Neće mi pasti kruna s glave (ženske glave, podsjetimo se, ionako nisu predviđene za krune!) ako javno priznam da u posljednjih nekoliko godina – na terenu koji mi je najbliži, a to su bivše srednjo-evropske “tranzicijske” zemlje – sve teže pronalazim “kuću” za svoje tekstove. Pretpostavka je da sam spremna objaviti tekstove ne birajući novine i izdavačke kuće, kao i da vjerujem da su mediji prva i prava demokratska platforma, što sve, dakako, nije istina, ali zamislimo načas da jest. U “rodnoj” Hrvatskoj novine i časopisi klone me se, eto, ima već tomu dvadesetak godina. Razumljivo: stvari koje pišem svaki pravi Hrvat doživljava kao udar na to što mu je najsvetije, na hrvatstvo. Hrvati imaju neobično razvijen refleks: ako prvome susjedu uputiš dobro jutro, on će odmah uzvratiti lavežom, misleći da si rekao nešto protiv Hrvatske. Po toj logici Srbi bi trebali biti gostoljubiviji prema meni, što, začudo, nisu. Notorni hrvatski nacionalisti, i oni konvertirani, i oni nekonvertirani, s lakoćom pronalaze u Srbiji mainstream čitaoce i mainstream izdavače: Hrvat, naime, ljubi Srbina i, dakako, obratno, samo ako su obojica sigurna da im je hrvatstvo, odnosno srpstvo, neugroženo i poštovano. Ako na poštovanje srpstva i hrvatstva ne dajete pet para, što je sa mnom slučaj, i ako ste još pritom žena, onda su razlozi vaše nepopularnosti posve razumljivi. I u Bosni je situacija slična, i u Bugarskoj je slična, na Slovačku i Češku gotovo da i ne računam, a ni s Poljskom u zadnje vrijeme stvari ne stoje mnogo bolje. Uglađeni Poljaci, ti koji su još donedavno ženama ljubili ruke, danas više ne podižu ni mali prst da bi odgovorili na mejl, a kamoli što drugo. Ovdje mislim na “radnike u kulturi”, s njima nekog iskustva imam.
Znači li sve to da izdavaštvo u “tranzicijskim zemljama” izumire? Ne, štoviše, čini se da cvjeta. Znači li to da se kultura potcjenjuje? Ne, štoviše, svima su usta puna brige za kulturu. Samo u Hrvatskoj održava se barem četiri internacionalna i desetine lokalnih književnih festivala godišnje. Znači li to da je kultura zapostavljena u medijima? Ne, štoviše, čini se da je baš u “tranzicijskim” zemljama predstavljena bolje i bogatije nego u zemljama od kojih bismo to prije očekivali.
Pa što je onda na stvari?!
Neki dan stigao je mejl od znanice iz Beograda. Moja znanica je književnica i, gle, i ona se žali na iste stvari: “Zaista, naći izdavača, barem u mom slučaju, neusporedivo je teže nego napisati knjigu. I to upravo sada, kada u Srbiji gotovo da ne postoji osoba koja NIJE napisala knjigu, te istu objavila!”, piše moja znanica I, kao dokaz svojoj tvrdnji, prilaže opis neke emisije na TV Pink-u, a u povodu beogradskog sajma knjiga…
“Sede neke karikature, svi kokodaču u isti glas, svako na krilu drži knjigu, SVOJU, iza njih kuvari kuvaju. Voditeljka je iznad te ‘knjiške’ situacije, budući da je ta ćurka doktor nauka, piše strogo stručne knjige… I tako pita jednog po jednog, pevača-icu, plesača, bubnjara, starletu… o njihovim knjigama. Jedna mala, sva nafrakana i naduvana, sedi na kraju reda i nervira se. Dođe voditeljka i do nje, i pita: ‘A samo ti nemaš knjigu?’ Ova odgovara besno: ‘To je samo privremeno!’”
