“Talent hits a target no one else can hit; Genius hits a target no one else can see.”

Schopenhauer

Tek sam se u vojsci, te olimpijske godine, susreo sa pravim narkomanom ovisnikom: dosao decko iz Beograda, sav lepo obucen. Dok su mu sisali duge kose, prvog dana vojnog roka, on je naprasno odlucio da svojoj domovini nece da sluzi, te se sa stolice naglo digao, ne dozvolivsi brici da mu masinom odere i drugu polovinu glave. Poslije je hodao po kasarni u farmarkama, pola glave osisano do glave, druga polovina vrlo jebeni repovi do ramena. Tumarao je okolo nervozan, bez droge, bacajuci mini-golf lopticu u ruci, ignorisuci – na nase veliko zadovoljstvo – urlajuce oficire, cekajuci da ga vrate kuci, posto im je bez skanjivanja priznao da je narkoman, da ga bratstvo i jedinstvo uopste ne zanima i da on u JNA ni pod kojim uslovima ne ostaje. Mnogim ruralnim vojnicima on je bio neko ko je dosao drito s Marsa: jednom su se svi oko njega okupili i pitali ga cime se drogira, a onda i zasto se drogira, na sta im je on odgovorio: “Pa, lepo je.” Sljedeceg dana je nestao, bezbeli se vrativsi u Beograd.

If your religion is worth killing for, please start with yourself.

Tko smo, što smo?

Katkad mi se čini da se više od drugih pitamo tko smo, što smo, odakle smo, komu pripadamo, čiji smo i kamo idemo, premda su to vječna filozofska, pa i spisateljska pitanja što nas danomice kopkaju, jer su primamljiva za odgonetanje, a odgovori pobuđuju znatiželju; svatko ima svoju priču i svatko je priča na svoj način – pa ipak sam se uvjerio da nismo jedini koji o tomu pričaju, gdje god sam boravio, od sjevera do juga, sugovornici bi, čim se malo opustimo i zagrijemo čašicom pića, razvezli o svojim korijenima, “moji potječu iz…”, “u mojim žilama kola mješavina krvnih zrnaca”, “jedna je moja prabaka iz…” itd., a vrli stručnjaci danomice izvlače nauk da je “kriza identiteta” jedina trajna kriza koja se samo na ovaj ili onaj način ublažuje i prividno sređuje, pa opet izbija, jer smo nepovjerljivi prema onome što su nam očevi ostavili; moramo imati i svoje avanture, moramo čeprkati ispod tla na kojemu stojimo.

Ništa nije istraženo, ma koliko mi vjerovali da jest. Ono što je iza nas, ponajviše je proizvod “mitotvorne svijesti”. Patrick Geary u svojoj knjizi Mit o nacijama govori o tome da nacije nisu nastajale Božjom voljom nego spletom raznih okolnosti, bračnim i rodbinskim vezama domorodaca, osvajača, došljaka i raznih klanova i plemena, diferencirale se kao sekte i to najčešće kroz vjerske integracije i tako sve više prerasle u društvene zajednice. On povlači paralelu između afričkih Zulua i europskih naroda; ta su lutanja vodila u miješanja i spajanja, iz čega proistječe da nema čistokrvnog naroda. Geary veli da ove “rijeke koje čine narode nastavljaju teći, ali vode prošlosti nisu vode sadašnjosti”.

Ako smo definirali vlastiti identitet, bilo kao način “individualnog djelovanja” bilo kao fantaziju, kao nedostatak, kao nešto sigurno, nepromjenjljivo, čvrsto ili kao nešto što smo izgubili i više to ne tražimo, jer se od nas udaljilo – dakle, ako smo barem nešto od toga razriješili, onda ćemo ta pitanja tko smo i što smo razmatrati filozofski i varirati teme o smislu života, smrti, nirvani, ili o bilo čemu što smo spoznali, pa bilo to i ono Tinovo iskustvo:

 Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.

Psiholozi tvrde da se danas pojedinac “u prvom redu definira uz pomoć identiteta”. Ali što ako ne znam tko sam ili sam to ostavio iza sebe ili sam zaboravio (“nisam ponio fotke prošlosti, nemam vam što pokazati, ne znam tko sam”, davno je pjevao W. C. Wiliams), a od onoga što znam izgradio neki svoj identitet, svoju viziju identiteta koja na mahove nije stvarna, nego je gotovo fikcija. Ako sam razradio svoj mit o korijenima da bih bježao od već ustaljene fabule o korijenima, nisam to činio da bih nekamo odmaglio iz stvarnog svijeta, nego sam jednostavno iskazivao odbojnost prema onima koji točno znaju što su i tko su, koji sve znaju o svojim precima, koji listaju rodoslove i ponosno ističu kako pripadaju nekomu i kako nisu sami i ostavljeni, te kako se najbolje osjećaju među svojima. Svojte i svojatanja izbjegavao sam još od najranije dobi; bio sam neprilagodljiv, čak i divalj.

Stranac među svojima

Već nakon mojih prvih literarnih radova i nesuglasica oko njih, na mene se bijahu najviše okomili oni koje nazivamo svojima, a svaka jedva pismena protuha iz moje okoline dočekala me teškim moralnim maljem i zlurado mi podastirala neke svoje dokaze kako sam okaljao obraz užoj i široj porodici, jer da su oni davno, još dok sam bio jedan od najgorih učenika, shvatili da sam u žitu porodice kukolj koji valja trijebiti. Ali ako sam uopće nešto bio, barem kao mladunče u nekom jatu, u nekom gnijezdu, onda sam ponajprije bio rugalica; svakomu od onih glava obiteljskih umio sam se narugati, a kako sam dobro pisao, vazda sam ih ismijavao u školskim domaćim zadaćama.

Jednoj je zasjedalo “plemensko vijeće” na kojem se naklapalo kako me treba “isključiti iz zajednice”, čijim se čanom nikad i nisam osjećao. Htjeli su me ukalupiti, bilo mi je namijenjeno to i to, željeli su da budem točan kao i oni, ali ja ništa njihovo nisam usvajao, nijedna moja crta nije se dala asimilirati, zna to dobro moj prijatelj, sada umirovljeni profesor, s kojim sam se kao dječak bio odmetnuo u šumu; nedavno mi se javio iz Crne Gore i podsjetio me da smo 40 dana, bježeći od svojih, proveli kao Indijanci hraneći se u divljini svime što je bilo jestivo, pa i onim što nije. Veliki američki pjesnik i esejist iz 19. stoljeća Ralph Waldo Emerson jednom je rekao da je “društvo u zavjeri protiv ljudske prirode svakog svog člana, jer zahtijeva usklađenost kao vrlinu, a zazire od samopouzdanja i individualiteta”.

Sada mi se čini da sam još kao pučkoškolac pokazivao odbojnost prema svemu što je ustaljeno i nametnuto kao neko pravilo. Ne mislim da je to vrlina kojom se hvastam, ali zasigurno je taj instinkt učinio svoje i vukao me sve više u “društvo neprilagođenih”, na sam rub otpadništva. Na satovima predvojničke obuke bio sam najgori i uvijek na začelju. Riječi nastavnika predvojničke da u meni raste “unutrašnji neprijatelj” razumio sam mnogo godina kasnije kada je ta ista formulacija objavljivana u novinama u vrijeme hajke na mene i moj roman prvijenac, a i na neke moje kasnije radove.

