Tko smo, što smo?
Katkad mi se čini da se više od drugih pitamo tko smo, što smo, odakle smo, komu pripadamo, čiji smo i kamo idemo, premda su to vječna filozofska, pa i spisateljska pitanja što nas danomice kopkaju, jer su primamljiva za odgonetanje, a odgovori pobuđuju znatiželju; svatko ima svoju priču i svatko je priča na svoj način – pa ipak sam se uvjerio da nismo jedini koji o tomu pričaju, gdje god sam boravio, od sjevera do juga, sugovornici bi, čim se malo opustimo i zagrijemo čašicom pića, razvezli o svojim korijenima, “moji potječu iz…”, “u mojim žilama kola mješavina krvnih zrnaca”, “jedna je moja prabaka iz…” itd., a vrli stručnjaci danomice izvlače nauk da je “kriza identiteta” jedina trajna kriza koja se samo na ovaj ili onaj način ublažuje i prividno sređuje, pa opet izbija, jer smo nepovjerljivi prema onome što su nam očevi ostavili; moramo imati i svoje avanture, moramo čeprkati ispod tla na kojemu stojimo.
Ništa nije istraženo, ma koliko mi vjerovali da jest. Ono što je iza nas, ponajviše je proizvod “mitotvorne svijesti”. Patrick Geary u svojoj knjizi Mit o nacijama govori o tome da nacije nisu nastajale Božjom voljom nego spletom raznih okolnosti, bračnim i rodbinskim vezama domorodaca, osvajača, došljaka i raznih klanova i plemena, diferencirale se kao sekte i to najčešće kroz vjerske integracije i tako sve više prerasle u društvene zajednice. On povlači paralelu između afričkih Zulua i europskih naroda; ta su lutanja vodila u miješanja i spajanja, iz čega proistječe da nema čistokrvnog naroda. Geary veli da ove “rijeke koje čine narode nastavljaju teći, ali vode prošlosti nisu vode sadašnjosti”.
Ako smo definirali vlastiti identitet, bilo kao način “individualnog djelovanja” bilo kao fantaziju, kao nedostatak, kao nešto sigurno, nepromjenjljivo, čvrsto ili kao nešto što smo izgubili i više to ne tražimo, jer se od nas udaljilo – dakle, ako smo barem nešto od toga razriješili, onda ćemo ta pitanja tko smo i što smo razmatrati filozofski i varirati teme o smislu života, smrti, nirvani, ili o bilo čemu što smo spoznali, pa bilo to i ono Tinovo iskustvo:
Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.
Psiholozi tvrde da se danas pojedinac “u prvom redu definira uz pomoć identiteta”. Ali što ako ne znam tko sam ili sam to ostavio iza sebe ili sam zaboravio (“nisam ponio fotke prošlosti, nemam vam što pokazati, ne znam tko sam”, davno je pjevao W. C. Wiliams), a od onoga što znam izgradio neki svoj identitet, svoju viziju identiteta koja na mahove nije stvarna, nego je gotovo fikcija. Ako sam razradio svoj mit o korijenima da bih bježao od već ustaljene fabule o korijenima, nisam to činio da bih nekamo odmaglio iz stvarnog svijeta, nego sam jednostavno iskazivao odbojnost prema onima koji točno znaju što su i tko su, koji sve znaju o svojim precima, koji listaju rodoslove i ponosno ističu kako pripadaju nekomu i kako nisu sami i ostavljeni, te kako se najbolje osjećaju među svojima. Svojte i svojatanja izbjegavao sam još od najranije dobi; bio sam neprilagodljiv, čak i divalj.
Stranac među svojima
Već nakon mojih prvih literarnih radova i nesuglasica oko njih, na mene se bijahu najviše okomili oni koje nazivamo svojima, a svaka jedva pismena protuha iz moje okoline dočekala me teškim moralnim maljem i zlurado mi podastirala neke svoje dokaze kako sam okaljao obraz užoj i široj porodici, jer da su oni davno, još dok sam bio jedan od najgorih učenika, shvatili da sam u žitu porodice kukolj koji valja trijebiti. Ali ako sam uopće nešto bio, barem kao mladunče u nekom jatu, u nekom gnijezdu, onda sam ponajprije bio rugalica; svakomu od onih glava obiteljskih umio sam se narugati, a kako sam dobro pisao, vazda sam ih ismijavao u školskim domaćim zadaćama.
Jednoj je zasjedalo “plemensko vijeće” na kojem se naklapalo kako me treba “isključiti iz zajednice”, čijim se čanom nikad i nisam osjećao. Htjeli su me ukalupiti, bilo mi je namijenjeno to i to, željeli su da budem točan kao i oni, ali ja ništa njihovo nisam usvajao, nijedna moja crta nije se dala asimilirati, zna to dobro moj prijatelj, sada umirovljeni profesor, s kojim sam se kao dječak bio odmetnuo u šumu; nedavno mi se javio iz Crne Gore i podsjetio me da smo 40 dana, bježeći od svojih, proveli kao Indijanci hraneći se u divljini svime što je bilo jestivo, pa i onim što nije. Veliki američki pjesnik i esejist iz 19. stoljeća Ralph Waldo Emerson jednom je rekao da je “društvo u zavjeri protiv ljudske prirode svakog svog člana, jer zahtijeva usklađenost kao vrlinu, a zazire od samopouzdanja i individualiteta”.
