Ako pomišljate da nikom nije stalo do toga da li ste živi, probajte neko vreme da ne otplaćujete kredit.

Sećam se priče kako je predsednik Nikson imao običaj da na državnim večerama pije retki stari bordo koji nije delio sa svojim gostima, pošto mu ga je u čašu sipao verni sluga iz boce uvijene u belu salvetu da se ne vidi etiketa. Jedan deo mene razume njegovu nespremnost da deli. Kao što je Hrist rekao: „Ne dajte svetinje psima, niti bacajte bisera svojih pred svinje da ih ne pogaze nogama svojim.“ Ali kada je reč o vinu, ne mogu da poslušam savet našeg Gospoda. Umro bih od stida pred sobom kad bih otvorio dugo čuvanu flašu vina kad nikog nema u kući, dekantirao ga u dekanter, pustio da malo diše pre nego što ga sipam u čašu, malo zavrteo, podigao na svetlo, pogledao ga zaljubljeno, pa zatim uzeo onaj prvi, nezaboravni gutljaj. Treba piti najbolje stvari, to je moj savet, jer nikad ne znate šta donosi sutra, i to treba raditi u društvu prijatelja.

Čarls Simić, Čudo u granitnoj državi, NYRBlog, 28.08.2014. preveo Ivica Pavlović

Anthony Murcia: I met Robin Williams when I was a security guard at Metreon in San Francisco. I was escorting a homeless man out of the building and the homeless man told me, “all I want it a chance to work here.” I told him look there are a few things you need to do first. Get cleaned up, shave, and find something decent to wear and I will put you in contact with HR. Then I heard a voice say, “is that true?” I turned around and it was Robin Williams. I was amazed and star struck. I said, “yes it is, if goes up there like that they won’t take him serious.” The next day the man came back and all cleaned up with a nice suit. I prepped him for HR and walked him up there. I never confirmed if Robin helped him but I am sure he did. A few weeks went by and I was working and heard, “hey Tony.” I turned around and it was Robin. Robin said, “that was a nice thing you did, thank you.” From that point on we carried conversation not as a fan to actor but as friends. He always used my name. I eventually moved on from that job and didn’t see him any more but it was an experience I will remember for the rest of my life. If I can help a homeless person I will. Robin told me, “it’s not how much you give or what you give they just want to feel like someone still cares.” Great man, makes you feel comfortable, and he was just one of the guys. Thank you Robin Williams.
Like · Reply · 24,320 · Yesterday at 10:56pm

I’m in a house on a hill

Which is a club

Which is the world

everyone passes at one point or

another

I’m standing not looking

anyone in the eye and a girl

turns her head

And we know each other

I’m in a house on a hill

which is a club

which is the world

which is life

everyone passes at one point or

another. Michel Belfer has an espresso and whoop!

He’s off to get a drink

I’m standing in the corner not looking anyone in the eye

and a girl turns her head

And we know each other. And we

leave together

Remember when there was life

Remember when nothing was banal

Remember when the minutes

spent waiting for a bus were filled

with amazement

Remember when you were

totally consumed in the pure joy

of the process of life itself.

As I write

I look out the car window

and see a cop.

Acuerdate cuando habia vida

Cuando nada era banal

Cuando los minutos

esperando un autobus

estaban llenos de asambro

Cuando te consumias en el gazo

puro del proceso de la vida misma

I’ve lost my bearings

I’ve veered too far north

off course

I’ve got to back to familiar turf

The only problem is

it’s been so long

I don’t know when I’ll know

when its familiar

well, i don’t wanna be a
soldier mama,
i don’t wanna die

1. Gebis

Ratko Mladić je srpski general optužen za teške ratne zločine u Bosni, za srebrenički genocid, gdje je ubijeno gotovo desetak tisuća bosanskih Muslimana. Mladić se krajem januara 2014. pojavio kao svjedok na suđenju Radovanu Karadžiću. Pritom je iskoristio priliku da Haški sud proglasi „satanskim“; da kaže da ga „ne podnosi i ne priznaje“; te da izjavi da „nije bitno hoće li biti oslobođen“, nego „kakav će trag ostaviti u svome narodu i svome pokolenju“. I dok sve prethodno izrečeno zvuči kao iskaz mentalno poremećenog čovjeka, Mladićeva nadurena replika – „Molim obezbeđenje da mi donese zube…“ – kojom je zatražio da mu donesu gebis (kako bi mogao govoriti), vratila je stvari na pravo mjesto.

Predstava sa zubalom govori da je Mladić svjestan ne samo vlastita zločina nego i efekta svoga prenemaganja. Ridikulizacijom Mladić pokušava poništiti težinu srebreničkog genocida za koji je odgovoran i iskazati nepoštovanje prema instituciji međunarodnoga suda. Čak i u tim, „nepovoljnim“, okolnostima Mladić pokušava realizirati svoje fantazije o ponižavanju protivnika. On je autor, režiser i glumac male teatarske epizode u kojoj traži da mu donesu umjetno zubalo, što je, po značenjskom dosegu, adekvatno puštanju vjetrova ili mokrenju pred sucima, sudom i međunarodnom javnošću. Posve je moguće da će – zahvaljujući današnjim moralnim i emocionalnim recepcijskim standardima većine medijskih korisnika – Ratko Mladić prije ostati zapamćen kao bezubi komedijaš, nego kao realizator strašnog masakra u Srebrenici. A on upravo na to i računa.