Od novinskih isječaka sačinio sam svojevrsni Registar uvreda, malu “bijelu knjigu” koju danas listam krajnje ravnodušno. Nailazim na mnoga imena davno zaboravljena i već potonula, pa i na ime književnog autoriteta iz toga vremena Vlatka Pavletića, utjecajnog ideologa, koji me u listu Telegram naziva “skandal-majstorom”, a na njega se nadovezuje stanoviti Ralić u listu Komunist, optužujući me da sablažnjavam i da to činim svjesno, te da se ne radi o “psihijatrijskom slučaju”, kako su me u Mostaru opisivali “kulturnjaci” (rasprava je objavljena u beogradskom listu Svet), nego o “svjesnoj raboti jednog mladog i neprilagođenog pisca koji se očigledno muči s identitetom”. Ha, ha, ha, ma s kakvim identitetom? Zašto bi me mučilo ono što me se nije ticalo? Taj je ideolog mislio da ja želim biti ono što je on bio, a ja sam upravo od toga zazirao i razvijao svoju “obrambenu izolaciju”. Tih godina prilagodbe komunisti su mnoge s kojima se nisu slagali nazivali šovinistima i tako su počeli njegovati šovinizam, koji će napokon, kad sustav ode k vragu, postati njihovo glavno utočište. Mnoge koje su nazivali šovinistima to su doista i postali, “komunisti su nas ni krive ni dužne gurnuli u šoviniste i mi smo tu ostali”, izjavila je jedna šovinistička perjanica svodeći račune sama sa sobom. Savez boraca mene nikamo nije mogao gurnuti jer sam njegovao svoje otpore, katkad su to bile male i jedva primjetne geste, ali dovoljne da se u nadigravanju s njima izvučem. Kad je izašlo u novinama da sam šovinist, pitao sam da mi kažu čiji i bio spreman zanijekati naciju. Objavio sam jedan svoj “lični manifest”, koji sam započeo riječima iz Kurana: “Ja ne obožavam ono što vi obožavate, niti sve vi obožavalac onoga što ste obožavali…” Ono što sam iz toga doba složio u svoj Registar, sada je zabavno, ali sam i onda uživao u tome kako sam obeshrabrio svoje goniče. Bilo je tako jednostavno, a uspio sam pomrsiti im konce. Prilagođen – neprilagođen, a što je između te dvije točke.

Tko je taj čovjek

Tko je on uopće; tko je taj čovjek? Onda me jedna slučajnost gurnula u neočekivanu poziciju; ta luckasta slučajnost uvijek se pojavi da izazove još veću zabunu. Možda mi je htjela priskočiti upomoć, ali se i slučajnost pokatkad umije poslužiti falsifikatom. Već sam u nekom prethodnom poglavlju nešto natuknuo o jednom zborniku (ili možda antologiji) mladih beogradskih prozaika židovskih korijena objavljenom u Izraelu, u kojem se našlo i moje ime. Aha, sad znamo tko je, razotkriven je, a kako su moji bliski prijatelji bili i neki pisci židovskog podrijetla (Kis, David, Lebović i dr.), to sam i sam mnogo puta čuo, “vidite kako se oni drže, hvale jedan drugog”.

Ta afera s Antologijom nije previše izbijala u javnost, ali se o njoj govorilo u kuloarima, a na jednoj književnoj večeri netko je pitao mog prijatelja Borislava Pekića jesam li ja stvarno Židov, a ako nisam, kako sam se mogao naći u tome zborniku, “jer Židovi takve greške ne čine”. Pekić je odgovorio:  “Dobar mi je prijatelj, ali ja nemam volje loviti njegovu pravu verziju, nti mogu trčati za njim da bih shvatio tko je i što je, nemam strpljenja baviti se time, niti znam koji su njegovi pravi motivi da zapleće ono što je očigledno, jer on dobro zna što je i tko je.”

Nikad nisam doznao kako sam se doista našao u tome zborniku, ali nisam toj pogrešci pridavao nikakvo značenje, jer i većih je pogrešaka bilo upravo sa mnom, pa nikom ništa. Filip David savjetovao mi je da to ne demantiram, “to je samo još jedna varijanta tvog neuhvatljivog identiteta”, ali je Danilo Kiš taj izbor sastavljača doživio kao ozbiljan gaf, pa je inzistirao da to demantiram, čak smo se i sporječkali, to je bila jedna od svega pet nesuglasica koje smo imali u svih 25 godina prijateljevanja. Ja sam smatrao da to mora učiniti sastavljač Zbornika, ali Kiš je bio uporan da i ja sudjelujem u demantiju, čak je u tome pripomogao i našao novinara beogradskogReportera koji će mi u jednom intervjuu to pitanje postaviti i dati mi priliku da se izjasnim. Kiš je jahao na tome ispravku, svaki dan je zvocao, ali ne da bi od mene štitio neko “imaginarno jevrejstvo”, nego je kao osoba takav bio, nije podnosio “ošljarenje”, pogreške, neobaviještenost, proizvoljnost, netočnost; žderao se kad bi našao tipfelere u svojim tekstovima – bile su to sasvim plemenite boljke jednog ludog perfekcionista.

Moram li doista biti ono što mi je rođenje odredilo, zar se ne može iz vlastite kože? Zar se moramo povinovati, pomiriti, pokleknuti pred tom činjenicom da ti je nepoznat netko odredio sudbinu? Moramo li biti sluge pokorne pred dobivenim identitetom, ili se možemo pobuniti, odbaciti ga, pronaći neko drugo sklonište? Što ako nam to jednog dana postane teret? Može li se ostati u istoj kući identiteta s onima koji su u ime toga počinili zločine? Možemo li mirno prihvaćati da nas drugi svode na jednu dimenziju? Dakle, iz maloprijašnje moje priče proistječe da ja ne mogu biti Židov, jer sam nešto drugo.

Zadojen mlijekom

U Borbi od 12.-13. rujna 1992. objavljen je intervju koji je sa mnom vodio, na žalost pokojni Slavko Ćuruvija, uz viski i ugodne ćakule, u mom unajmljenom stanu u Rovinju. Ćaskali smo o svemu, o nacijama, o mješavini nacija, o svim svojim identitetima. Nije to bio klasičan intervju; imao sam povjerenje u darovitog novinara; tada mi nije bilo do autorizacije, zapravo sam bio ravnodušan, ma kakav razgovor ispao. I vidio sam ga samo kao fotokopiju koju mi je netko poslao iz Beča. Cio tekst nije mi se svidio, uključujući i moje odgovore, a uza sve, u njemu je bilo i neke novinarske zluradosti, ne toliko prema meni koliko općenito prema kulturnome i političkom ozračju u Hrvatskoj, posebice u opisima tmurnoga gradića Rovinja, nekada živopisnog turističkog centra Istre, a sada tužne provincije u koju se jedan pisac zakopao.