Sada mi se čini da sam još kao pučkoškolac pokazivao odbojnost prema svemu što je ustaljeno i nametnuto kao neko pravilo. Ne mislim da je to vrlina kojom se hvastam, ali zasigurno je taj instinkt učinio svoje i vukao me sve više u “društvo neprilagođenih”, na sam rub otpadništva. Na satovima predvojničke obuke bio sam najgori i uvijek na začelju. Riječi nastavnika predvojničke da u meni raste “unutrašnji neprijatelj” razumio sam mnogo godina kasnije kada je ta ista formulacija objavljivana u novinama u vrijeme hajke na mene i moj roman prvijenac, a i na neke moje kasnije radove.
Od novinskih isječaka sačinio sam svojevrsni Registar uvreda, malu “bijelu knjigu” koju danas listam krajnje ravnodušno. Nailazim na mnoga imena davno zaboravljena i već potonula, pa i na ime književnog autoriteta iz toga vremena Vlatka Pavletića, utjecajnog ideologa, koji me u listu Telegram naziva “skandal-majstorom”, a na njega se nadovezuje stanoviti Ralić u listu Komunist, optužujući me da sablažnjavam i da to činim svjesno, te da se ne radi o “psihijatrijskom slučaju”, kako su me u Mostaru opisivali “kulturnjaci” (rasprava je objavljena u beogradskom listu Svet), nego o “svjesnoj raboti jednog mladog i neprilagođenog pisca koji se očigledno muči s identitetom”. Ha, ha, ha, ma s kakvim identitetom? Zašto bi me mučilo ono što me se nije ticalo? Taj je ideolog mislio da ja želim biti ono što je on bio, a ja sam upravo od toga zazirao i razvijao svoju “obrambenu izolaciju”. Tih godina prilagodbe komunisti su mnoge s kojima se nisu slagali nazivali šovinistima i tako su počeli njegovati šovinizam, koji će napokon, kad sustav ode k vragu, postati njihovo glavno utočište. Mnoge koje su nazivali šovinistima to su doista i postali, “komunisti su nas ni krive ni dužne gurnuli u šoviniste i mi smo tu ostali”, izjavila je jedna šovinistička perjanica svodeći račune sama sa sobom. Savez boraca mene nikamo nije mogao gurnuti jer sam njegovao svoje otpore, katkad su to bile male i jedva primjetne geste, ali dovoljne da se u nadigravanju s njima izvučem. Kad je izašlo u novinama da sam šovinist, pitao sam da mi kažu čiji i bio spreman zanijekati naciju. Objavio sam jedan svoj “lični manifest”, koji sam započeo riječima iz Kurana: “Ja ne obožavam ono što vi obožavate, niti sve vi obožavalac onoga što ste obožavali…” Ono što sam iz toga doba složio u svoj Registar, sada je zabavno, ali sam i onda uživao u tome kako sam obeshrabrio svoje goniče. Bilo je tako jednostavno, a uspio sam pomrsiti im konce. Prilagođen – neprilagođen, a što je između te dvije točke.
Tko je taj čovjek
Tko je on uopće; tko je taj čovjek? Onda me jedna slučajnost gurnula u neočekivanu poziciju; ta luckasta slučajnost uvijek se pojavi da izazove još veću zabunu. Možda mi je htjela priskočiti upomoć, ali se i slučajnost pokatkad umije poslužiti falsifikatom. Već sam u nekom prethodnom poglavlju nešto natuknuo o jednom zborniku (ili možda antologiji) mladih beogradskih prozaika židovskih korijena objavljenom u Izraelu, u kojem se našlo i moje ime. Aha, sad znamo tko je, razotkriven je, a kako su moji bliski prijatelji bili i neki pisci židovskog podrijetla (Kis, David, Lebović i dr.), to sam i sam mnogo puta čuo, “vidite kako se oni drže, hvale jedan drugog”.
Ta afera s Antologijom nije previše izbijala u javnost, ali se o njoj govorilo u kuloarima, a na jednoj književnoj večeri netko je pitao mog prijatelja Borislava Pekića jesam li ja stvarno Židov, a ako nisam, kako sam se mogao naći u tome zborniku, “jer Židovi takve greške ne čine”. Pekić je odgovorio: “Dobar mi je prijatelj, ali ja nemam volje loviti njegovu pravu verziju, nti mogu trčati za njim da bih shvatio tko je i što je, nemam strpljenja baviti se time, niti znam koji su njegovi pravi motivi da zapleće ono što je očigledno, jer on dobro zna što je i tko je.”