Isti Mladić, kao i svi drugi osuđenici za ratne zločine, uporno tvrdi da nije kriv. Postavlja se, dakako, i krajnje pitanje: razlikuje li se komedijaška gluhoća Ratka Mladića od prevladavajuće gluhoće demokratski izabranih političko-ekonomskih elita Hrvatske, Srbije i Bosne. Te elite ne bave se, doduše, masakriranjem nevinih građana, ali su im dugoročno isključile kisik. Jer mnogi pripadnici tih elita, sretno izbjegavši zatvor, postali su bogati ljudi zahvaljujući ubojstvima, ucjenama, ratnim i tranzicijskim malverzacijama, otimačini i pljački; mnogi od njih obavljali su visoke dužnosti (od predsjedničkih i premijerskih pa naniže) u vladama i drugim institucijama; mnogi su od njih na tim dužnostima i danas. Kada se radi o pravdi i krivdi svako društvo ima svoje standarde i ne voli da im se standardi nameću izvana.

Jedan od najzloćudnijih „komedijaša“ postjugoslavenskih prostora srpski je radikal Vojislav Šešelj. Postoje brojni video zapisi njegova ponašnja na tribunalu u Hagu, gdje Šešelj (poput Mladića, ili obratno) traži zubarski tretman (prijeti da, ukoliko mu se ne osigura zubar, neće svjedočiti); gdje donosi hranu u sudnicu da pokaže javnosti kakvom lošom hranom hrane „robijaše“; gdje vrijeđa suce („Vi ste belosvetski ološ, a ja sam četnički vojvoda“); i prostačkim psovkama omalovažava autoritet suda.

I Radovan Karadžić je „glumac“, koji je glumio samoga sebe u izvrsnom dokumentarcu Pawela Pawlikowskog „Serbian Epics“ (1992), i već tada se kandidirao za budućega Haškog osuđenika. Karadžićevo skrivanje, mijenjanje identiteta, maskiranje, kao i cio scenarij njegova uhićenja dokazuju njegove režiserske, dramaturške i glumačke sposobnosti. Karadžić je psihijatar i pjesnik (autor knjige spektakularnoga naslova Pod levu sisu veka) i bivši vođa bosanskih Srba. Za vrijeme višegodišnjeg uspješnog skrivanja Karadžić je posjedovao hrvatsku putovnicu na ime Petra Glumca (Glumac!) s kojom je uhvaćen u Austriji, ali i pušten. Nešto kasnije ponovo je uhapšen i konačno priveden na haški tribunal, ali sada kao treća osoba, kao Dr. Dragan David Dabić, stručnjak za alternativnu medicinu, samodizajnirani Gandalf. Sva trojica su u Hagu.

Cijela povijest raspada Jugoslavije je dvadestpetogodišnje kazalište okrutnosti, sastavljeno od tisuća epizoda „komedijašenja“ koje izaziva jezu. Poznata je ratna fotografija Rona Haviva na kojoj su dvojica srpskih ubojica iz Vukovara. Jedan ima impozantnu četničku bradu i četničku šubaru na glavi, a mlađi, naočitiji, kostimirao se kao Alex iz „Paklene naranče“: on ima cilindar na glavi i lisičje krzno oko vrata. Svi smo mi već četvrt stoljeća gledatelji toga kazališta, svjedoci, ali i sudionici teatralizacije zločina, teatralizacije nepriznavanja krivice i teatralizacije rađanja novih nacionalnih „heroja“. Uspjeli smo sebe uvjeriti da je zavjesa spuštena, da je mračna predstava završena i kazalište zatvoreno; te da smo se već odavno vratili kućama. A onda nas epizode – Mladićev gebis, ili nedavni topao doček hrvatskoga ubojice bosanskih Muslimana Daria Kordića s odsluženja haškog zatvora kući – podsjete na činjenicu da predstava još uvijek traje, da su glumci još uvijek živi, štoviše, da imaju svoje vjerne obožavaoce i navijače, te da se predstavi ne nazire kraj.

I što je najstrašnije, svi smo se mi, kao u svakom solidnom, dugogodišnjem sado-mazo odnosu, navikli na svoju dnevnu dozu poniženja. U međuvremenu smo izgubili glas, riječi, vid, sluh i zdrav razum, odljudili smo se. Jer i mi, gledatelji, i mi smo se u međuvremenu „teatralizirali“; mutno se prepoznajemo samo u kazalištu koja se događa nekome drugome, u nekoj udaljenoj geografskoj i vremenskoj zoni, gdje ljudi govore nekim drugim jezikom. Gle, nismo li to mi, pitamo se, a onda opet sve zaboravljamo.