U tekstu je istaknuta moja izjava da sam Hrvat po ocu, Crnogorac po majci, a da me dojila muslimanka. Takve kombinacije nisu mi ništa značile, niti su mi smetale, ali razgovor je tekao posve drukčije, akcenti su bili na temama o istom podneblju i mentalitetu, o tomu da sam mogao biti bilo što iz te mješavine vjera i nacija, ali sam inzistirao da ne prihvaćam vjeru kao oznaku moje pripadnosti, jer moja pripadnost će se mijenjati ovisno o onomu što će se događati u njezinim okvirima.

I kada se ta novinska priča proširila, stizale su do mene prijetnje od zluradih, a od dobronamjernih molbe da demantiram te neistine. Čuo sam da je napravljena i jedna reportaža za RTS, intervjuirani su neki moji zemljaci, možda je među njima bilo i bratstvenika, ja taj svijet ne poznajem, ali su me svi nazivali izrodom koji je osramotio časne pretke. Do mene je to dolazilo iz druge ruke, pa sam čuo da je netko rekao da u tom kraju nisu nikad vidjeli živog katolika, a od muslimana se zaziralo, pa je taj sugovornik bio uvjeren da moja majka ne bi dopustila da me netko zadoji muslimanskim mlijekom. Nakon što sam sve to čuo svidjela mi se takva “virtualna kombinacija”, a posebice mi je odgovaralo što je jedna bezazlena stvar izazvala taj svijet tame, svijet bez prostora i orijentacije, svijet učahurenih mišljenja i učmalih života koji nije imao čak ni zeru radoznalosti da vidi katolika, ni ljudskosti da razgovara s muslimanom, jer taj je svijet zadojen strahom od drugog i drugačijeg, posve izgubljen u lažima vlastitih mitova i krivotvorene povijesti. Pojavi li se tračak nade u reinkarnaciju, neću je prihvatiti ako me ponovno smjeste u svijet iz kojeg sam potekao. Glatko ću to odbiti, budu li me pitali.

Htio bih tek pripomenuti da sam priču o muslimanskom mlijeku zapravo pokupio od svoje majke; pričala ju je stotinu puta, raznim osobama, pa i mojoj suprugi, uvijek s ljubavlju prema toj ženi, njezinoj prijateljici, koja joj je tada priskočila u nevolji. I nisam tu priču prvi put saopćio g. Ćuruviji, nego sam je u nekim svojim varijacijama uzimao kao stimulans kad god sam mijenjao iskaze o pripadnosti, jer nisam prihvaćao identitet kao nešto statično, pa sam više puta konstruirao svoju “etničku biografiju”. Znam, mnogi će reći da se ne može olako falsificirati pripadnost i da je to jedina slučajnost koje se uvažava i uvelike obilježava nečiji život, to je najtvrdokornije u našem ljudskom sustavu stvari. Sve to stoji, ali dopustite da i mi, sa svoje ljudske strane, možemo utjecati na te “okamenjene forme”, pa i učiniti nešto da se ta ovisnost ne pretvori u bolest. Bertrand Russel točno je rekao da se sve ono što je “prepušteno sebi samom, samo po sebi i po zakonu entropije pretvara u glib”.

Kad god sam se pozabavio svojim korijenima i otisnuo u neku takvu avanturu, svaki sam se put suočio s različitim verzijama vlastitog podrijetla. Sve više su na djelu spoznaje, znanstvene i povijesne, da su nacije mit, a mitovi su najpogodnija sredstva za sukobe, za opravdanje svih vrsta zlodjela. Pod okriljem mita o naciji dopušteni su okrutni zločini za koje se ne odgovara, a nacionalizam je, kako veli Bela Hamvas, “deformirano i antihumano stanje”, “poremećenost posebnog tipa”, “masovna deformacija u kojoj se ljudi ponose što su deformirani”. Naravno, ja mogu, ali i ne moram prihvatiti ono što su mi roditelji ostavili, to prije što su i oni, samo korak unatrag, imali neku drugu oznaku, o tome su pričali pokraj ognjišta u dugim zimskim noćima, “jedan je naš predak posjekao Turčina u Ljubuškom i pobjegao ovdje gdje smo sad”, ili “bježali smo s Kosova s ćupom zlatnika i dovde stigli”, a takvih i sličnih varijacija bilo je na pretek, svatko bi ponešto svoje dodao i tako upotpunio mit. “Normalni i stvarno odrasli ljudi ne pridaju prekomjerno značenje niti svojem etničkom identitetu, niti bilo kojem drugom svojem klasnom identitetu”, veli Georges Devereux.

Čiji si ti?

Da me nisu još od ranog djetinjstva stalno zapitkivali: što sam, čiji sam, od koje loze i kakvih korijena, vjerojatno bih s manje otpora prilazio tematici kojoj posvetih djelić prostora u ovom rukopisu. Još kao dječaka, na putu do škole, znali su me stariji presresti i pitati čiji sam. Mislim da nikad nisam točno odgovorio. Najčešće bih odbrusio: “ničiji”, “ne znam”, “svoj”, “zaboravio sam”, ali nisam to činio kao namćor, nego prije kao vrag koji se izruguje takvom zapitkivanju. Često sam izmišljao i neukim radoznalcima kao svoje roditelje navodio imena pisaca koje sam čitao. “Ja sam Puškinov sin”, rekao bih i doveo znatiželjnika u neugodnu situaciju.  Štoviše, uspio sam u tu igru uvući još neke dječake, pa smo se natjecali u izmišljanju što luđih korijena i roditelja. To što sam negdje rođen nije stvar moje sposobnosti. To je samo detalj u biografiji. Jedan pisac kaže: “Što su moje pripadnosti brojnije, to se moj identitet pokazuje posebnijim”. I danas mi je bliska misao Georgesa Devereuxa da je “etnički identitet puka etiketa”.

Mi nemamo nikakva razloga da se ponosimo podrijetlom (a sram je osobna stvar svakog inteligentnog stvora), potječemo  iz kultura koje nisu imale utjecaja, iz zatvorenih svjetova u kojima nije bilo rasadnika ideja, ali je zato sve ono najgore i naopako (fašizam, komunizam, ksenofobija, šovinizam) s lakoćom usađeno i iskorištavano za međusobne obračune i ratove. Intelektualci su imali utjecaja samo ako su bili propovjednici rulje, dočim su njihovi protivnici uglavnom bili popljuvani i proglašeni izrodima, ubijeni s leđa, umrli u emigraciji, oklevetani i brisani iz domaćih knjiga i nacionalne povijesti. Tko god je pokušao otvoriti oči slijepoj rulji, doživio je neko zlo. Jer u naopakoj povijesti pravilo je da su zločinci heroji. Folklor, nacionalizam, atentati – to su vrijednosti za koje se isplatilo boriti. Domovina, narod – emocionalni pojmovi nejasni i primamljivi, jer je u njima ideja razdora. Te pojmove (zemlja, narod) Paul Valéry nazivao je les choses vagues. Goethe veli da “najgore zemlje imaju najbolje rodoljube”. Forsirati danomice naciju ili narod, te kolektivne kategorije, znači biti u sukobu s normalnim životom i pripadati “zajednici masovne deformacije i još se ponositi što si deformiran”.  Nešto vrijedno i dobro možemo učiniti samo pojedinačno. U kolektivu smo stoka. Preziremo one koji su nam nedostižni, a vrijeđamo one koji su isti kao mi i s kojima dijelimo zemlju, zrak, vodu. Obasipamo ih pogrdama kako ne bismo grdili sami sebe, premda to činimo grdeći njih.