Mejl moje znanice raspalio je moju maštu. Užasnuta košmarnom globalnom slikom u kojoj milijuni ljudi drže svoje knjige u rukama, i slikom novih milijuna ljudi koji robustno tvrde da pišu knjigu, te inspirirana filmom 50 nijansi sive, koji su zajedno sa mnom odgledali milijuni ljudi, posjetila sam dućan s korisnim stvarima. U tom dućanu kupila sam najjače uže (u crvenoj boji!) koje sam mogla naći, teške željezne klinove (kao da se spremam osvojiti kakav planinski vrh), čekić, tiple, bušilicu… Ljepljivu traku dali su mi kao bonus. I prodavači u dućanu gledali su isti film. Može se reći da sam amaterka što se tiče samoubilačkih praksi i strategija, ali nisam posve neupućena. Novi statistički podaci govore da žene-samoubojice ne koriste više pilule, niti pak režu žile kao nekada, već u cijelu Bye-bye, World! priču kreću “muški” – s vješanjem.
Tako unaprijed pripremljena za dan kada će mi pasti “mrak na oči”, i oboružana statističkim podacima da većini ljudi kad tad padne, uzela sam knjigu Petera Pomerantseva Nothing is true and everything is possible i krenula je čitati s nejasnim poletom. Pomerantsev piše o novoj Rusiji, o svijetu kriminalaca, ubojica, oligarha, političara, milijunaša (koji se u novom ruskom slengu zovuforbsi) i sponzoruša (koje se u novom ruskom slengu zovu tjolki, telice, telad). U Peterovoj knjizi Vitalij Djomočka, bivši ubojica i upečatljivi predstavnik suvremene ruske svakidašnjice, vodi sljedeću konverzaciju…
“’Može li svatko biti ubojica?’, pitao je Amerikanac.
‘Ne. Kada sam bio u zatvoru tamo su bili muškarci koji su žalili zbog zločina koji su počinili. Plakali su, išli u crkvu. Nema svatko unutrašnju snagu da to učini. Ja imam’.
‘Hoćete li se ikada vratiti zločinima?’
Vitaly se osmjehnuo: ‘Danas je sav moj život vezan uz umjetnost’”.
I kada sam već bila spremna da se pospem pepelom zbog stanja u kulturi, izdavaštvu i vlastitu životu; kada sam već investirala novac u eventualni scenarij efikasnog razrješenja svih problema, replika Vitalija Djomočke, ubojice, djelovala je na mene istodobno kao prosvjetljenje i kao pomračenje. Pa naravno da za mene nema mjesta! Sva su mjesta zauzeli Vitaliji Djomočke: ubojice, koji su metamorfozirali u “umjetnike”! Ali ako dopustimo da su ubojice metamorfozirali u umjetnike, onda treba prihvatiti mogućnost da su i umjetnici mefamorfozirali u simboličke i stvarne ubojice?!
Pitanje koja je veza između pjesnika i breza posve je legalno. Jednako je legalno pitanje koja je veza između ljudskog ološa i umjetnosti? Sav taj balkanski ološ koji širi pred nama svoje perje već dvadesetak godina – svi oni brojni zločinci, ubojice, krimosi, lopovi, pronevjeritelji, generali, lažovi, mafijaši, tajkuni i tajkunčići, vojnici, političari i politikanti, svo to ljudsko smeće, koje je zagušilo prostor i vidike, natjeralo nas da živimo bez minimuma samopoštovanja, i da glupo lajemo kada mislimo da netko napada naše smetlište, naš identitet – najednom, gle, traži utjehu u umjetnosti!Danas je sav moj život vezan uz umjetnost!
