling our loved ones, keeper of time, gentle and graceful, lover of life. Do not fear it, embrace it, as you should life.

‘Palermo shooting” , Thursday at 20:30h – Yugoslav cinematheque.

First movie Venders shot in his home town Dusseldorf, and, of course, in Palermo. Dedicated to Bergman and Antonioni – grandmasters and teachers.

by

Ženske noge su šestari koji mere zemljinu kuglu dajući joj ravnotežu i sklad.

Čovek koji je voleo žene, Kinoteka, četvrtak, 20:30h

by

Svi znamo, pretpostavljam, šta je Stokholmski sindrom – naziv prihološkog stanja koje nastaje u situacijama u kojima dolazi do zbližavanja otimčara i talaca. Stokholm je, avaj, daleko, ali Srbija pokazuje sve simptome ovog sindroma. Otmičar se zove Vučić Aleksandar: čovek je lepo kidnapovao celu jednu državu i pripadajuće društvo i pretvorio je u besplatnu banju za danonoćni tretman svojih bizarnih egotripova i svih drugih posebnih emotivno-političih potreba. Nije tako strašno što je Vučić kidnaper, strašno je to što Srbija pristaje na to kidnapovanje, štaviše, aktivno sarađuje s otmičarem. Kako je krenulo, još malo pa će odbiti da ga pusti od sebe čak i ako on iskreno odluči da je oslobodi… doduše, ovo potonje se nikada neće dogoditi.

Teofil Pančić

by

“To see ourselves as others see us is a most salutary gift. Hardly less important is the capacity to see others as they see themselves.”

Aldous Huxley “The Doors of Perception”

by

Ova situacija s azilantima zaglavljenim u Preševu me podseća na onaj momenat iz District 9 kada u Johanesburg, koji je već u problemu zbog odnosa između crnaca i belaca, dođu još i vanzemaljci.

Kosta Peševski

by

traktor-S1_903372S1

Svaki drugi traktor u Hrvatskoj je IMT-ov, trajan i izdržljiv. Uzrok slave crvenog traktora je u tome što su kod nas traktori najmanje orali, s traktorom se išlo i na sahrane i na svadbe. Traktor će zauvijek ostati prijevozno sredstvo, jer ne može auto na njivu i u šumu.

Izgradili su ga zarobljeni njemački vojnici, zatvorili Svjetska banka i MMF, koji su pritisli vladu Srbije da prestane financirati gubitaše. IMT, socijalistički gigant koji je posijao crvene traktore po selima čitave nekadašnje države, ugasio se početkom kolovoza. Proizvodnja je zaustavljena, a ostatku od 350 radnika podijeljene su otpremnine.

Tvornica crvenih traktora smještena je na Novom Beogradu, pored bloka 63, uz autoput Zagreb – Beograd. Idealno za još jedan shopping centar i ekskluzivno naselje urbanih vila! Na dvorišnim vratima je lanac, otvorena je samo prodavaonica rezervnih dijelova uz glavni ulaz u pogon koji je nekad zapošljavao 8000 ljudi. Od jednog do drugog ulaza ima tri i pol kilometra, kroz 36 hektara tvorničkoga kruga radnici su se nekoć razvozili autobusima. Sada su na plaći ostali portir i pet direktora.

Nade i iluzije

Priča o usponu novobeogradske tvornice traktora priča je o socijalizmu u njegovoj jugoslavenskoj varijanti, priča o jednom vremenu i njegovim nadama i iluzijama. Počeli su od nule, uveli traktor u svako selo, u gotovo svako seosko dvorište, doveli Jugoslaviju do najvećeg broja traktora po glavi seljaka. Mnogo više nego što bi to nalagala racionalna proizvodnja. Bivša država je 1951. imala oko 6000 traktora, 5000 u zadrugama, a 1000 kod individualnih poljoprivrednika, pa je jedan dolazio na 468 hektara u poljoprivrednim kombinatima, a u privatnim domaćinstvima na 7332 hektara. Tri i pol desetljeća kasnije, u sumrak zajedničke države, na 49 hektara u kombinatima dolazio je jedan traktor, a kod individualnih poljoprivrednika bio je jedan na 13 hektara. Danas Hrvatska ima 110.000 traktora, od toga 103.000 u poljoprivrednim domaćinstvima, a Srbija 550.000.