Nikad nisam doznao kako sam se doista našao u tome zborniku, ali nisam toj pogrešci pridavao nikakvo značenje, jer i većih je pogrešaka bilo upravo sa mnom, pa nikom ništa. Filip David savjetovao mi je da to ne demantiram, “to je samo još jedna varijanta tvog neuhvatljivog identiteta”, ali je Danilo Kiš taj izbor sastavljača doživio kao ozbiljan gaf, pa je inzistirao da to demantiram, čak smo se i sporječkali, to je bila jedna od svega pet nesuglasica koje smo imali u svih 25 godina prijateljevanja. Ja sam smatrao da to mora učiniti sastavljač Zbornika, ali Kiš je bio uporan da i ja sudjelujem u demantiju, čak je u tome pripomogao i našao novinara beogradskogReportera koji će mi u jednom intervjuu to pitanje postaviti i dati mi priliku da se izjasnim. Kiš je jahao na tome ispravku, svaki dan je zvocao, ali ne da bi od mene štitio neko “imaginarno jevrejstvo”, nego je kao osoba takav bio, nije podnosio “ošljarenje”, pogreške, neobaviještenost, proizvoljnost, netočnost; žderao se kad bi našao tipfelere u svojim tekstovima – bile su to sasvim plemenite boljke jednog ludog perfekcionista.
Moram li doista biti ono što mi je rođenje odredilo, zar se ne može iz vlastite kože? Zar se moramo povinovati, pomiriti, pokleknuti pred tom činjenicom da ti je nepoznat netko odredio sudbinu? Moramo li biti sluge pokorne pred dobivenim identitetom, ili se možemo pobuniti, odbaciti ga, pronaći neko drugo sklonište? Što ako nam to jednog dana postane teret? Može li se ostati u istoj kući identiteta s onima koji su u ime toga počinili zločine? Možemo li mirno prihvaćati da nas drugi svode na jednu dimenziju? Dakle, iz maloprijašnje moje priče proistječe da ja ne mogu biti Židov, jer sam nešto drugo.
Zadojen mlijekom
U Borbi od 12.-13. rujna 1992. objavljen je intervju koji je sa mnom vodio, na žalost pokojni Slavko Ćuruvija, uz viski i ugodne ćakule, u mom unajmljenom stanu u Rovinju. Ćaskali smo o svemu, o nacijama, o mješavini nacija, o svim svojim identitetima. Nije to bio klasičan intervju; imao sam povjerenje u darovitog novinara; tada mi nije bilo do autorizacije, zapravo sam bio ravnodušan, ma kakav razgovor ispao. I vidio sam ga samo kao fotokopiju koju mi je netko poslao iz Beča. Cio tekst nije mi se svidio, uključujući i moje odgovore, a uza sve, u njemu je bilo i neke novinarske zluradosti, ne toliko prema meni koliko općenito prema kulturnome i političkom ozračju u Hrvatskoj, posebice u opisima tmurnoga gradića Rovinja, nekada živopisnog turističkog centra Istre, a sada tužne provincije u koju se jedan pisac zakopao.
U tekstu je istaknuta moja izjava da sam Hrvat po ocu, Crnogorac po majci, a da me dojila muslimanka. Takve kombinacije nisu mi ništa značile, niti su mi smetale, ali razgovor je tekao posve drukčije, akcenti su bili na temama o istom podneblju i mentalitetu, o tomu da sam mogao biti bilo što iz te mješavine vjera i nacija, ali sam inzistirao da ne prihvaćam vjeru kao oznaku moje pripadnosti, jer moja pripadnost će se mijenjati ovisno o onomu što će se događati u njezinim okvirima.
I kada se ta novinska priča proširila, stizale su do mene prijetnje od zluradih, a od dobronamjernih molbe da demantiram te neistine. Čuo sam da je napravljena i jedna reportaža za RTS, intervjuirani su neki moji zemljaci, možda je među njima bilo i bratstvenika, ja taj svijet ne poznajem, ali su me svi nazivali izrodom koji je osramotio časne pretke. Do mene je to dolazilo iz druge ruke, pa sam čuo da je netko rekao da u tom kraju nisu nikad vidjeli živog katolika, a od muslimana se zaziralo, pa je taj sugovornik bio uvjeren da moja majka ne bi dopustila da me netko zadoji muslimanskim mlijekom. Nakon što sam sve to čuo svidjela mi se takva “virtualna kombinacija”, a posebice mi je odgovaralo što je jedna bezazlena stvar izazvala taj svijet tame, svijet bez prostora i orijentacije, svijet učahurenih mišljenja i učmalih života koji nije imao čak ni zeru radoznalosti da vidi katolika, ni ljudskosti da razgovara s muslimanom, jer taj je svijet zadojen strahom od drugog i drugačijeg, posve izgubljen u lažima vlastitih mitova i krivotvorene povijesti. Pojavi li se tračak nade u reinkarnaciju, neću je prihvatiti ako me ponovno smjeste u svijet iz kojeg sam potekao. Glatko ću to odbiti, budu li me pitali.