Iskusio sam bijedu kolektiva, bijedu “omasovljenog pojedinca”,ponajvise u vrijeme Miloševićeva uspona; tada sam još mislio da se nekom zajedničkom galamom može osujetiti “čovjek koji donosi smrt”. U zagrebačkom tjedniku Danas već sam bio objavio tekst pod naslovom Rađa li se naše čudovište. Bio sam prepoznat kao opozicionar, premda sam bio samo onaj koji je pokušavao artikulirati vlastite strahove i koji se opirao “kulturi smrti”, pa sam tako pozvan na jedan masovni prosvjedni skup na Trgu Republike u Beogradu, koji bješe organiziran u povodu prve obljetnice brutalna rasturanja demonstracija. Pridružio sam se govornicima, iako s mnogima od njih nisam imao ničeg zajedničkog; štoviše, stajali smo na suprotnim stranama, ali u toj prilici na istoj – protivu Miloševića. Ne sjećam se točno o čemu sam govorio, ali znam da me huk mase naprosto povukao da izustim: “Obraćam vam se kao srpski pisac!” Čim sam sišao s tribine, moja me supruga, moj najbolji kritičar, dočekala primjedbom da sam počinio kobnu grešku i nepotrebno se očitovao u nekakvom nacionalnom smislu, banalno kao i ostali. Vjerojatno sam podlegao histeriji i izustio ono što sam toliko puta ismijavao i što, na kraju krajeva, nisam bio. Jer što sam ja imao sa srpskim piscima? Ništa. Zazirao sam od njih, bio sam na suprotnoj strani, ništa s njima nisam dijelio, nikakve svjetonazore; zapravo se međusobno nismo podnosili. Pa i sada, kad naiđem na tu natuknicu uza svoje ime, osjetim nelagodu. Da bih bio srpski pisac, morao bih posvuda promovirati srpsku kulturu, a ja to ne činim, ali imena onih srpskih pisaca koje volim i cijenim, posvuda ističem, jer su sjajni pisci neovisno o bilo kakvim udruženjima, jednako dobri ma komu pripadali.

I nakon te svoje ishitrene izjave s govornice, doživio sam da mi  tadašnji urednik Književnih novina, eto pokojni Mile Perišić, srpski nacionalist, Karadžićev prijatelj i savjetnik, održi lekciju u svom glasilu i s ironijom opiše pisca koji se nikad nije izjašnjavao, za kojega se nije znalo čiji je, koji se nadnacionalno držao hineći svemirca, a sada je pred masom posve nenadano zbacio masku i razgolitio se. “Nismo znali, sad znamo, ali moramo videti hoćemo li ga i šta će nam”, pisao je Perišić. Nas dvojica smo u to vrijeme zazirali jedan od drugog (kad bih ga ugledao, prešao bih na drugu stranu ulice), premda smo nekoć bili u dobrim i srdačnim odnosima, a nakon objavljivanja toga teksta sreo sam ga na Terazijama, prišao sam mu i rekao da je potpuno u pravu što se tiče mog izjašnjavanja, da se kajem i da ću to povući, tako da neće imati trvenja i dvojbi oko toga hoće li me ili ne, neću mu dati priliku da se izjašnjava.

I doista, Mile je bio u pravu, ja se mogu proglasiti, primjerice, srpskim piscem, ali to moraju prihvatiti i drugi, neka se suglasnost mora postići. U svojim etnopsihoanalizama G. Devereux navodi razne slučajeve i veli: “Róheim se izjašnjavao Mađarom ali, pod utjecajem nacista, mnogi Mađari nisu dijelili njegovo mišljenje i prisilili su ga da napusti zemlju. Mađari koji nisu potpali pod utjecaj nacista tvrdili su da je Róheim Jevrej. Róheim, u egzilu, tako se malo slagao u mišljenju s njima da je njegov lijes po njegovoj želji pokriven mađarskom zastavom na sahrani u New Yorku.” Neće vas uvijek svi prihvatiti, kao što vas neće svi odbaciti. Dakle, vi možete biti ono što želite, a na kraju krajeva uvijek vam ostaje mogućnost izbora zastave za lijes.

Revizija identiteta

Posljednji rat na ovim balkanskim “poljima smrti” donio je, uz nesreću i ubijanja, mnoge promjene i revizije oko identiteta, jer je jednim svojim bitnim krakom imao plemenska i vjerska obilježja. Izronile su aveti prošlosti, obnovljeni su i osuvremenjeni povijesni sukobi, posve anakroni, ali poticani od intelektualaca i vođa koji su se domogli moći i oružja i koji su se nametali kao “branitelji identiteta”. Mnogi ljudi koji su prošlost odavno preispitali i pohranili u neke riznice kako bi se na nju mogli pozvati samo ako donosi dobro, odbili su da ih bilo tko zastupa u ime identiteta, a posebice da se u to ime ubija, da se poharaju čitave pokrajine i rasele milijuni ljudi. Poznavao sam zagrižene nacionaliste koji su se šokirali ulogom svojih zemljaka u zlodjelima i kaosu. Primjerice srpski književnik Žika Stojković bio je uskogrudni nacionalist, ali je izjavio u NIN-u da se stidi svog naroda, one milijunske mase koja je Mnogi su ljudi prvi put pojmili što je to identitet stideći se postupaka svojih sunarodnjakapred Narodnom skupštinom u Beogradu, 1990. godine, urlala: “Dolje pluralizam”. Bilo je čak iz književničke fele još takvih primjera.

Mnogi su ljudi prvi put pojmili što je to identitet stideći se postupaka svojih sunarodnjaka. Ako te netko “tvoj” osramoti – što činiti? Ima više načina. Spriječiti ga, ako je to moguće, javno ga prokazati kao hulju, izolirati ga i odreći se hulje, potražiti neki svoj drugi identitet, solidarizirati se sa žrtvama toga sramotnika, prihvatiti njihovu patnju kao svoju, promijeniti zajednicu, sredinu, državu, prihvatiti egzil, odbaciti svaku vezu s takvim srodnicima, zaboraviti ih ili zašutjeti poput Marlene Dietrich koja više nije htjela izustiti riječ njemačkog jezika ogađenog drekom nacista.Amin Maalouf, libanonsko-francuski pisac lijepo je rekao: “Identitet je lažni prijatelj.”