SFRJ je imala nekoliko tvornica traktora, od “Tome Vinkovića” iz Bjelovara do riječkog Torpeda, ali najpoznatiji su crveni traktori IMT-a, Industrije motora i traktora, iz Novog Beograda, kojih je više od 550.000 posijano od Makedonije do Slovenije.

– Tamo gdje je bio plug drveni, sada ore traktor crveni i vozi ga traktorista, član Saveza komunista! – kaže jedna od pjesama koje ga veličaju, koje su se sjetili novinari beogradskog Vremena, u velikom nekrologu IMT-u.

Saveza komunista odavno nema, nema crvenih knjižica, ali crveni traktori dobro se drže. IMT-ovi fergusoni nadživjeli su socijalizam: svaki drugi registrirani traktor u Hrvatskoj je marke IMT, stoji u Agropediji, zbirki informacija osječkog Agrokluba. Većina traktora u Hrvatskoj starija je od 30 godina, većina ih ima motore od 20 do 60 kW snage, samo je 41 traktor jači od 250 kW. Kriza je produljila životni vijek IMT-ovih traktora: 2012. u Hrvatskoj je prodano 495 novih traktora, prethodne godine 577, zato opstaje tržište starih i jeftinijih. Pretkrizne 2008. prodano je 2120 traktora, četiri puta više nego što je to uobičajeno posljednjih godina. Poljoprivrednici nemaju novca, nisu kreditno sposobni ili se ne usuđuju podići kredit. Zato se stari IMT-ovi strojevi, na glasu da se ne kvare i dugo traju, prodaju po oglasnicima za nekoliko tisuća eura.

Novi se više neće proizvoditi. IMT je zatvoren početkom kolovoza kao jedno od 43 državna poduzeća koja su zbog prevelikih dugova otišla u stečaj. Kroz rešetke glavnog ulaza u ugašenu beogradsku tvornicu vide se slabo održavani ostaci industrijske arhitekture osamdesetih.

“Dobar dan, jeste li vi gospodin Radović?”

“Jesam Radović, ali nisam gospodin, nego drug!” odgovara Radoslav Radović.

Novi kapitalisti

Čovjek sijede kose i sasvim bijelih obrva dugogodišnji je direktor beogradskog IMT-a, Industrije motora i traktora, koja ovih dana odlazi u prošlost. “On je stvorio IMT”, sa strahopoštovanjem kaže Petar Grbić, predsjednik Industrijskog sindikata Srbije u tom nekadašnjem gigantu. Zna li se već kome će pripasti ogroman kompleks atraktivnog zemljišta? Ne. “Spasio nas je Miroslav Mišković, jer je u blizini izgradio elitno naselje, a nije uspio prodati sve stanove”, objašnjavaju. Novi kapitalisti su trgovci, proizvodnja ovdje nije isplativa već 30 godina. IMT je otišao u stečaj, sa 170 milijuna eura duga. Većinu duguje Beobanci, također u stečaju, pa su se do zadnjeg časa nadali da će im država pomoći. “Tražili smo 5 milijuna eura za pokretanje proizvodnje. Umjesto toga isplatili su 7 milijuna za otpremnine”, gorak je sindikalist Grbić. Tisuću radnika spremno je raditi godinu dana bez plaće, uvjerava nas, samo da stave firmu na noge. Ne treba im puno, jer strojevi nisu uništeni.

Tržište, ističu, imaju, jer na ogromnom području od Turske do Poljske više ne postoji nijedna tvornica traktora. Izvanredno za uvoznike!