Htio bih tek pripomenuti da sam priču o muslimanskom mlijeku zapravo pokupio od svoje majke; pričala ju je stotinu puta, raznim osobama, pa i mojoj suprugi, uvijek s ljubavlju prema toj ženi, njezinoj prijateljici, koja joj je tada priskočila u nevolji. I nisam tu priču prvi put saopćio g. Ćuruviji, nego sam je u nekim svojim varijacijama uzimao kao stimulans kad god sam mijenjao iskaze o pripadnosti, jer nisam prihvaćao identitet kao nešto statično, pa sam više puta konstruirao svoju “etničku biografiju”. Znam, mnogi će reći da se ne može olako falsificirati pripadnost i da je to jedina slučajnost koje se uvažava i uvelike obilježava nečiji život, to je najtvrdokornije u našem ljudskom sustavu stvari. Sve to stoji, ali dopustite da i mi, sa svoje ljudske strane, možemo utjecati na te “okamenjene forme”, pa i učiniti nešto da se ta ovisnost ne pretvori u bolest. Bertrand Russel točno je rekao da se sve ono što je “prepušteno sebi samom, samo po sebi i po zakonu entropije pretvara u glib”.
Kad god sam se pozabavio svojim korijenima i otisnuo u neku takvu avanturu, svaki sam se put suočio s različitim verzijama vlastitog podrijetla. Sve više su na djelu spoznaje, znanstvene i povijesne, da su nacije mit, a mitovi su najpogodnija sredstva za sukobe, za opravdanje svih vrsta zlodjela. Pod okriljem mita o naciji dopušteni su okrutni zločini za koje se ne odgovara, a nacionalizam je, kako veli Bela Hamvas, “deformirano i antihumano stanje”, “poremećenost posebnog tipa”, “masovna deformacija u kojoj se ljudi ponose što su deformirani”. Naravno, ja mogu, ali i ne moram prihvatiti ono što su mi roditelji ostavili, to prije što su i oni, samo korak unatrag, imali neku drugu oznaku, o tome su pričali pokraj ognjišta u dugim zimskim noćima, “jedan je naš predak posjekao Turčina u Ljubuškom i pobjegao ovdje gdje smo sad”, ili “bježali smo s Kosova s ćupom zlatnika i dovde stigli”, a takvih i sličnih varijacija bilo je na pretek, svatko bi ponešto svoje dodao i tako upotpunio mit. “Normalni i stvarno odrasli ljudi ne pridaju prekomjerno značenje niti svojem etničkom identitetu, niti bilo kojem drugom svojem klasnom identitetu”, veli Georges Devereux.
Čiji si ti?
Da me nisu još od ranog djetinjstva stalno zapitkivali: što sam, čiji sam, od koje loze i kakvih korijena, vjerojatno bih s manje otpora prilazio tematici kojoj posvetih djelić prostora u ovom rukopisu. Još kao dječaka, na putu do škole, znali su me stariji presresti i pitati čiji sam. Mislim da nikad nisam točno odgovorio. Najčešće bih odbrusio: “ničiji”, “ne znam”, “svoj”, “zaboravio sam”, ali nisam to činio kao namćor, nego prije kao vrag koji se izruguje takvom zapitkivanju. Često sam izmišljao i neukim radoznalcima kao svoje roditelje navodio imena pisaca koje sam čitao. “Ja sam Puškinov sin”, rekao bih i doveo znatiželjnika u neugodnu situaciju. Štoviše, uspio sam u tu igru uvući još neke dječake, pa smo se natjecali u izmišljanju što luđih korijena i roditelja. To što sam negdje rođen nije stvar moje sposobnosti. To je samo detalj u biografiji. Jedan pisac kaže: “Što su moje pripadnosti brojnije, to se moj identitet pokazuje posebnijim”. I danas mi je bliska misao Georgesa Devereuxa da je “etnički identitet puka etiketa”.
Mi nemamo nikakva razloga da se ponosimo podrijetlom (a sram je osobna stvar svakog inteligentnog stvora), potječemo iz kultura koje nisu imale utjecaja, iz zatvorenih svjetova u kojima nije bilo rasadnika ideja, ali je zato sve ono najgore i naopako (fašizam, komunizam, ksenofobija, šovinizam) s lakoćom usađeno i iskorištavano za međusobne obračune i ratove. Intelektualci su imali utjecaja samo ako su bili propovjednici rulje, dočim su njihovi protivnici uglavnom bili popljuvani i proglašeni izrodima, ubijeni s leđa, umrli u emigraciji, oklevetani i brisani iz domaćih knjiga i nacionalne povijesti. Tko god je pokušao otvoriti oči slijepoj rulji, doživio je neko zlo. Jer u naopakoj povijesti pravilo je da su zločinci heroji. Folklor, nacionalizam, atentati – to su vrijednosti za koje se isplatilo boriti. Domovina, narod – emocionalni pojmovi nejasni i primamljivi, jer je u njima ideja razdora. Te pojmove (zemlja, narod) Paul Valéry nazivao je les choses vagues. Goethe veli da “najgore zemlje imaju najbolje rodoljube”. Forsirati danomice naciju ili narod, te kolektivne kategorije, znači biti u sukobu s normalnim životom i pripadati “zajednici masovne deformacije i još se ponositi što si deformiran”. Nešto vrijedno i dobro možemo učiniti samo pojedinačno. U kolektivu smo stoka. Preziremo one koji su nam nedostižni, a vrijeđamo one koji su isti kao mi i s kojima dijelimo zemlju, zrak, vodu. Obasipamo ih pogrdama kako ne bismo grdili sami sebe, premda to činimo grdeći njih.