Dvostruki je (ili višestruki) identitet lijek da se čovjek sačuva od samoga sebe i vlastitih napasti, da se odupre zlim nasrtajima “kolektivnog terora” i uopće fanatizma, da ne dopusti da ga bilo kakva “pravda” ponese da učini drugomu nešto nažao. Promatrao sam u Beogradu, s početka devedesetih godina, kada se duž Francuske ulice, u kojoj je kuća Društva srpskih pisaca, orilo: “Hrvati ustaše!”, “Smrt Hrvatima”, ali među tom bratijom rijetko bi se našao netko tko je na bilo koji način povezan (bračno, prijateljski, rodbinski), ne samo s Hrvatima, nego i s drugima, jer takav dijeli identitet ili se solidarizira sa sebi sličnima. Osjećaj “proturječne pripadnosti” obuzdava svaki zanos kad god dođe do kolektivnih sranja, te do povijesnih i inih turbulencija u nekoj zajednici.

Sjećam se jednog skupa kada je moj prijatelj Bogdan Bogdanović govorio da bi svatko od nas morao imati po nekoliko prijatelja iz različitih nacija, rasa i boja kože kako bi se širila tolerancija. Taj mudri, dragi, čarobni čovjek jednom mi je pričao kako se ne može načuditi što mu braća Srbi još nijednom nisu na nos nabili njegova oca, glasovitog književnika Milana Bogdanovića, koji je u jednom razdoblju svog života primio muslimansku vjeru, na što sam mu odgovorio: “Neće te ni napasti, jer i tako sve muslimane smatraju Srbima!” Kiš je uvijek govorio da bi bila prava sreća kad bismo svi po rođenju mogli biti pogranični žitelji, a njegova pametna supruga Pascale Delpech imala je običaj reći: “Mrzim francusku provinciju, jer ondje žive samo Francuzi.”

Nema povratka

Kada bi me sada netko natjerao da se vratim tamo gdje sam (slučajno) rođen, bilo bi to progonstvo u tuđinu, u nepoznati svijet, premda ja od ostataka toga svijeta i jezika stvaram svoje literarne fikcije, ali sada ondje više čak ni pejzaž nije isti. Nekoć sam u djetinjstvu mislio da je to najljepši kraj na svijetu, da su ljudi dobri i bistri, da svatko tolerira vjeru i izbor drugoga, da cijene poštenje, da su daroviti i uspješni kad god se prilagode onom svijetu što smo ga nazivali “velikim”, ali kad bih se sada, ne daj Bože, ondje pojavio, ne bih ništa od toga zatekao, niti bilo koga prepoznao, a zasigurno bih čuo sve ono što ne želim čuti, što je daleko od mene. To više nisu moje riječi, one za mene imaju samo značenje “iskopina”. Naravno, za mnoge ljude zavičaj postoji, to se ne može zanijekati, postoji nostalgija za svojim krajem – to je razumljivo samo ako nije zavičaj zagađen svakovrsnim zlodjelima, progonima drugih, mržnjom, ako se zavičaj stavio na stranu onoga što je naopako i nemoralno.

Whitman je pjevao da je zavičaj ono mjesto kamo srce vuče i gdje je čovjek gospodar svoj! Kada nekamo otputujem, jedva čekam da se vratim u Istru – srce me vuče, ondje sam gospodar svoj. Začudo, iako sam u Beogradu imao, uza sve nedaće i bijedu života, mnogo lijepih trenutaka i prijateljstava, žena koje sam volio, nesretnih ljubavi i patnji, ipak se nisam nikad adaptirao, bježao sam, napuštao taj grad i vraćao mu se silom prilika, protivu srca, uvijek s napetošću i nekom drhtavicom. Stanovito vrijeme proveo sam u drugim gradovima (Sarajevo, Split, a ponajviše Zagreb). Naravno, to nikako ne znači da imam bilo kakvu odbojnost prema Beogradu, ili općenito prema Srbima, daleko od toga (iako mi se svašta pripisivalo), ali činjenica da sam u romanu Kristalne rešetkeposegnuo za opisima Beograda, za nekom njegovom tamnom stranom, ponajbolje govori da je taj grad ostavio pečat na moju psihu.

Čovjek kojega izuzetno cijenim i s kojim sam uvijek, dugi niz godina, imao srdačne odnose, kozmopolit i miljama udaljen od svakog nacionalizma, nadasve, briljantan duh i intelektualac, vrstan umjetnik, pisac i filmski redatelj Dušan Makavejev, s kojim sam se ovih proteklih godina nekoliko puta sreo na “neutralnim terenima”, rekao mi je: “Za umjetnika, za pisca, Beograd je danas najzanimljiviji svjetski grad, krvav, mračan, bolestan, u suprotnostima i proturječan; dakle, posjeduje sve ono iz čega umjetnost crpi, a uza sve šarmantan, s duhom, nepresušan izvor – jednom riječju prijestolnica koju kao da je komponirao Dostojevski.”

Za mojih povremenih boravaka u inozemstvu, postalo mi je posve jasno da bi mi egzil teško pao, ne samo zbog “bremena godina” i nekih već stečenih navika, nego vjerojatno psihološki, jer više nije riječ o izletu, putovanju, turizmu, ograničenom boravku, stipendiji, nego naprosto o stanju, o statusu emigranta, o novom zanimanju, o nekoj novoj evidenciji ili policijskoj kartoteci gdje je pohranjen moj otisak prsta, fotka starijeg gospona, gdje su podaci o bračnom stanju, djeci, roditeljima, bolestima, itd. Da sam se morao naći u egzilu (zasigurno bih taj križ podnio i iznio do svog brda), mislim da bih morao mnogo toga mijenjati u svom karakteru, učiti manire prilagodbe, maskirati se, truditi se oko šarma i ostavljanja dojma, oguglati na poniženja, itd. (Ne mogu zaboraviti kako su me ismijavali i ponižavali u jugoslavenskom konzulatu u Frankfurtu, u veljači 1992. godine, oko produžetka mog isteklog YU pasoša, spajali me s nekim u Beogradu da bi me taj zafrkavao i vrijeđao, a potom me držali u hodniku konzulata više sati, kao, tobože, čeka se faks iz Beograda, da bi me na kraju neki službenik pozvao i priopćio mi: “Faks je stigao, odbija se produženje pasoša, na žalost bez ikakva objašnjenja.”)

I kad god sam nešto dulje ostajao vani, nisam mogao retka napisati, samo sam lunjao ili se vozio metroom do neke trafike gdje sam mogao kupiti naše novine. To su isto činili moji prijatelji i znanci koji su se našli u egzilu u New Yorku, Ateni, Parizu i dr. U eseju Usamljenik u Parizu, veliki talijanski pisac Italo Calvino opisuje kako se svakog jutra vozio podzemnom željeznicom do Saint-Germaina da bi kupio talijanske novine. Jedina privlačnost u tom mnoštvu, u toj vrevi velikih gradova jest anonimnost; znao sam se satima vozikati metroom samo da bih promatrao ljude.