“Naš narod je sretan zato što je glup, a glupi ljudi ne mogu da pate”, s visine se smješka direktor Radović. On je davno otišao, još 1986., i s propašću tvornice koja je izvozila traktore po čitavom svijetu nema ništa. “Od 1991. nisam ulazio u krug fabrike jer se nisam htio družiti s lopovima”, naglašava distancu prema novom dobu. Sunovrat je počeo krajem osamdesetih: 1987. proizveli su 40.350 traktora, 1991. upola manje, 20.614, a 1992. godine 12.430. Lani su ih proizveli 450, a ove godine jedva pet, prije nego što je spuštena zavjesa na 60-godišnju proizvodnju.

Najveći izazov

Slavni direktor Radović počeo je raditi u srpnju 1950., sa 17 godina, paralelno će završiti strojarski fakultet. Tri godine prije osnovan je “Zavod Aleksandar Ranković”, preteča IMT-a. Tek 1954. će se donijeti zakon po kojem se ulice, trgovi i tvornice ne smiju imenovati po velikanima i herojima koji su još živi. Ranković je nešto kasnije pao, a jugoslavenska industrija traktora je cvjetala. Počeli su s ledine. Radović se sjeća kako su 1950. i 1951. svako jutro dolazila dva kamiona s njemačkim zarobljenicima. To su bili obrazovani ljudi, inženjeri, i oni su ih učili kako da rade. Puno njih je ostalo za stalno, oženili se za Sremice i ostali u Jugoslaviji. Među njima i šef razvojnog biroa IMT-a. U listopadu 1955. potpisali su ugovor s Fergusonom, Radović je kao mladi inženjer otišao na deset tjedana obuke u Englesku, u tvornicu u Coventryju. Iduće godine u Novom Beogradu počeli su montirati Fergusonove traktore. Prvi je model bio TE-20, jedan od legendarnih. Još se voze! Irac Harry Ferguson je u suradnji s tvrtkom Standards Motor u Coventryju stvorio miks osobnog automobila i traktora. Fergusonov je najveći izazov bio prijelaz s benzinskog na dizelski pogon, piše Marina Lewycka u “Kratkoj povijesti traktora na ukrajinskom”: njegov je uspjeh doveo do stvaranja čuvenog TE-20 koji je u Ujedinjenom Kraljevstvu proizveden u više od pola milijuna primjeraka. “Ferguson će biti zapamćen po tome što je spojio dvije velike inženjerske struke našeg doba, traktor i obiteljski automobil, poljoprivredu i transport, koji su zajedno tako mnogo pridonijeli dobrobiti čovječanstva”, navodi se u Kratkoj povijesti traktora.

Fergusoni su posebno pridonijeli dobrobiti seljaštva u nekadašnjoj Jugoslaviji: engleski TE-20 nije imao farove, ipak je trebao biti prvenstveno poljoprivredna mašina, tumači Grbić, ali su ih oni u IMT-u odmah dodali.

Vrijeme mitingašenja

“Kod nas su traktori najmanje orali, s traktorom se išlo i na sahrane i na groblje i na svadbu. Konfiguracija zemlje je takva da će traktor zauvijek ostati prijevozno sredstvo, jer ne može auto na njivu i u šumu. Čak 80 posto primjene mu je izvan njive”, objašnjava Grbić. “Vi biste morali okačiti sliku Franje Tuđmana, nitko vam nije napravio reklamu kao on”, podsmjehuje se bivši direktor Radović, koji se sindikalistu obraća kao personifikaciji svega što se s IMT-om dogodilo nakon njegova odlaska u penziju 1986. godine. Oluja 1995. ostat će zapamćena i po koloni crvenih traktora kojim su tisuće srpskih izbjeglica prevalili put od svojih domova do izbjeglištva u Srbiji. Slike traktorske kolone ove su se godine poklopile s vijestima o zatvaranju tvornice koja ih je proizvodila. “I vi u tome imate svoje prste”, govori Radović sindikalistu Grbiću kad pričaju o propasti nekadašnjeg giganta. “Prvo ste doveli Miloševića na vlast, a on vas je onda uništio”, kaže Radović, podsjećajući da je Milošević došao na vlast mitinzima nekadašnjih socijalističkih giganata. U strahu od njihove snage kasnije ih je uništio.