Iskusio sam bijedu kolektiva, bijedu “omasovljenog pojedinca”,ponajvise u vrijeme Miloševićeva uspona; tada sam još mislio da se nekom zajedničkom galamom može osujetiti “čovjek koji donosi smrt”. U zagrebačkom tjedniku Danas već sam bio objavio tekst pod naslovom Rađa li se naše čudovište. Bio sam prepoznat kao opozicionar, premda sam bio samo onaj koji je pokušavao artikulirati vlastite strahove i koji se opirao “kulturi smrti”, pa sam tako pozvan na jedan masovni prosvjedni skup na Trgu Republike u Beogradu, koji bješe organiziran u povodu prve obljetnice brutalna rasturanja demonstracija. Pridružio sam se govornicima, iako s mnogima od njih nisam imao ničeg zajedničkog; štoviše, stajali smo na suprotnim stranama, ali u toj prilici na istoj – protivu Miloševića. Ne sjećam se točno o čemu sam govorio, ali znam da me huk mase naprosto povukao da izustim: “Obraćam vam se kao srpski pisac!” Čim sam sišao s tribine, moja me supruga, moj najbolji kritičar, dočekala primjedbom da sam počinio kobnu grešku i nepotrebno se očitovao u nekakvom nacionalnom smislu, banalno kao i ostali. Vjerojatno sam podlegao histeriji i izustio ono što sam toliko puta ismijavao i što, na kraju krajeva, nisam bio. Jer što sam ja imao sa srpskim piscima? Ništa. Zazirao sam od njih, bio sam na suprotnoj strani, ništa s njima nisam dijelio, nikakve svjetonazore; zapravo se međusobno nismo podnosili. Pa i sada, kad naiđem na tu natuknicu uza svoje ime, osjetim nelagodu. Da bih bio srpski pisac, morao bih posvuda promovirati srpsku kulturu, a ja to ne činim, ali imena onih srpskih pisaca koje volim i cijenim, posvuda ističem, jer su sjajni pisci neovisno o bilo kakvim udruženjima, jednako dobri ma komu pripadali.
I nakon te svoje ishitrene izjave s govornice, doživio sam da mi tadašnji urednik Književnih novina, eto pokojni Mile Perišić, srpski nacionalist, Karadžićev prijatelj i savjetnik, održi lekciju u svom glasilu i s ironijom opiše pisca koji se nikad nije izjašnjavao, za kojega se nije znalo čiji je, koji se nadnacionalno držao hineći svemirca, a sada je pred masom posve nenadano zbacio masku i razgolitio se. “Nismo znali, sad znamo, ali moramo videti hoćemo li ga i šta će nam”, pisao je Perišić. Nas dvojica smo u to vrijeme zazirali jedan od drugog (kad bih ga ugledao, prešao bih na drugu stranu ulice), premda smo nekoć bili u dobrim i srdačnim odnosima, a nakon objavljivanja toga teksta sreo sam ga na Terazijama, prišao sam mu i rekao da je potpuno u pravu što se tiče mog izjašnjavanja, da se kajem i da ću to povući, tako da neće imati trvenja i dvojbi oko toga hoće li me ili ne, neću mu dati priliku da se izjašnjava.
I doista, Mile je bio u pravu, ja se mogu proglasiti, primjerice, srpskim piscem, ali to moraju prihvatiti i drugi, neka se suglasnost mora postići. U svojim etnopsihoanalizama G. Devereux navodi razne slučajeve i veli: “Róheim se izjašnjavao Mađarom ali, pod utjecajem nacista, mnogi Mađari nisu dijelili njegovo mišljenje i prisilili su ga da napusti zemlju. Mađari koji nisu potpali pod utjecaj nacista tvrdili su da je Róheim Jevrej. Róheim, u egzilu, tako se malo slagao u mišljenju s njima da je njegov lijes po njegovoj želji pokriven mađarskom zastavom na sahrani u New Yorku.” Neće vas uvijek svi prihvatiti, kao što vas neće svi odbaciti. Dakle, vi možete biti ono što želite, a na kraju krajeva uvijek vam ostaje mogućnost izbora zastave za lijes.