2. Čin ubijanja

Anwar Congo je ubojica i glavni protagonist dokumentarnog filma „The Act of Killing“ (autori:Joshua Oppenheimer, Christine Cynn i anonimni Indonežanin, 2012). I on, baš kao i Ratko Mladić, ima problema s gebisom. Možda ga narcisoidna opsjednutost zubalom, koje stavlja i skida tokom cijelog filma, čini ljudskijim. Možda je obratno. Možda je taj detalj, zapravo, mala režiserska manipulacija smišljena da osvijesti gledatelje. Jer u jednom trenutku gledatelj bi se mogao zgroziti nad činjenicom da se isuviše lako privikao na more krvi, ali je pritom ostao trajno zgađen Congovim pokušajem da običnim kliještima samome sebi izvadi zub.

„The Act of Killing“ je dokumentarističko remek-djelo. Mnogi će gledatelji taj naslov zapamtiti kao „The Art of Killing“, i pritom neće puno pogriješiti, jer i to spada u autorsku strategiju podraživanja gledateljeve umrtvljene moralne osjetljivosti. Režiser daje ubojici Anwaru Congu slobodne ruke da napravi film o sebi i o svojim zločnima. Ono što čini veći dio filma je amaterska teatralizacija zločina iz perspektive ubojice. Egzekucije su vršene u Indoneziji, polovicom sedamdesetih, u vrijeme Suhartove vladavine. Bile su to masovne antikomunističke čistke, vjeruje se da je ubijeno oko tri milijuna ljudi. Anwar Congo tvrdi da je samo on osobno ubio tisuću ljudi. Glavninu egzekucija izvršili su „gangsteri“. Tako su sami sebe zvali paramilitarci, prevevši s engleskoga riječgangster kao „free man“, slobodan čovjek. Sve egzekucije bile su povezane s pljačkom. Egzekutori bi „komunističku“ žrtvu najprije opljačkali, a onda je ubili. Prava brojka ubijenih nije utvrđena, a ubojice nikada nitko nije prozvao zbog zločina. Neki ubojice su u međuvremenu postali dio indonezijske političko-poslovne elite, neki su se obogatili kupujući zemlju i nekretnine budzašto (jer su ljudi prodavali sve iz straha za vlastiti život), neki se i danas bave kriminalnim poslovima. Današnja desničarska paramilitarna organizacija Pemuda Pancasila izrasla je iz antikomunističkih odreda smrti. Organizacija danas, procjenjuje se, ima više od tri milijuna članova, čiji je zadatak da budu „sluge nacije“ te da se bore protiv neokomunista i ljevičara. Jusuf Kalla, vice predsjednik Indonezije u vrijeme snimanja filma, u svome govoru gangsterima kaže: „Ova nacija treba slobodne ljude. Mi trebamo gangstere da srede stvari.“

Zajedno s Anwarom Congom upoznajemo galeriju ubojica. Ubojice svakako nisu bili usamljena banda, već paralelna ruka režima. U posao ubijanja bili su uključeni mnogi, poput Ibrahima Sinika, vlasnika novina, koji je sastavljao liste za odstrel („Zašto da ja prljam ruke?! Na jedan moj mig bili su mrtvi!“). I dok su jedni ubijali da bi kupili dobru odjeću i imali novaca za zabavu, drugi su ubijali da bi se obogatili i postali „poslovni ljudi“, treći da bi zauzeli političke pozicije i došli na vlast. Jedan od ubojica, Adi Zulkadry, Congov prijatelj, pristaje glumiti u Kongovoj psihodrami. „Ubijanje je najgori zločin. Kvaka je samo u tome da se ne osjećaš krivim, da nađeš opravdanje“, kaže Adi svome drugaru Anwaru. Novac bi mogao biti to sasvim prihvatljivo opravdanje, osim toga pitanje morala je ionako „relativno“ misli Adi. Na pitanje novinara o zločinima koje je počinio, Adi odgovara: „Pobjednici definiraju što je ratni zločin. Ja sam pobjednik. Ja mogu nametnuti svoju vlastitu definiciju. Ne trebam se ravnati prema internacionalnim definicijama. I što je najvažnije, nije sve što je istinito i dobro. Mi smo gurali drvo u njihove anuse sve dok ne bi izdahnuli. Mi smo lomili njihove vratove. Mi smo ih vješali. Mi smo ih davili žicom. Mi smo sjekli njihove glave. Mi smo ih gazili kolima. Bilo nam je dopušteno da to činimo. A dokaz je to što smo ubijali ljude, a za to nikada nismo kažnjeni. (…) Nikada se nisam osjećao krivim, nikada nisam bio depresivan i nikada nisam imao košmare.“

Ima jedna scena u filmu gdje Anwar Congo prisiljava svoje unuke, dva dječaka, da odgledaju s njim scene koje je prethodno snimio. Anwar pušta scenu u kojoj za promjenu žrtvu glumi on. U toj sceni ga njegovi glumci-amateri ispituju i tobože brutalno tuku. „To je vaš djed!“ kaže ganuto Congo svojim unucima.