Svojedobno je Knut Hamsun govorio da nema ništa protiv osame, niti lutanja (napisao je najljepše knjige o skitnicama), ali to iscrpljuje, a na jednom mjestu kaže: “Ima u tom gluvarenju mnogo neplodnog.” Kada se konačno taj književni mag skrasio na svom imanju u Norveškoj, govorio je da su to jedini sretni trenuci njegova života. “Mogao bih jesti zemlju, naravno uz čašu vina”, govorio je u šali svojoj supruzi, premda je isticao da taj njegov “osjećaj punine” nije stoga što je to Norveška i što je Norvežanin, nego što je napokon pronašao zavičaj u kojemu razumije više i vidi dublje nego što mu je to Bog podario. Zavičaj se pronalazi, zadobiva. Može to biti neko selo iz kojega se vidi “sve ono što se sa zemlje može vidjeti u Svemiru” (Pessoa). Istina, bilo je pisaca, i još ih ima, koji su se u egzilu dobro osjećali. Jedan mi je pisac pričao da je tek kao apatrid uspio definirati mnoge svoje proturječnosti, nejasnoće s podrijetlom, da je tek u egzilu osjetio život i radost, da ima svoj krug divnih prijatelja u jednom europskom gradu, da se ondje puno toga događa, da ima mnogo kulturnih priredbi, da piše bolje nego ikada, piše i vodi društveni život, na sijelima uživa u mnoštvu jezika, svaki je party obilna trpeza – ukratko: egzil je obogatio njegov život, učinio ga sretnim i veselim. Još kad bi uspio dobiti papire (da već jednom baci tu odvratnu i uvijek sumnjivu putovnicu) njegovoj sreći ne bi bilo kraja. Dakle, egzil može biti i uspješan. Kako egzil nije više izgon nego izbor, egzilant ljeti dolazi na odmor u domaju kao “svjetski čovjek”, nema one specifične patnje emigranta-štakora o kojoj je pisao Bunjin; štoviše, povratnici unose neku vedrinu u naše tmurne živote.

U ženinom obilju

Kada sam 1991. napustio Beograd, bilo je prigovora i od ljudi meni sklonih kako nisam smio “iz jednog nacionalizma bježati u drugi, iz jednog fašizma u drugi”, dočim jeKusturica u nekim svojim škrabotinama u NIN-u to razriješio pišući da sam “pribjegao ženinom nacionalizmu” (vjerojatno je htio reći ženinoj naciji, ali kako je postao novopečeni Srbin, držao se stereotipa da je Hrvatica prirodno i nacionalistica). Bilo je još sijaset takvih i sličnih proizvoljnih i netočnih brbljarija na koja nikad nisam reagirao.

Ponajprije, ja sam još otprije bio odlučio odseliti se u Istru, tako da to i nije bio egzil, nego selidba i to u kraj koji je za mene imao i neko emotivno značenje, nešto od one “ljubavne patnje za imaginarnom domajom” o kojoj je pjevao Pessoa. Nije to bio egzil, nego povratak. Ili izbor, vjerojatno lakši od ostanka u Beogradu. Uza sve teškoće i udobniji. I nije to bio politički čin, nego možda tek jedna moralna gesta: moja je domovina Hrvatska u tom času bila meta u koju se gađalo iz svih oruđa. Dolazeći u Hrvatsku i sam sam postao meta; nosio sam majicu s natpisom: target. Kada je NATO, uz suglasnost Ujedinjenih naroda, bombardirao 1999. godine strateške ciljeve u  Miloševićevoj Srbiji, mnogi su me u Beogradu kopirali noseći majice s natpisom: target. Vraćalo im se ono što su meni činili; ne likujem nego žalim što je tako.

Sasvim je sigurno da je i u Hrvatskoj divljao nacionalizam, ali ja sam vrlo brzo, nakon što sam otpatio rušenje hrvatske kulturne baštine, počeo pisati u opozicijskim listovima protivu vladajuće politike i oživljavanja aveti prošlosti. Imao sam veliki broj istomišljenika u Hrvatskoj, dosljednih antinacionalista. I nisu se oni priklonili meni, nego ja njima. Dovoljno je pripomenuti da sam dugo godina suradnik najboljega političkog i kritički nastrojenog glasila, nagrađivanog i priznatog u svijetu, tjednika Feral Tribune. Govoriti da sam se “priklonio ženinom nacionalizmu”, posve je budalasto, premda je točno da sam s njom (ali i s mnogim drugim, bliskim i bližnjima) “dijelio identitet”, ili prihvaćao dio identiteta, što smatram posve normalnim, pa to ne zamjeram ni Kusturici koji je izabrao srpsku naciju kao svoju (ili, kad bih govorio njegovim jezikom, ženinu naciju kao svoju). Dijeliti identitet s bližnjima, poželjno je, ali nije poželjno gubiti oštrinu prema slabostima i zabludama identiteta u kojem si se pronašao. I dok sam ja, primjerice, kritizirao “ženin nacionalizam”, on je divanio s Miloševićem, hvalio ga, nosio mu poklone, pljuvao po Zapadu što napada toga masovnog ubojicu, vrijeđao druge narode i nazivao ih “bečkim konjušarima” itd. To što se pronašao kao Srbin, nije sporno, ali je način kako to ostvaruje sporan, kako se povlađujući nekim kolektivnim zabludama i ludostima svoje netom izabrane nacije, na mučan način prilagođava. On je uspio da mu dio mase kliče na nacionalističkim skupovima “Emire, Srbine”, ali isto je toliko, ako ne i više, onih koji ga preziru zbog takve udvornosti. Ako svoju odanost naplaćuje, onda njegov izbor nije iskren. Ako podilazi, onda naciji koja ga prihvaća takav poltron nije potreban, ma koliko bio slavan, jer će se već sutra sramiti njegovih postupaka. Dakako, mene ne zanima spomenuta osoba, niti se kanim baviti tom sudbinom, ali, eto, priča se pootegla, jer nam je taj primjerak blizu i nadohvat ruke, dio je “crne kronike identiteta” i pokazuje nam da se promjena etnije ne može prelamati grubo i neodgovorno, niti je dopušteno sklapanje ugovora s đavolom da bi se došlo do nečega što se naziva “unutrašnjim pomirenjem”.

MIrko Kovac

^{Esej je objavljen u knjizi Pisanje ili nostalgija (Fraktura, 2008.) pod naslovom (Ne)prilagođen.} 

Svet brzim korakom odlazi dođavola. U mojim godinama trebalo bi da sam već navikao, ali nisam.

Možda neznanje jeste blagoslov, kažem ja sebi, i mislim na ljude koji ne mare previše šta se dešava u svetu. Razumem ih. Nije zabavno otpočeti dan ili otići na spavanje sa prizorima mrtve dece.

Pod starost, moj otac je govorio da može da zamisli dva načina da se reši svoje zavisnosti od novina: da ode u manastir ili u ludnicu.

Današnje vesti su uvek stare vesti. Nedužne ubijaju a neko smišlja izgovore.

Isti ludaci koji su od sveta napravili ono što je bio u mom detinjstvu, još uvek su tu. Imena su se promenila, i njihova nacionalnost i ciljevi, ali poremećeni su i krvožedni kakvi su oduvek bili.

Kad slušate naše konzervativce, naši problemi su samo moralni: na vrhu spiska su lenjost naše sirotinje i nezasiti seksualni apetit naših žena. Da, nema sumnje, ali ima tu još nešto. Prosto ne mogu da skupe noge.