Crveni traktor na smetlištu povijesti simbol je nestalog zamaha modernizacije i industrijalizacije. Prije 60 godina bio je simbol nade i napretka. Zahvaljujući licencnom ugovoru koji je dogovorio Moša Pijade, u Beogradu su se od kraja pedesetih počeli proizvoditi najsuvremeniji traktori. Godine 1957. istodobno je u Engleskoj i u IMT-u u Beogradu počela proizvodnja modela MF 35, jer je licencni ugovor bio takav da su Englezi morali s njima dijeliti svaku inovaciju. Na proizvodnji traktora prvo je radilo 200 ljudi, što će krajem osamdesetih narasti na gigant koji će u 12 tvornica zapošljavati 12.500 ljudi. Radoslav Radović u prosincu 1962. postao je direktor proizvodnje, a 1970. je, sa 37 godina, postao generalni direktor. Svake godine su rasli, prisjeća se kako je 1973. u Washingtonu pregovarao i iduće godine potpisao ugovor sa Svjetskom bankom o kreditu s kojim su 1976. otvorili novu tvornicu. Na otvorenju je pjevala Neda Ukraden. Te 1976. imali su 200 inženjera u razvojnom uredu, u radionici od tisuću kvadrata. Za 2,2 milijuna dolara kupili su im kompjutor. Tvornica je stalno izbacivala nove, suvremenije i snažnije modele. Od traktora s motorom od 40 ili 60 KS, rasli su na 220, pa 270, 360 i 517. “U svibnju 1985. na novosadskom sajmu predstavili smo traktor od 517 konjskih snaga! Kome treba ovakav traktor”, pitali su novinari. “Nikome! Samo smo htjeli dokazati da možemo”, smije se Radović.

Veliki izvoznici

Najpopularniji modeli su im IMT 539 od 39 konjskih snaga pa IMT 542 i 577. Izvozili su u više od 80 zemalja svijeta. Samo u Alžir slali su 6000 traktora, brodovi su se već ukrcavali, a traktori nisu bili gotovi, pa su poslali ljude da ih montiraju na brodovima.

U Indiji su 1976. pobijedili na međunarodnom tenderu i izvezli 5900 traktora. I danas ih traže iz cijelog svijeta, uvjeravaju me. Prije dvije godine predsjednik Ekvadora u predizbornoj kampanji slikao se s IMT-ovim traktorom i obećao seljacima da će im država subvencionirati 80 posto cijene novog traktora. Ali kad su trebali to dogovoriti, u IMT-u više nije bilo nikoga s kim bi mogli razgovarati.

Lanac na vratima

U međuvremenu su se pojavili moderniji i bolji traktori, ali IMT ima veliku prednost: svaki seljak zna kako popraviti IMT-ov traktor i zato je on tražen u cijelom svijetu, tumači Petar Grbić. I u Ameriku su trebali izvoziti, 1990. potpisali su ugovor na 10 godina, a onda su došle sankcije. Tajna uspjeha IMT-a je bila u tome, ističu, što su razvili servisnu mrežu i što su s traktorima uvijek išli ljudi koji su obučavali traktoriste. Petar Grbić proputovao je pola svijeta zahvaljujući IMT-u. Na području bivše Jugoslavije imali su 172 prodajno-servisna centra. U Hrvatskoj su imali 22 servisa i 10 prodajno-servisnih centara, u Splitu je šef bio brat Milke Planinc. Samo u Slavonskoj Požegi im je Zvonko Čorak iz Trgoservisa jedne godine prodao 1500 traktora, koliko se sada ukupno u čitavoj Hrvatskoj ne proda u tri godine.