3. Džihadisti preferiraju nutellu

Ako se izložimo bombardiranju slikama – kao što sam ja samu sebe u ljeto 2014. izložila slikama dokumentarnog filma „Serbian Epics“ (1992), o Radovanu Karadžiću i bosanskim Srbima koji su mjesecima granatirali Sarajevo; slikama dokumentarnog filma „The Act of Killing“ (2012), o indonežanskim ubojicama, koji su u sedamdesetim godinama očistili Indoneziju od oko tri i po milijuna „komunista“ i slikama džihadista i novouspostavljene IS, koje kolaju internetom – onda možemo reći da među svim tim ubojicama jedva da ima razlike. Dopuštam da ne uočavam razlike jer sam žena. Ubojice su, naime, svi muškarci.

Bez obzira na dob, rasu, vjeru, geografiju i samoodređenje – svi ubojice javno deklariraju poštovanje prema bogu (neki su božji poslanici poput džihadista) i svojim vođama. Tako IS-džihadisti vole Alaha i svoga kalifa Abu Bakr al-Baghdadija. Svijet ubojica je svijet muškaraca koji se pozivaju na svoga boga. Dokumentarni film „Serbian Epics“ savršeno poantira muško bratstvo ispunjeno dimom kandila, popovima, lizanjem oltara, pozivanjem na slavnu ratničku prošlost, koja je, dakako, falsificirana, veličanjem tradicionalnih vrijednosti i pokrštavanjem nekrštenih. Svi ubojice traže spiritualno opravdanje za buduće zločine: svi ubijaju za Boga i u ime Boga, za svoj narod i u ime svoga naroda. „Bog mrzi komuniste“, kaže jedan od indonežanskih desničarskih političkih autoriteta u svome obraćanju mladim gangsterima. Oprema svakog ubojice sastoji se, dakle, od noža i skromnog ideološkog paketa.

Svijet ubojica je svijet bez žena (one su odsutni objekt mržnje i nepoštovanja). To je svijet bliskosti među muškarcima, i prenošenja iskustava i znanja s „očeva“ na „sinove“. U dokumentarnom materijalu koji je preda mnom pratim prizore razumijevanja i opuštenosti među srpskim vojnicima; prizore izražavanja međusobne lojalnosti i bliskosti u susretima indonežanskih ubojica (međusobno masiranje, zajedničko pjevanje i druženje, intimni razgovori); te prizore zajedničkog kupanja džihadista u Tigrisu.

Ubojice najviše vole sebe. Njihovo samoljublje gotovo da nema granica. „Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično“, kaže hrvatski pisac Miroslav Krleža. U tome je snaga gluposti, dodala bih. U tome, u samoljublju, leži snaga ubojica.

Anwar Congo na jednom mjestu kaže: „Bilo je to… kao da smo ubijali ispunjeni srećom.“ Jedan indonežanski „gangster“ sažima smisao ubijanja u dvije riječi: „Relax and rolex.“ Drugim riječima ubijanje donosi zadovoljstvo i novčani dobitak, opusti se i nastavi.

Ubojice vole tehnologiju. Ubojice su opskrbljene mobilnim telefonima. To se odnosi na džihadiste, i to ne zato što džihadisti vole tehnologiju više od Ratka Mladića, nego zato jer se tehnologija u međuvremenu razvila. Ubojice se danas prepoznaju po tome što su uvijek okruženi drugim muškarcima, što posjeduju oružje i mobilni telefon. Mobilni telefoni im manje služe za komunikaciju, a više za pristup internetu, kamo će slati svoje fotografije s kalašnjikovom i nutellom u ruci (džihadisti vole nutellu!); fotografije na kojima su okruženi glavama koje su dekapitirali; fotografije s opasnim mačevima i mačetama u rukama; fotografije željeznih ograda na koje su nabodene dekapitirane glave; fotografije žrtava raspetih na križu. Dokazni materijal o zločinima ubojica postao je zahvaljujući tehnologiji javan i svima dostupan. Snaga ubojica leži u samoljublju. Nova tehnologija i samoljublje idu u paru. Nove ubojice su mutanti, nova, jača vrsta. Za sav taj vizualni „sadržaj“ postoji široka i neobično prijemčiva publika, koja i sama proizvodi milijune selfija i šalje ih sa svih geografskih točki zemaljske kugle. To su klinci koji šalju selfije s beskućnicima koje su upravo pretukli na ulicama svojih gradova, ili s djevojčicama koje su upravo molestirali… To su klinci koji šalju vesele selfije sa edukativnih školskih izleta u Auschwitz. Svi su oni režiseri minijaturnog kazališta okrutnosti, svi se bave „teatralizacijom“ svoje uzbudljive svakidašnjice.

A teatralizacija zla bit će sve bogatija i efektnija. Jedan od prvih uradaka takve vrste koji stižu iz novouspostavljene IS je videoklip s američkim novinarom. Novinar je odjeven u narančastu tuniku, pored njega stoji u crno odjeveni džihadista s nožem u ruci. Najprije tekst izgovara novinar obraćajući se svojoj obitelji i Americi, a zatim džihadist. Obojica su, zapravo, glumci amateri. Koju sekundu kasnije novinar će izgubiti glavu. Džihadističko kazalište okrutnosti dobit će s vremenom vještije režisere, scenografe i kostimografe. Pod kapom nebeskom nema ničeg sramnog.