Revizija identiteta
Posljednji rat na ovim balkanskim “poljima smrti” donio je, uz nesreću i ubijanja, mnoge promjene i revizije oko identiteta, jer je jednim svojim bitnim krakom imao plemenska i vjerska obilježja. Izronile su aveti prošlosti, obnovljeni su i osuvremenjeni povijesni sukobi, posve anakroni, ali poticani od intelektualaca i vođa koji su se domogli moći i oružja i koji su se nametali kao “branitelji identiteta”. Mnogi ljudi koji su prošlost odavno preispitali i pohranili u neke riznice kako bi se na nju mogli pozvati samo ako donosi dobro, odbili su da ih bilo tko zastupa u ime identiteta, a posebice da se u to ime ubija, da se poharaju čitave pokrajine i rasele milijuni ljudi. Poznavao sam zagrižene nacionaliste koji su se šokirali ulogom svojih zemljaka u zlodjelima i kaosu. Primjerice srpski književnik Žika Stojković bio je uskogrudni nacionalist, ali je izjavio u NIN-u da se stidi svog naroda, one milijunske mase koja je Mnogi su ljudi prvi put pojmili što je to identitet stideći se postupaka svojih sunarodnjakapred Narodnom skupštinom u Beogradu, 1990. godine, urlala: “Dolje pluralizam”. Bilo je čak iz književničke fele još takvih primjera.
Mnogi su ljudi prvi put pojmili što je to identitet stideći se postupaka svojih sunarodnjaka. Ako te netko “tvoj” osramoti – što činiti? Ima više načina. Spriječiti ga, ako je to moguće, javno ga prokazati kao hulju, izolirati ga i odreći se hulje, potražiti neki svoj drugi identitet, solidarizirati se sa žrtvama toga sramotnika, prihvatiti njihovu patnju kao svoju, promijeniti zajednicu, sredinu, državu, prihvatiti egzil, odbaciti svaku vezu s takvim srodnicima, zaboraviti ih ili zašutjeti poput Marlene Dietrich koja više nije htjela izustiti riječ njemačkog jezika ogađenog drekom nacista.Amin Maalouf, libanonsko-francuski pisac lijepo je rekao: “Identitet je lažni prijatelj.”
Dvostruki je (ili višestruki) identitet lijek da se čovjek sačuva od samoga sebe i vlastitih napasti, da se odupre zlim nasrtajima “kolektivnog terora” i uopće fanatizma, da ne dopusti da ga bilo kakva “pravda” ponese da učini drugomu nešto nažao. Promatrao sam u Beogradu, s početka devedesetih godina, kada se duž Francuske ulice, u kojoj je kuća Društva srpskih pisaca, orilo: “Hrvati ustaše!”, “Smrt Hrvatima”, ali među tom bratijom rijetko bi se našao netko tko je na bilo koji način povezan (bračno, prijateljski, rodbinski), ne samo s Hrvatima, nego i s drugima, jer takav dijeli identitet ili se solidarizira sa sebi sličnima. Osjećaj “proturječne pripadnosti” obuzdava svaki zanos kad god dođe do kolektivnih sranja, te do povijesnih i inih turbulencija u nekoj zajednici.
Sjećam se jednog skupa kada je moj prijatelj Bogdan Bogdanović govorio da bi svatko od nas morao imati po nekoliko prijatelja iz različitih nacija, rasa i boja kože kako bi se širila tolerancija. Taj mudri, dragi, čarobni čovjek jednom mi je pričao kako se ne može načuditi što mu braća Srbi još nijednom nisu na nos nabili njegova oca, glasovitog književnika Milana Bogdanovića, koji je u jednom razdoblju svog života primio muslimansku vjeru, na što sam mu odgovorio: “Neće te ni napasti, jer i tako sve muslimane smatraju Srbima!” Kiš je uvijek govorio da bi bila prava sreća kad bismo svi po rođenju mogli biti pogranični žitelji, a njegova pametna supruga Pascale Delpech imala je običaj reći: “Mrzim francusku provinciju, jer ondje žive samo Francuzi.”
Nema povratka
Kada bi me sada netko natjerao da se vratim tamo gdje sam (slučajno) rođen, bilo bi to progonstvo u tuđinu, u nepoznati svijet, premda ja od ostataka toga svijeta i jezika stvaram svoje literarne fikcije, ali sada ondje više čak ni pejzaž nije isti. Nekoć sam u djetinjstvu mislio da je to najljepši kraj na svijetu, da su ljudi dobri i bistri, da svatko tolerira vjeru i izbor drugoga, da cijene poštenje, da su daroviti i uspješni kad god se prilagode onom svijetu što smo ga nazivali “velikim”, ali kad bih se sada, ne daj Bože, ondje pojavio, ne bih ništa od toga zatekao, niti bilo koga prepoznao, a zasigurno bih čuo sve ono što ne želim čuti, što je daleko od mene. To više nisu moje riječi, one za mene imaju samo značenje “iskopina”. Naravno, za mnoge ljude zavičaj postoji, to se ne može zanijekati, postoji nostalgija za svojim krajem – to je razumljivo samo ako nije zavičaj zagađen svakovrsnim zlodjelima, progonima drugih, mržnjom, ako se zavičaj stavio na stranu onoga što je naopako i nemoralno.
