Bivse-jugoslovenski Ocevi su, fala Bogu, zivi i zdrav. Njihove nacije nisu nastale u odredjenom, odredivom istorijskom trenutku, nego u davno proslom, neodredivom, mutnom vremenu, a onda su se stoljecima kalile kroz pustinju i prasumu istorije, kroz bitke i ratove i sporazume. Vrhunac svoje snage su dozivele kada se ukazao Otac nacije i njihova snaga direktno se meri snagom i mudroscu Oca nacije. Zato snaga ne zavisi od snage verovanja u principe koje su definisali mrtvi Ocevi, sto je zgodan nacin unutrasnje kontrole svakog gradjanina, nego od Ocevog sveprisustva. Nacija ne postoji bez Ocevog tela prisutnog u naciji, kao sto je srednjovekovna kraljevina bila organizovana oko kralja. Otac, kao i kralj, ne vlada gradjanima nego podanicima, a vrijednost i odanost podanika se meri blizinom Ocu. Otac se, medjutim, brine za svoje podanike, Otac bdije nad svakim pripadnikom nacije. Otac mora sve da zna i u sve da se petlja – jer ko ce ako nece On – mora da kaze nedoraslim podanicima koje novine su dobre za njih, a koje nisu; koji fudbalski tim je nacionalniji; koji praznici su prirodniji za naciju; koje knjige su dobre za nacionalno citanje, a koje su kaka; ko je dobro dijete nacije i u cijim kopilanskim venama kola krv drugih oceva. Otac puno radi i nikad ne spava i sebi nikad ne trazi – nek’ djeca imaju. Uvijek je spreman da pomogne, uvijek rad da poslusa i da savjet, ali, kao i svaki dobri, pravedni otac, mora da donese odluke koje nisu lake za donijeti, ali su neophodne za nacionalnu porodicu. Udarit ce nekad zenu, viknuti na djecurliju, pustit ce sina Musana da malo zasrlja, ali to je samo zato sto ih sve voli. Jednom kad svoje ocinsko sjeme zacne naciju, to ti je odgovornost, i evo kako se fino razvija i raste – e necemo sad dozvoliti da nam to neko brlja i kalja. Niko ne zeli dobro svojoj naciji kao sto zeli Otac – niko nikad ne moze biti bolji od njega i on nikad ne moze biti u krivu, jer on radi sve sto radi iz ciste, nepatvorene ljubavi.

Problem je u tome sto ako nacija ima jednog oca od kojeg sve pocinje i kod kojeg sve zavrsava, a jos nema majke, onda se nacija sastoji, u boljem slucaju, od nevaspitane, lijene i razmazene djecurlije. A u gorem slucaju sastoji se od potomstva koje se, vec u drugoj genraciji, mora medjusobno pariti – svi potomci istog oca – pa je malo mentalno zaostalo. Ako nacija ikad hoce da odraste ili se mentalno opravi, morala bi shvatiti da je Otac zapravo Ocuh, kao i svi Ocevi nacije, i da mu je vrijeme da se penzionise i pusti djecu da zive kao odrasli, razumni ljudi, a on se moze prikljuciti penzionerima koji s novinama pod rukom, bez tjelohranitelja, u predvecerje setaju Ferhadijom.

Aleksandar Hemon, Otac nacije