Anwar Congo osobito se ponosi scenom otpusta od grijeha, u kojoj vodopad odnosi svu prljavštinu, indonezijske ljepotice plešu anđeoski ples, a dvije žrtve vješaju Anwaru oko vrata veliku zlatnu medalju i kažu: „Hvala vam tisuću puta za to što ste me egzekutirali i poslali na nebo, hvala vam za sve.“ Congo je vidno potresen vlastitom kreacijom: „Nisam mogao zamisliti da mogu stvoriti nešto tako veliko. Zbog jedne sam stvari osobito ponosan, a ta je kako vodopad izražava tako duboke osjećaje.“

4. Hvala vam

I kada netko poput mene, tko je pratio rat u bivšoj Jugoslaviji, koji je, istina, bio završen s potpisivanjem mira nakon četiri godine ratovanja, ali zato ratne posljedice traju i danas, a mentalni meci nikada i nisu prestali šištati iznad naših glava; kada, dakle, netko poput mene svoje dugogodišnje iskustvo usporedi s nasumično izabrana dva druga iskustva (jer mogla sam, od Drugog svjetskog rata naovamo, izabrati desetine i desetine drugih primjera), onda takvoj osobi rečenica statiste – tog koji u grand finale sceni otpuštanja Congovih grijeha vješa Congu veliku zlatnu medalju oko vrata i izgovara riječi Hvala vam tisuću puta za to što ste me ubili i poslali na nebo – zvuči razumno i normalno. Barem je meni zazvučala kao jedina normalna rečenica u filmu. Jer produžena rečenica imaginarne žrtve mogla bi glasiti i ovako:

Hvala vam što ste me poslali na nebo jer da niste, morala bih i dalje gledati vaše izopačene njuške koje su naselile sve predjele, ove ili neke druge, svejedno, vaše su njuške iste, vaša je vrsta invanzivna, neuništivi ste kao zmajeve glave, mentalitet vam je posvuda isti, kao da ste svi proizvedeni u istoj tvornici. Hvala vam po tisućiti put što ste me ubili i poslali na nebo jer u suprotnome bih morala gledati vaša lica koja cure odasvuda – s ekrana, s novina, s I-pada, I-phonea, s interneta, iz knjižarskih izloga – zauzeli ste svaki milimetar javnog prostora, izdržljivi ste kao super-korov, ničim vas se, baš ničim, ne može iskorijeniti, uvukli ste se u svaku poru života, u nosnice, u zrak koji dišemo, u vodu koju pijemo… Hvala vam, dakle, što ste me ubili i poslali na nebo, jer da niste, moglo mi se dogoditi da rodim djecu: dječaka koji bi izrastao u ubojicu kao što ste vi, i djevojčicu koju biste jednoga dana najprije silovali, a onda podesili prema svojim standardima, vi, vaši sinovi, ili netko sličan vama. Hvala, dakle, na tome što ste me poslali na nebo, jer inače bih i dalje morala čitati izvještaje o tome što vi čitate ovoga ljeta, gdje ljetujete, kakvu jahtu imate, što mislite o ovome ili o onome, kako ćete riješiti probleme ove ili one; jer bih inače bila prisiljena gledati u novinama ili na kompjuterskim ekranima kako izgledaju vaša imanja, vaši privatni zoološki vrtovi, vaše punjene životinje i dekapitirane jelenje glave koje vas gledaju sa zidova vaših vikendica (u sumatranskoj džungli, na hrvatskim i srpskim zelenim brdašcima, na iračkim naftnim poljima). Hvala vam, dakle, što ste me egzekutirali, jer da niste, morala bih gledati vaše umjetničke kolekcije, vaše bogatstvo iz kojega se cijedi krv vaših žrtava; morala bih čitati vaše memoare, koje ostavljate svojim potomcima da vas se sjete, gledati posvuda vaš „trag u narodu i pokolenju“, jer to vas najviše i brine, taj trag u historiji, zbog tog traga ne birate sredstva, dobit ćete ju, nju, historiju, na ovaj ili onaj način, majku joj… Hvala vam po tisućiti put što ste me poslali na nebo, jer da niste, morala bih gledati otvaranje izložbi vaših slika. (O, da počeli ste i slikati, jedva ste čekali da izađete iz zatvora pa da počnete slikati!), promocije vaših knjiga (O, da vi ste i propisali, zbog unuka, naravno, zbog „traga“, čega drugoga!) Hvala vam što ste me egzekutirali, jer da niste, i dalje bih bila prisiljena gledati u ljigave horizonte premrežene vašim kracima, jer vi ste mega-hobotnica, vaša je snaga u kracima, jedan odsiječeš, naraste drugi. Hvala vam, dakle, na tome što ste me egzekutirali i poslali na nebo, jer da niste, morala bih se svakodnevno suočavati ne samo s banalnošću vašeg zla (lako ćemo s tim!), nego s vašom zastrašujućom vitalnošću.