Whitman je pjevao da je zavičaj ono mjesto kamo srce vuče i gdje je čovjek gospodar svoj! Kada nekamo otputujem, jedva čekam da se vratim u Istru – srce me vuče, ondje sam gospodar svoj. Začudo, iako sam u Beogradu imao, uza sve nedaće i bijedu života, mnogo lijepih trenutaka i prijateljstava, žena koje sam volio, nesretnih ljubavi i patnji, ipak se nisam nikad adaptirao, bježao sam, napuštao taj grad i vraćao mu se silom prilika, protivu srca, uvijek s napetošću i nekom drhtavicom. Stanovito vrijeme proveo sam u drugim gradovima (Sarajevo, Split, a ponajviše Zagreb). Naravno, to nikako ne znači da imam bilo kakvu odbojnost prema Beogradu, ili općenito prema Srbima, daleko od toga (iako mi se svašta pripisivalo), ali činjenica da sam u romanu Kristalne rešetkeposegnuo za opisima Beograda, za nekom njegovom tamnom stranom, ponajbolje govori da je taj grad ostavio pečat na moju psihu.
Čovjek kojega izuzetno cijenim i s kojim sam uvijek, dugi niz godina, imao srdačne odnose, kozmopolit i miljama udaljen od svakog nacionalizma, nadasve, briljantan duh i intelektualac, vrstan umjetnik, pisac i filmski redatelj Dušan Makavejev, s kojim sam se ovih proteklih godina nekoliko puta sreo na “neutralnim terenima”, rekao mi je: “Za umjetnika, za pisca, Beograd je danas najzanimljiviji svjetski grad, krvav, mračan, bolestan, u suprotnostima i proturječan; dakle, posjeduje sve ono iz čega umjetnost crpi, a uza sve šarmantan, s duhom, nepresušan izvor – jednom riječju prijestolnica koju kao da je komponirao Dostojevski.”
Za mojih povremenih boravaka u inozemstvu, postalo mi je posve jasno da bi mi egzil teško pao, ne samo zbog “bremena godina” i nekih već stečenih navika, nego vjerojatno psihološki, jer više nije riječ o izletu, putovanju, turizmu, ograničenom boravku, stipendiji, nego naprosto o stanju, o statusu emigranta, o novom zanimanju, o nekoj novoj evidenciji ili policijskoj kartoteci gdje je pohranjen moj otisak prsta, fotka starijeg gospona, gdje su podaci o bračnom stanju, djeci, roditeljima, bolestima, itd. Da sam se morao naći u egzilu (zasigurno bih taj križ podnio i iznio do svog brda), mislim da bih morao mnogo toga mijenjati u svom karakteru, učiti manire prilagodbe, maskirati se, truditi se oko šarma i ostavljanja dojma, oguglati na poniženja, itd. (Ne mogu zaboraviti kako su me ismijavali i ponižavali u jugoslavenskom konzulatu u Frankfurtu, u veljači 1992. godine, oko produžetka mog isteklog YU pasoša, spajali me s nekim u Beogradu da bi me taj zafrkavao i vrijeđao, a potom me držali u hodniku konzulata više sati, kao, tobože, čeka se faks iz Beograda, da bi me na kraju neki službenik pozvao i priopćio mi: “Faks je stigao, odbija se produženje pasoša, na žalost bez ikakva objašnjenja.”)
I kad god sam nešto dulje ostajao vani, nisam mogao retka napisati, samo sam lunjao ili se vozio metroom do neke trafike gdje sam mogao kupiti naše novine. To su isto činili moji prijatelji i znanci koji su se našli u egzilu u New Yorku, Ateni, Parizu i dr. U eseju Usamljenik u Parizu, veliki talijanski pisac Italo Calvino opisuje kako se svakog jutra vozio podzemnom željeznicom do Saint-Germaina da bi kupio talijanske novine. Jedina privlačnost u tom mnoštvu, u toj vrevi velikih gradova jest anonimnost; znao sam se satima vozikati metroom samo da bih promatrao ljude.
Svojedobno je Knut Hamsun govorio da nema ništa protiv osame, niti lutanja (napisao je najljepše knjige o skitnicama), ali to iscrpljuje, a na jednom mjestu kaže: “Ima u tom gluvarenju mnogo neplodnog.” Kada se konačno taj književni mag skrasio na svom imanju u Norveškoj, govorio je da su to jedini sretni trenuci njegova života. “Mogao bih jesti zemlju, naravno uz čašu vina”, govorio je u šali svojoj supruzi, premda je isticao da taj njegov “osjećaj punine” nije stoga što je to Norveška i što je Norvežanin, nego što je napokon pronašao zavičaj u kojemu razumije više i vidi dublje nego što mu je to Bog podario. Zavičaj se pronalazi, zadobiva. Može to biti neko selo iz kojega se vidi “sve ono što se sa zemlje može vidjeti u Svemiru” (Pessoa). Istina, bilo je pisaca, i još ih ima, koji su se u egzilu dobro osjećali. Jedan mi je pisac pričao da je tek kao apatrid uspio definirati mnoge svoje proturječnosti, nejasnoće s podrijetlom, da je tek u egzilu osjetio život i radost, da ima svoj krug divnih prijatelja u jednom europskom gradu, da se ondje puno toga događa, da ima mnogo kulturnih priredbi, da piše bolje nego ikada, piše i vodi društveni život, na sijelima uživa u mnoštvu jezika, svaki je party obilna trpeza – ukratko: egzil je obogatio njegov život, učinio ga sretnim i veselim. Još kad bi uspio dobiti papire (da već jednom baci tu odvratnu i uvijek sumnjivu putovnicu) njegovoj sreći ne bi bilo kraja. Dakle, egzil može biti i uspješan. Kako egzil nije više izgon nego izbor, egzilant ljeti dolazi na odmor u domaju kao “svjetski čovjek”, nema one specifične patnje emigranta-štakora o kojoj je pisao Bunjin; štoviše, povratnici unose neku vedrinu u naše tmurne živote.