Pregledajte sve novinske kioske i sve knjižare u Hrvatskoj. U ovome času na najvidnijim mjestima izložene su tri knjige i jedan DVD. Knjige su Hrvatski velikani (čim je zemlja manja tim je više velikana!), autobiografija Zvonka Bušića Tajka i knjiga o Severini, koju je, prateći u stopu hrvatsku pop pjevačicu Severinu kao kakvu proročicu, napisala neka mlada autorica. DVD je dokumentarni film u ustašama, jednostavna naslova Ustaše, hrvatskog režisera Jakova Sedlara, poznatog po dokumentarnom filmu Franjo Tudjman – hrvatski George Washington. A tko je Zvonko Bušić Tajko? To je tip koji je sa svojom curom, Amerikankom Julienne Eden, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, pokušao oteti avion prepun nevinih putnika, a sve da bi skrenuo pažnju svijeta na težak položaj Hrvatske unutar Jugoslavije, pa je po slijetanju aviona na njujorški aerodrom smrtno ustrijelio dvojicu američkih policajaca. Sukladno američkom zakonu ljubavnici i ubojice odsjedili su u zatvoru: Julienne kraće, Zvonko duže. Već pedesetak godina oboje su hrvatski heroji, Zvonko je odnedavno mrtav, Julienne je živa. Julienne, koja je u međuvremenu postala hrvatska spisateljica, napisala je dvije ili tri knjige o svom životu sa znamenitim Tajkom i snimila dokumentarni film s uzbudljivim naslovom: Tvoja krv i moja. Julienne Eden Bušić živi životom idealnim za spisateljicu, u vili na Jadranskome moru, koju joj je za njezine velike zasluge za Hrvatsku besplatno sagradila hrvatska vojska. General Ante Gotovina, najveća hrvatska moralna vrijednost, hrvatska ikona, profesionalni je ubojica koji se školovao u Legiji stranaca, a poznat je po tome što je u povjesnoj akciji Oluja, na miroljubivi način istjerao nekih četvrt milijuna Srba iz Hrvatske. General Gotovina, baš kao i Vitalij Djomochka, danas svoj život veže uz uzgajanje tuna i – umjetnost. General Gotovina, naime, slika. “Oduvijek sam htio biti slikar”, izjavio je za medije i Radimir Čačić, hrvatski političar i poslovni čovjek, na otvorenju svoje izložbe. Čačić je svoj slikarski talent razvio u zatvoru, u kojem je odsjedio jer je u prebrzoj vožnji vožnji pregazio neku mađarsku staricu. Odmah po izlasku iz zatvora ljubitelji njegove umjetnosti organizirali su mu izložbu. Ivo Sanader, bivši hrvatski premijer, koji se nalazi u zatvoru zbog silnih financijskih pronevjera, iskazivao je svoje nagnuće prema umjetnosti i prije svoje političko-kriminalne karijere. Sanader je pisao pjesme, studirao književnost, neko vrijeme radio kao urednik u izdavačkoj kući, a onda, kad je krenula politička karijera i mogućnosti zamračenja velike love, odao se kolekcioniranju umjetnosti. I Nadan Vidošević, hrvatski političar i biznismen, kako to piše u eufemističnim wikipedijskim natuknicama o njemu i mnogim drugim hrvatskim političarima i herojima, zamračio je neke milijarde i milijunčiće. Nakon njegova hapšenja kamere su ušle u njegov posjed, koji se stilski ni po čemu ne razlikuje od posjeda bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča: isti enterijeri, isti eksterijeri, iste katakombe prepune “umjetnina”, isti preparirani medvjedi i rogovi kapitalaca po zidovima. Svi ti ljudi, i mnogi drugi, pišu svoje memoare po nekoliko puta, skladaju i slikaju, a mediji nas redovito izvještavaju o njihovoj “nježnoj strani”. Svaka zvijezda i zvjezdica potrudila se da zauzme medijski prostor sa svojim ljubavnim ispovijestima, pornografskim ispovijestima, svojim savjetima za sretniji život; svaki bolesnik i bolesnica sa svojim uputama za svladavanje bolesti; svaki zatvorenik o svojim poniženjima iz zatvora; svaki vojnik o svojim stradanjima u ratu. I sve bi to bilo u redu – neka cvjeta tisuću cvjetova, ima nas ovakvih i onakvih, svatko od nas potencijalna je umna hrana za nekog mališana – da ti novopečeni umjetnici nisu ambiciozni, traže kanonizaciju, svi bi potvrdu da su veliki kao James Joyce, talentirani kao Picasso i intelektualno provokativni kao George Orwell. Svi, doduše, započinju svoje knjige sa slinavim obrazloženjem da svoje djelo ostavljaju svojim unucima, da su ga zbog njih, zbog unuka, i pisali, iako bi za unuke i sve druge bilo bolje da nisu iza sebe ostavili ništa. Mnogi su se “prepisali”, poput Vojislava Šešelja, čija bibliografija premašuje po stranicama čak i nenadmašnog Harukija Murakamija. Svi oni – kako se poetski izrazio ubojica Ratko Mladić – brinu samo o tome “kakav će trag ostaviti u svome narodu i svome pokolenju”. Osim toga, oni dobro znaju da su “prioritet svih prioriteta”, kako je to hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću poručilo nekoliko preostalih hrvatskih osuđenika za ratne zločine iz haškoga zatvora.