5. Ape not kill ape

I kada više ništa ne pomaže, kada mozak staje, kada čovjek završi udarajući glavom o zid onog istog tupog pitanja na koje nikada nema odgovora – kako je, naime, sve to moguće, i kako je moguće da se sve to ponavlja u sve kraćim razmacima?! – onda taj isti mozak, poput suhe spužve, usisava odgovore odakle može. Možda tu, između ostaloga, leži očaranost milijuna gledalaca majmunskim filmovima. Jer mnoge očaranosti dolaze i prolaze, a ljudska fascinacija majmunima traje.

Čini se da je psihološki najzanimljiviji detalj (do kojega sam došla testirajući prijatelje) da riječmajmun (humanoidi, majmuni bez repa, najsličniji čovjeku) većina ljudi doživljava u muškom rodu. Iako u našem imaginariju postoje slike majmunskih ženki koje doje, prigrljuju i maze svoje mlade, riječ majmun je izrazito rodno obilježena. Majmun je u našem, ljudskom, imaginariju naprosto uvijek mužjak! Možda i stoga jer su teme organizacije majmunske zajednice, obrane, rivalstva, borbi i liderstva povezane isključivo s mužjacima. A možda i stoga jer ženke brinu druge brige, ženke su u svakom muškom i mužjačkom svijetu ionako uvijek nevidljive.

Majmuni su naša (muška!) slika u ogledalu, naše arhetipsko ja. Fascinirani smo njima ne zato što suoni slični nama, nego zbog toga što smo mi slični njima. Oni su naše katarzično ogledalo, zbog toga ih volimo, oni su odgovor na pitanja koja tražimo udarajući glavom o neprobojne zidove.

Kada bi netko sproveo istraživanje i zatražio od isključivo muških ispitanika da izaberu svoju (žensku) zvijezdu u današnjem znanstvenom svijetu sigurna sam da bi pobjedu odnijela sjajna Jane Goodall. Za nju bi glasali i oni muškarci koji pojma nemaju što je to antropologija. Zašto? Zato što se Jane Goodall ne bavi samo majmunima, nego i tom velikom rutavom životinjom tužna pogleda koja spava u svakome muškarcu. Jane je, htjela-ne htjela, dream-girl svakog mužjaka: ona je Tarzanova Jane; ona je i Ann Darrow, minijaturna ljudska ženkica, koja kao da je ispala iz (kinder) jajeta, i još ne sluti da je ona taj ubojiti metak koji će na kraju raznijeti King Konga. Ona, sa svoje strane, razumije njegovu divlju i duboko osjećajnu prirodu, ona zna da je njegovo „divljaštvo“ prirodno, iskreno i neiskvareno. Samo civilizacija može biti licemjerna. Civilizacija je okrutnija od prirode. Zato se, uostalom, Lord Graystock, pola majmun-pola lord, definitivno odlučuje za svoju majmunsku polovicu, ona ljudska zauvijek se kompromitirala. Drugim riječima, Jane Goodall, ni kriva ni dužna, služi kao neka vrsta alibija za muško mužjaštvo, u koje spada i ubijanje.

Najnoviji nastavak majmunske sage, film „Dawn of the Planet of the Apes“, premrežen je značenjima kao i svaka bajka. U ideološko čitanje uvlači nas svaki detalj filma, počevši od imena Koba, što je bio Staljinov nadimak (istina, to je i ime vrste majmuna u Africi, ali i ime „Niokolo Koba“ Nacionalnog parka u Senegalu). Kobine replike, poput one – „Ljudi, vi ste zarobljenici majmuna. Sada ćete upoznati život u kavezu!“ – izazivaju u kinima diljem svijeta pravo zadovoljstvo. Shvativši da će agresivni Koba uništiti i ljude i majmune i da mu se treba fizički suprotstaviti i pobijediti – jer „majmuni uvijek traže najjaču granu“, Caesar, „razumni“ majmun, savladava „divljaka“ Kobu. (Usput rečeno, opet jedan povezni dentalni detalj: Kobu, među drugim majmunima, pamtimo po opasno izraženim očnjacima!)

„Ape not kill ape“, kaže pokoreni Koba, pokušavajući posljednjim lukavstvom podmititi Caesara i podsjetiti ga na njegov vlastiti program, kojim je ojačao i emancipirao majmunsku zajednicu. Nakon duge šutnje, kada je gledaocima srce u petama, kada se poboje da će Caesar stati na stranu svoga majmunskoga brata, Caesar izgovara Kobinu smrtnu presudu: „You are not ape.“

Dubravka Ugrešić, Zašto volimo majmunske filmove, kolovoz 2014.

I’ve made a lot of mistakes. Big ones, little ones, expensive ones, incredibly expensive ones. Name it, and I’ve probably messed it up.

I’m OK with that. If you aren’t screwing up, at least occasionally, you aren’t trying hard enough.