Trebalo bi da zahtevamo da sluge bogatih i moćnih u svim oblastima nose livreje u skladu sa njihovim činom, kao proteklih vekova.

Uhvatio sam sebe kako češem glavu šibicom, kao da pokušavam da je zapalim.

Ustali su i počeli da aplaudiraju bogatašu što je uništio preduzeća i otpustio radnike, a kasnije se gurali oko njega tražeći autogram.

Osamdeset hiljada ljudi drže se u samicama u našim zatvorima. Razmislite o tome kad nekad noću nameštate jastuk i ušuškavate se u krevetu.

Da li je neka zemlja nekad priznala da je ubijala iz želje za osvetom? Kao i svi ostali u okupiranoj Evropi, mrzeo sam Nemce i želeo im svima da pocrkaju. Međutim, kasnije, kada sam video razmere savezničkog razaranja njihovih gradova, prestravila me je ta očito gola zloba.

Kolektivna kazna, gde je na meti čitavo stanovništvo neprijateljske države, tako da su i starac u invalidskim kolicima i dete sa knjigom u krevetu ugroženi koliko i tenk, podlački je impuls, i iako se danas smatra kršenjem običaja ratovanja i Ženevskih konvencija, još uvek se praktikuje, dugo nakon Drezdena i Hirošime.

Razmatranje neplaniranih posledica ne smatra se neophodnim delom strateškog razmišljanja u Vašingtonu. Nije ni čudo što se naš veliki projekat prekrajanja sveta po našem liku, zacrtavanja budućnost i određivanja ishoda istorije pokazao isto toliko promašenim kao svetska revolucija starih komunista.

„Kolateralna šteta“ se danas zove ono kad se nekoj babi i dedi raznese glava.

Naravno, obično ne razgovaramo o takvim stvarima na taj način. Praktikujemo, kako ju je Ted Snajder nedavno nazvao na svom blogu, „doktrinu istorijskog kreacionizma“, tumačenjem aktuelnih događajima manipuliše se kroz izbor pogodne polazne tačke – koja izostavlja ranije događaje i širi kontekst u kojima se odvijaju.

Postoji jedna autoritarna crta u ovoj potrebi da se stisne istorijski okvir i ozbiljni problemi pretvore u priču iz stripa. Vidimo je u političkim komentarima o Rusiji, Ukrajini, Gaz i Iranu, i u tome kako se razgovara o unutrašnjim pitanjima. Ljude sa dužim pamćenjem ovo neće samo razbesneti, nego i uplašiti.

Ovo je pravedan rat, trebalo bi da podsetimo stanovništvo sledeće zemlje koju napadnemo. Ljudi ubijeni našim bombama trebalo bi da se smatraju velikim srećnicima.

Portabl pakao, koji lako može da stane glavu, i pored ogromne mase prokletih i silnog dima i vatre, to dobijate u današnje vreme posle čtanja vesti iz sveta.

Čudno je kako novinari još uvek traže da čuju mišljenje naših izabranih predstavnika, kao da bi im bogataši koji su uložili milione u njihove kampanje dozvolili da uopšte nešto misle.

Društvo poput našeg – gde bogati troše milione da spreče podizanje minimalne zarade za one koji tonu sve dublje u siromaštvo, i sabotiraju zdravstveno osiguranje za one koji ga nemaju – i nije nikakvo društvo, nego ratno stanje, kako bi rekao Mark Tven.

Ko bi se nadao da će ljudi koji dobro poznaju istoriju i nauku biti prokaženi među svojim sunarodnicima?

Odavno nisam pročitao da neko, osim očitih prevaranata, tvrdi kako će svet postati bolji, ili da ćemo u ovoj zemlji okrenuti novi list.

„Privatizacija“ se zove ono kad se društveni novac prebacuje u džepove nekolicine.

Ne sećam se ko je rekao, „Najveselije živi onaj koji ume da prevari sebe“?

Gurmanski recept u kulinarskoj rubrici Timesa zvao se „ribarev goveđi paprikaš“ – ili nešto nisam dobro razumeo?

Čovek je pomoću operacije ponovo postao majmun i vratio se na drvo da živi u sreći i veselju, pročitao sam u nekom tabloidu čekajući u redu u samoposluzi. Nešto razmišljam da to nije tako loše.

Neka ovi prelepi letnji dani koliko ih je ostalo prođu u istom otezanju sa kojim trudna časna sestra odlazi da se ispovedi.

Charles Simic, NYRBlog, 05.08.2014. preveo Ivica Pavlović, Pescanik.net

Mediji su preneli vest da guvernerka Narodne banke Srbije Jorgovanka Tabaković smatra da preventivno treba delovati odgovarajućim zakonima i njihovom doslednom primenom na sprečavanje pohlepe. Ako bi se iskorenila pohlepa kao prauzrok korupcije, onda ne bismo imali ljude na funkcijama koji ih zloupotrebljavaju i „interese svih podređuju sopstvenom interesu“. To bi efikasnije suzbilo pohlepu od kažnjavanja funkcionera. Ona u stvari predlaže da se vaspitavaju pojedinci na funkcijama i tretiraju njihove lične osobine, kako ne bi bili pohlepni. To bi možda imalo nekakvog efekta, ali on sigurno ni bi bio presudan, jer je korupcija kod nas sistemskog karaktera. Jorgovanka predlaže da se donese zakon o računovodstvu, koji bi „onemogućio da tokovi novca liče na reke podmornice“. Tu sada nastaje konfuzija. Kako se pohlepa kao lično svojstvo, koje je po definiciji van nadležnosti države, može povezati sa netransparentnim tokovima novca, kada su ti tokovi par excellence političko pitanje koje treba uputiti vladi.

Ovom nelogičnošću Jorgovanka Tabaković se uklopila u glavni trend koji je lansirao predsednik njene stranke. On nastoji da ono što je u domenu javnog svede na ono lično ili, što je isto, na nekakav misteriozni mentalitet naroda. To se vidi u svim prilikama, ali ponajviše u skupštini. Koju god principijelnu kritiku ili pitanje postavi opozicioni poslanik, odgovara mu se salvom ličnih uvreda. Ako Vučić nije tu da vehementno napadne ličnost poslanika, za tu rabotu je zadužena skalamerija SNS-a na čelu sa Zoranom Babićem. On svakodnevno demonstrira takve agresivne ad hominem napade. Reč je o pojavi koja suštinski karakteriše ovu vlast i razlikuje je od prethodne. Sadašnji vlastodršci ne prihvataju afektivnu neutralnost institucija. Oni odbacuju racionalnu i argumentovanu raspravu, pa redovno gledamo kako glavni badža uzima motku u ruke – pa udri.

Možemo se složiti da je Vučić dobio martovske izbore i zato neću ulaziti u to kojim je marifetlucima, lažima i manipulacijama izluđenog naroda to postigao. Kako god bilo, Vučić i SNS imaju pravo da vladaju i vode politiku zemlje, pa neka to i čine. Ali u taj posao baš nikako ne spada Vučićeva pretenzija da leči našu svest i savest i da bude narodni vaspitač. On nikako nije zadovoljan ponašanjem građana, pa je rešio da nas prevaspitava. Ometamo ga u njegovim namerama („najavama“) da od nas napravi uređeno društvo u kome se dobro živi. Zamera nam da zakeramo, ništa nam nije dobro, nezahvalni smo, ne pružamo mu dovoljno ljubavi i podrške u njegovim natčovečanskim naporima da nas izvede na pravi put. Umesto da navijamo za njega, mi pakosno navijamo za kamen koji on, kao naš Sizif, gura uzbrdo.