U ženinom obilju
Kada sam 1991. napustio Beograd, bilo je prigovora i od ljudi meni sklonih kako nisam smio “iz jednog nacionalizma bježati u drugi, iz jednog fašizma u drugi”, dočim jeKusturica u nekim svojim škrabotinama u NIN-u to razriješio pišući da sam “pribjegao ženinom nacionalizmu” (vjerojatno je htio reći ženinoj naciji, ali kako je postao novopečeni Srbin, držao se stereotipa da je Hrvatica prirodno i nacionalistica). Bilo je još sijaset takvih i sličnih proizvoljnih i netočnih brbljarija na koja nikad nisam reagirao.
Ponajprije, ja sam još otprije bio odlučio odseliti se u Istru, tako da to i nije bio egzil, nego selidba i to u kraj koji je za mene imao i neko emotivno značenje, nešto od one “ljubavne patnje za imaginarnom domajom” o kojoj je pjevao Pessoa. Nije to bio egzil, nego povratak. Ili izbor, vjerojatno lakši od ostanka u Beogradu. Uza sve teškoće i udobniji. I nije to bio politički čin, nego možda tek jedna moralna gesta: moja je domovina Hrvatska u tom času bila meta u koju se gađalo iz svih oruđa. Dolazeći u Hrvatsku i sam sam postao meta; nosio sam majicu s natpisom: target. Kada je NATO, uz suglasnost Ujedinjenih naroda, bombardirao 1999. godine strateške ciljeve u Miloševićevoj Srbiji, mnogi su me u Beogradu kopirali noseći majice s natpisom: target. Vraćalo im se ono što su meni činili; ne likujem nego žalim što je tako.
Sasvim je sigurno da je i u Hrvatskoj divljao nacionalizam, ali ja sam vrlo brzo, nakon što sam otpatio rušenje hrvatske kulturne baštine, počeo pisati u opozicijskim listovima protivu vladajuće politike i oživljavanja aveti prošlosti. Imao sam veliki broj istomišljenika u Hrvatskoj, dosljednih antinacionalista. I nisu se oni priklonili meni, nego ja njima. Dovoljno je pripomenuti da sam dugo godina suradnik najboljega političkog i kritički nastrojenog glasila, nagrađivanog i priznatog u svijetu, tjednika Feral Tribune. Govoriti da sam se “priklonio ženinom nacionalizmu”, posve je budalasto, premda je točno da sam s njom (ali i s mnogim drugim, bliskim i bližnjima) “dijelio identitet”, ili prihvaćao dio identiteta, što smatram posve normalnim, pa to ne zamjeram ni Kusturici koji je izabrao srpsku naciju kao svoju (ili, kad bih govorio njegovim jezikom, ženinu naciju kao svoju). Dijeliti identitet s bližnjima, poželjno je, ali nije poželjno gubiti oštrinu prema slabostima i zabludama identiteta u kojem si se pronašao. I dok sam ja, primjerice, kritizirao “ženin nacionalizam”, on je divanio s Miloševićem, hvalio ga, nosio mu poklone, pljuvao po Zapadu što napada toga masovnog ubojicu, vrijeđao druge narode i nazivao ih “bečkim konjušarima” itd. To što se pronašao kao Srbin, nije sporno, ali je način kako to ostvaruje sporan, kako se povlađujući nekim kolektivnim zabludama i ludostima svoje netom izabrane nacije, na mučan način prilagođava. On je uspio da mu dio mase kliče na nacionalističkim skupovima “Emire, Srbine”, ali isto je toliko, ako ne i više, onih koji ga preziru zbog takve udvornosti. Ako svoju odanost naplaćuje, onda njegov izbor nije iskren. Ako podilazi, onda naciji koja ga prihvaća takav poltron nije potreban, ma koliko bio slavan, jer će se već sutra sramiti njegovih postupaka. Dakako, mene ne zanima spomenuta osoba, niti se kanim baviti tom sudbinom, ali, eto, priča se pootegla, jer nam je taj primjerak blizu i nadohvat ruke, dio je “crne kronike identiteta” i pokazuje nam da se promjena etnije ne može prelamati grubo i neodgovorno, niti je dopušteno sklapanje ugovora s đavolom da bi se došlo do nečega što se naziva “unutrašnjim pomirenjem”.
MIrko Kovac
Esej je objavljen u knjizi Pisanje ili nostalgija (Fraktura, 2008.) pod naslovom (Ne)prilagođen.