Yet one decision I made–in response to a situation all of us often face–still haunts me.

In 2000 I took a management position at a commercial print facility that had just been acquired by a venture capital firm. Initially, I was put in charge of quality–ironic, since I came from a culture where productivity was everything, quality a necessary evil.

Every other member of the leadership team was also new. Randy was in charge of customer service and scheduling. We had worked together previously (and, in fact, he basically got me the job.)

John, the bindery manager, had more than 30 years of experience with R.R. Donnelley and Quebecor, two giants of the printing industry. Unfortunately that background didn’t serve him particularly well in his new role: His command and control leadership style fell totally flat with employees accustomed to playing the political games of a family-owned business.

Within a few months, I was put in charge of the bindery, and John’s responsibilities shrank dramatically.

To my surprise, though, he never treated me differently. He was disappointed–and probably at least a little embarrassed–but he never showed it.

We even became friends. He loved to go to lunch with me and Randy and swap old Donnelley stories. He loved to talk about his family and hear about ours. In a way, he treated us a little like we were his kids: rambunctious, headstrong, often foolish, never serious.

He would often shake his head and smile a rueful smile…but I always knew he liked me.

And I liked him.

In 2003 I left the company to start my own business. As often happens–at least with me–I didn’t really stay in touch. (After all, I had my own thing going on.) I emailed occasionally and called once in a while, but not nearly often enough.

Later, the parent company closed the facility and John stayed on to dispose of assets. For months he was the only employee left in the building. The few times we talked I could tell he was lonely; after all, he now lived and worked alone.

I felt bad for him…but feeling bad was all I did. And I drifted farther away.

In early 2008 Randy told me John had cancer. By the time he was diagnosed, it was too late. The disease had spread to a number of organs.

Randy said I should call.

I didn’t.

Too much time had passed. I hadn’t talked to him for years. How could I call him now? What could I say that would remotely help?

(Trust me: I know how pitiful my reasoning–my excuses–sound.)

Randy did call John. As he told me a few weeks ago, “He sounded really worn out. I pictured a thin, frail John, not the healthy, robust John we knew. I’m glad I was able to speak to him while he was still able to talk. My guilt is that I didn’t take the next step and go see him.”

Didn’t go see him? I wish that was the extent of my guilt.

I never even called.

John spent his last days in a hospice in Pennsylvania. He was laid to rest in a small cemetery in Illinois.

One day I hope to visit his grave. Maybe Randy will come along. (If I ask, I know he will come with me. Randy is that kind of guy.) I will stand quietly and pay my respects. I will tell him I’m sorry I let him down. That’s the very least my old friend deserves.

Even though any apology I make will come far too late to matter.

We all have work buddies. By their very nature work friends come and go, since those relationships are built on proximity and shared professional purpose rather than genuine friendship.

So it’s natural, when circumstances change, to leave our work buddies behind.

But sometimes work friends also become friends.

Take John. He handled an incredibly awkward professional situation with uncommon grace, not only stepping back professionally…but then stepping forward to extend a hand of genuine friendship.

How many people in a similar situation do that?

John was more than a work buddy. John was a friend. He would have done almost anything for me.

I should have treated him the same way.

Don’t do what I did. When circumstances change, and work is no longer the glue that binds a relationship, do everything you can to maintain the genuine friendships you’ve formed.

Someday you might need a friend. More important, someday your friend might need you. John needed me. I could have helped. I could have made a difference, however small.

Your friends may go somewhere else–but you don’t have to let them go.

Genuine friendships are too precious to waste. Stay in touch with your buddies…and hang on to your friends.

Jeff Haden, I Let a Friend Go: The Most Painful Mistake I Ever Made, Inc.com

Ne gazite kisne gliste

– Gingery Rose –

Prošle nedelje u jednoj beogradskoj antikvarnici vlasnik mi je skrenuo pažnju na šest požutelih listova velikog formata ispisanih rukom. Bilo je još samo nekoliko dana do obeležavanja stogodišnjice slavne Cerske bitke, a u rukama sam držao autentični izveštaj o bitki kod Čevrntije pored Save. Dogodila se dvadesetak dana posle trijumfa na Ceru, i bila je jedna od od najvećih poraza srpske vojske. Izveštaj je napisao lično komandant, pukovnik Dragutin Ristić. Raport i lična ispovest.

Tuxedomoon, Brussels, 1985.

Emotions are bigger than facts.

There is the study in which a group of depressed and a group of non depressed people were asked to play a video game for an hour. And in the end of an hour they were asked how many little monsters they thought they had killed. The depressive group was usually accurate to within about ten percent. And the non depressed people guessed between fifteen and twenty times as many little monsters as they had actually killed.

Nismo smeli da izlazimo iz kopa jer bismo bili streljani. Samo je brigadir mogao da se seta izmedju kopova. Nismo smeli ni da se dozivamo – bili bismo streljani. I mi smo stajali cutke, do pojasa u zemlji, u kamenim jamama, u dugom lancu kopova koji se otegao obalom isusenog potoka.