I onda je sve to pretvoreno u ništa. “Ne mogu vam opisati koliko mi je teško, koliko mi je krivo što su samo tako sve zatvorili. A od ovoga bi moglo živjeti barem 20.000 ljudi”, kaže Petar Grbić.

Usprkos lancu na vratima, on i dalje vjeruje da je moguće spasiti IMT. “Borit ću se dokle god bageri ne počnu da ga ruše”, naglašava. “Molim vas, pozovite seljake Hrvatske da pišu našoj vladi da im trebaju IMT traktori”, ponavlja.

Radović je skeptičan. Još 2006. javio se na tender koji je država raspisala: ponudio je da za dolar otkupi tvornicu i da je vrati državi nakon tri godine. Vjerovao je da je to dovoljno da tvrtka s osiguranim tržištem stane na noge.

Odbili su ga, a IMT je nastavio kliziti u propast. Mnogi su se okoristili na upropaštavanju te tvrtke. “Sa Slobodanom Miloševićem Srbija je vraćena u srednji vijek, s vlašću iz 2001. u prvobitnu zajednicu, a nova vlada će nas dovesti u robovlasnički sistem”, zloguko prognozira socijalistički direktor slavne tvornice koje više nema

Snježana Pavić, Jutarnji.hr

by

Muka me obuzme uvek kad nastupi sezona godišnjica pokolja i kada vidim ne samo političare, koji su i po prirodi i po dužnosti propalice, nego i patrijarha srpskog kako po stratištima deklamuje otrcanu mantru: “Oprostićemo, ali nikada nećemo zaboraviti.” Političari to, naravno, ne znaju, ali bi patrijarh nesumnjivo morao znati da oprostiti znači samo jedno – zaboraviti! Tu nema mesta ni za kakvo ‘ali’. Ako nisi zaboravio, nisi oprostio nego si se lažno predstavio kao vrlinski čovek, hrišćanin, istovremeno negujući u srcu mržnju i grehu zlopamćenja pridodajući greh licemerja.

Oprostiti, naravno, nije lako, kao što nije lako – iako se na prvi pogled čini da jeste – voleti bližnjeg; da je tako ovaj svet bi bio podnšljivo mesto, hrišćanstvo bi cvetalo i ne bi dolazilo u situaciju da odsustvo ljubavi prema bližnjem nadomešta apstraknom ljubavlju prema celom narodu. Pre neki dan ti napisa da je zasluga Francuske revolucije što je podanike probrazila u građane.. možda u Francuskoj i jeste, ali ja – osim možda u Sloveniji – ni u jednoj državici nastaloj na razvalinama bivše Jugoslavije ne vidim nikakve građane, ne vidim čak ni podanike, vidim samo amorfnu masu labavo povezanu nuždom, interesima i, nešto snažnije, mžnjom prema svemu što je izvan nacionalnih granica, jezika i pisma.

Spočitneš li ovdašnjim patriotima neukus, blasfemičnost i – što je najbednije – besramnu zloupotrebu mrtvih u dnevnopolitičke svrhe, nabusito će ti odgovoriti da radiš, naravno, za račun Vatikana, Kominterne, Brisela… na zatiranju ‘kolektivnog pamćenja’. Što je apsurdno, jer se u Srbiji, osim ratova, pokolja i bombardovanja, ništa drugo i ne pamti. Ta morbidna, svakodnevna propaganda funkcioniše na nesvesnom nivou, budi mračne porive, raspiruje sebičnosti i, posledično – nasilje. Tamo negde početkom, ili možda sredinom, devedesetih, napisao sam u nekom članku da će se mržnja – u to vreme usmerena na Bošnjake i Hrvate – kada se ratovi završe, vratiti na mesto nastanka i završiti u autodestrukciji. To je bilo neumitno, neizbežno, kao zakon fizike. Ne može se nekažnjeno mrzeti i razarati, ne može se – bar ne bez jezivih posledica – biti svirep prema drugima, a samosažaljiv prema sebi, svome i svojima.

Svetislav Basara