Nedavna inauguracija hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović vizualno je podsjetila hrvatske građane tko su “prioriteti svih prioriteta”. “Prioriteti” su sjedili u počasnim ložama, tamo se skupio sav hrvatski ološ, krimosi, pljačkaši, pop pjevači, glumci, hrvatski celebsi, mafijaši, banditi i ubojice civila iz vremena hrvatskog domovinskog rata, ubojice koji nikada nisu procesuirani, a ako i jesu, onda ti procesi traju i neće završiti sve dok osuđeni ne umru na slobodi, prirodnom smrću, kao uvaženi slikari, književnici ili naprosto ljubitelji umjetnosti.
Zašto uopće spominjem inauguracijsku predstavu hrvatske nove predsjednice?! Zato što sam toga dana kidnapirala svoga tajkunčića. Kako? Lako. Hrvatska je mala zemlja u kojoj svi sve poznaju, što je odmah zaključio i jedan zadivljeni Kinez, kada sam mu rekla koliko Hrvatska ima stanovnika. Da, bilo je lako, krimos je sa mnom išao u istu srednju školu, Kolinda ga je propustila pozvati na inauguraciju, što ga je ispunilo iskrenim očajanjem, a ja sam ga verbalnom peruškom pogladila po povrijeđenom egu, i tako je, eto, pristao da svrati k meni na kavu. Zanima vas tko je? Pa znate i sami da je to svejedno: tako je sa svima njima, pune su ih novine i ekrani, pojedu svu našu pažnju, popiju nam mozak, a čim se maknu, više ne znamo ni kako su se zvali, a kamoli što drugo. I tako se moj krimos najprije udobno smjestio u mome naslonjaču, a onda je krenulo ono poznato žaljakanje, kako mu je teško, kako je bilo najbolje kada smo svi bili jednako siromašni, jer, sada, eto, razbija glavu nad time u koji će engleski koledž upisati svoju djecu. Istina, i pored silnih obaveza nalazi vremena za ono što mu je najdraže, za pisanje. Nisam znaaalaaa?! Pa da nisam ni mogla, nismo se vidjeli od škole, da, to s pisanjem bit će mi zanimljivo, jer čuje on, aha-hahaaa – da i sama ponešto črčka, te da moje črčkanje ima internacionalni odjek… I on je, eto, objavio nekoliko knjiga, nije mooooguće da niiisam čulaaaaa?!
Ono crveno uže, klinovi, trice i zakovice, sve je to dobro dobro došlo, a osobito bonus, ljepljiva traka, bez nje bih, zbilja, bila izgubljena, jer se krimos toliko raspričao, baš kao da su u njega upaljene sve televizijske kamere svijeta. I evo kako sam odlučila: krenuli smo s grčkim i rimskim klasicima, a onda ćemo polako sve ostalo… Nema zime ni za mene ni za njega, dok god je njegova kreditna kartica u mojim rukama, i dok je solventan. Mislim da ga najviše peče što mu se obitelj nije nimalo zabrinula zbog nestanka, a ni mediji se, za veliko čudo, nisu pretrgli da od toga naprave senzaciju. Što se mene tiče, mogu sa sigurnošću reći da fizička bol potiče sposobnost pamćenja. Klasične edukativne metode su najefikasnije: šiba, glad i poniženje. Ponekad i ja iz svega toga izbijem neko zrno zadovoljstva za sebe. Uzmem ono crveno uže, pa se malo razgalim… Pisac želiš biti, svinjo, a?! Ološu jedan neviđeni, s Andrićem bi se mjerio, a?! Krleži bi konkurirao, gade?! E, pa kad je tako, ajmo, mrcino, napni vijuge, nauči Zastave napamet! Krv ću ti puštati, gade, sve dok ne naučiš…
“Često mislim o tome da sam trebao ići u politiku (…) Mislio sam da je to dosadno, jer nisam shvaćao da oni koriste iste metode kao i mi. Bilo kako bilo, sada je kasno. Posvetio sam se umjetnosti. Ako neću moći snimati filmove, onda ću pisati. I znaš li gdje je budućnost, Peter? U komediji. Sredi mi sastanak s TNT-jem, možda će htjeti napraviti televizijski film po mojoj prdež-knjizi”, kaže nesalomljivi Vitalij Djomočka, bivši ubojica, živi junak knjige Petera PomerantsevaNothing is true and everything is possible.
Dubravka Ugrešić, Veljača 2015.