Ostavljajući po strani otkud mu pravo da se bavi vaspitanjem građana (tako je i Jorgovanki pala na pamet pohlepa), pozabavićemo se neprijatnim pitanjem: otkud Vučiću, Jorgovanki i SNS robotimavaspitačka kvalifikacija? Kako im je uopšte palo na pamet da, kao ljudi na lošem glasu, preuzmu moralnu palicu kojom šibaju koga stignu. Koju su vaspitačku školu pohađali i šta ih kvalifikuje da baš oni na sebe preuzmu moralno uzdizanje i preobraćanje naroda. Ako neko nema nikakav moralni kredibilet, to su Vučić i njegova družina. Svima je poznato da su oni završili zloglasnu školu Šešeljeve Srpske radikalne stranke. To je stranka koja je narod gurala u ekstremnu nacionalističku mržnju, nemoral, ratove sa komšijama, zločine i sukobe sa celim svetom. Iako je to opšte poznata činjenica, a i oni sami to znaju, njih najviše privlači uloga učitelja morala i modernog vaspitavanja naroda. Hajde da im se i prizna da su prema spoljašnjem svetu donekle promenili politiku, doduše i to neubedljivo, ali da se baš oni proglase moralnim arbitrima, takoreći anđelima, to im stvarno ne može proći. Pritom, ne odnosi se to samo na onu zloglasnu školu i mračnu prošlost. Ako bi tako bilo, moglo bi ispasti kao da su oni danas u redu, promenili su se, a samo im prošlost ne valja.

A to nije slučaj. Oni se i danas bave moralno i politički štetnim poslovima. Zaveli su „tiraniju većine“, arbitrarna hapšenja, uslovljavaju prava manjina, javno difamiraju ličnosti protivnika, pogasili su medije i kritiku, uništavaju institucije, sklapaju ugovore i štetne poslove daleko od očiju javnosti zarad punjenja sopstvenih džepova; neguju i štite svoje omiljene tajkune i finansijere koji ne plaćaju porez, aribitrarno i nezakonito tajkunima nude javne poslove kao da su tajkuni pobedili na izborima; zapošljavaju masovno svoje partijske drugove nevične bilo kakvom poslu, žive bogato a ne zna se odakle im pare; koriste državne privilegije, štite visoke funkcionere koji su uništili javna preduzeća, jednako kao i one koji su plagirali svoje doktorske disertacije. O lažima da i ne govorimo.

Najdalje je u rušenju onog političkog, a u uzdizanju ličnog i moralnog zdravlja, dogurao sam premijer Vučić. Njemu je najvažnije da građane ubedi da je on šampion izlečenosti od srpskog mentaliteta i anitimodernog lutanja. Pošto on jedini puca od moralnog zdravlja, on svoju vlast legitimira kampanjom o svojim nesvakidašnjim ličnim svojstvima. On sam sebe prezentira kao apsolutnog poštenjačinu („ni jednu kiselu vodu nije popio na račun države“), iskren je do bola, ne laže i marljiv je do besvesti. I to da on svoje lične interese nepobitno podređuje opštim (obratno su činili samo prethodnici), lansirao je kao sopstveni brend.

Forsiranje onog ličnog umesto političkog, teorijski i praktično znači primitivizaciju društva. O čemu se radi? Pa radi se upravo o tome čime sam i počela ovaj tekst: funkcionisanje vlasti i javnih institucija ne usklađuje se normativnim sistemom, procedurama i postavljenim političkim ciljevima, nego sa potrebama i karakternim osobinama premijera Vučića. Tako se opšte pretvorilo u lično, koje ne podleže kontroli. Zar nije tako funkcionisalo predmoderno, ruralno društvo koje su karakterisali lični odnosi gazde i sluge. Pa ako gazda ustane na levu nogu, sklanjaj se što dalje. Kad politički odnosi postanu lični i privatni, onda ne treba da nas čudi ono što je Vučić izjavio nemačkom listu Velt, da je on „najnapadanija ličnost u Srbiji“. Zašto je rekao da je napadanaličnost? Zar nije bilo logično da je kao predsednik vlade rekao da je „najnapadaniji političar“? Pa nije to rekao, jer on nije najnapadaniji političar, ali jeste napadan kao ličnost, jer se tako namestio.

Šta bi tu trebalo promeniti? Pa to da se Vučić kritikuje pre svega kao političar, i da se obelodanjuje kakav je život pod njegovom vlašću, kako bi mu se ukinula povlašćena i zabušantska pozicija u kojoj nam on priča samo o tome kakav je on čovek. A svi znamo kakav je on čovek i znamo da je prevarant. Ta dosadna priča o njemu samom s kojom nas bezdušno gnjavi, ali kojom i ukida druge političare kad ih napada lično, treba da prikrije neuspešnog političara. A to mora izaći na videlo i na svetlost dana.

Vesna Pesic, Nasi vaspitaci, Pescanik.net

What Power art thou,
Who from below,
Hast made me rise,
Unwillingly and slow,
From beds of everlasting snow!

See’st thou not how stiff,
And wondrous old,
Far unfit to bear the bitter cold.

I can scarcely move,
Or draw my breath,
I can scarcely move,
Or draw my breath.

Let me, let me,
Let me, let me,
Freeze again…
Let me, let me,
Freeze again to death!

Pripremаnje Dubrovnikа zа snimаnje filmа “Okupаcijа u 26 slikа”, ponаvljаnje situаcijа, rаzgledаnje fotogrаfijа, vrаćаlo je intimnom doživljаju. Bilа je to trаgedijа kojа je u meni moglа nаći prаvi odjek tek u godinаmа kаd sаm o tome mogаo rаzmisliti. U rаnom djetinjstvu bilo je nemoguće i shvаtiti i rаzumjeti. Tek u zrelim muškim godinama shvatio sam taj odlazak čovjeka koji je svjestan da je sve gotovo i da nade više nema. Ta pregnantnost zbivanja, suženost na mali prostor sudbine do te mere me je uzbudila da mi se čini da moj posao i da sve ono što sam ja znao i osjećao o tragediji – sve se to probudilo u meni na jedan nov način.

Izet Hajdarhodžić za rubriku “Stranica mog života” TV novosti (1978):

I have often been accused of portraying weak men and decisive women, women who direct events, but I think that’s how it is in real life.

Francois Truffaut

Alan Squier: So tell us Duke, what has your life been like?

Duke Mantee: Since I’ve been a grown up, I’ve spent most of my life in prison… I’ll probably spend the rest of it dead.

Petrified Forest, 1936.
Alan Squier (Leslie Howard) & Duke Mantee (Humphrey Bogart)
screenplay: Robert E. Sherwood, director: Archie Mayo