Kabanice nisu mogle da nam se osuse u toku noci, a vojnicke bluze i pantalone susili smo prekonoc sopstvenim telom i gotovo uspevali u tome.

Znao sam da me, gladnog i ozlojedjenog, nista ne moze naterati da prekratim sebi muke. I tada sam poceo da shvatam sustinu mocnog nagona za zivotom – onoga svojstva koje je u najvecoj meri podareno coveku. Gledao sam kako su nemocali i umirali nasi konji – prosto nemam reci da to na drugi nacin, drugim glagolom iskazem. Konji se ni po cemu nisu razlikovali od ljudi. Umirali su od severa, od nepodnosljivog rada, batina, lose ishrane, i mada su to dobijali hiljadu puta manje nego ljudi – konji su umirali brze od njih. Shvatio sam ono najvaznije; covek nije postao covek zato sto je delo bozje ili sto ima cudesan palac na svakoj ruci, vec zato sto je bio f i z i c k i jaci, izdrzljiviji od svih zivotinja, a iznad svega zato sto je svoje duhovno nacelo uspesno podredio fizickom.

Varlam Salamov, Price sa kolime

Svetislav Basara, San i javnost, Danas, 9. avgust

Bivse-jugoslovenski Ocevi su, fala Bogu, zivi i zdrav. Njihove nacije nisu nastale u odredjenom, odredivom istorijskom trenutku, nego u davno proslom, neodredivom, mutnom vremenu, a onda su se stoljecima kalile kroz pustinju i prasumu istorije, kroz bitke i ratove i sporazume. Vrhunac svoje snage su dozivele kada se ukazao Otac nacije i njihova snaga direktno se meri snagom i mudroscu Oca nacije. Zato snaga ne zavisi od snage verovanja u principe koje su definisali mrtvi Ocevi, sto je zgodan nacin unutrasnje kontrole svakog gradjanina, nego od Ocevog sveprisustva. Nacija ne postoji bez Ocevog tela prisutnog u naciji, kao sto je srednjovekovna kraljevina bila organizovana oko kralja. Otac, kao i kralj, ne vlada gradjanima nego podanicima, a vrijednost i odanost podanika se meri blizinom Ocu. Otac se, medjutim, brine za svoje podanike, Otac bdije nad svakim pripadnikom nacije. Otac mora sve da zna i u sve da se petlja – jer ko ce ako nece On – mora da kaze nedoraslim podanicima koje novine su dobre za njih, a koje nisu; koji fudbalski tim je nacionalniji; koji praznici su prirodniji za naciju; koje knjige su dobre za nacionalno citanje, a koje su kaka; ko je dobro dijete nacije i u cijim kopilanskim venama kola krv drugih oceva. Otac puno radi i nikad ne spava i sebi nikad ne trazi – nek’ djeca imaju. Uvijek je spreman da pomogne, uvijek rad da poslusa i da savjet, ali, kao i svaki dobri, pravedni otac, mora da donese odluke koje nisu lake za donijeti, ali su neophodne za nacionalnu porodicu. Udarit ce nekad zenu, viknuti na djecurliju, pustit ce sina Musana da malo zasrlja, ali to je samo zato sto ih sve voli. Jednom kad svoje ocinsko sjeme zacne naciju, to ti je odgovornost, i evo kako se fino razvija i raste – e necemo sad dozvoliti da nam to neko brlja i kalja. Niko ne zeli dobro svojoj naciji kao sto zeli Otac – niko nikad ne moze biti bolji od njega i on nikad ne moze biti u krivu, jer on radi sve sto radi iz ciste, nepatvorene ljubavi.

Problem je u tome sto ako nacija ima jednog oca od kojeg sve pocinje i kod kojeg sve zavrsava, a jos nema majke, onda se nacija sastoji, u boljem slucaju, od nevaspitane, lijene i razmazene djecurlije. A u gorem slucaju sastoji se od potomstva koje se, vec u drugoj genraciji, mora medjusobno pariti – svi potomci istog oca – pa je malo mentalno zaostalo. Ako nacija ikad hoce da odraste ili se mentalno opravi, morala bi shvatiti da je Otac zapravo Ocuh, kao i svi Ocevi nacije, i da mu je vrijeme da se penzionise i pusti djecu da zive kao odrasli, razumni ljudi, a on se moze prikljuciti penzionerima koji s novinama pod rukom, bez tjelohranitelja, u predvecerje setaju Ferhadijom.

Aleksandar Hemon, Otac nacije

Is it only vanity or can fashion have something to do with art?

I have the answer to this! This is the photo we did with Mario Testino for V Magazine, and then I did one for Pop Magazine… But then the thing I wanted to show you was from Visionaire Magazine. Riccardo Tisci, the designer for Givenchy, was guest-editing it and he asked me for an artistic collaboration. I said, “Okay Riccardo, do you admit that fashion is the popularization of art, that fashion always takes ideas from art?” And he said yes. So I said, “Okay, then we’ll do a collaboration: I’m the art, you’re the fashion, suck my tit.” So that’s what we did.

So I call this piece “The Contract” and that’s exactly what it is: a contract between fashion and art. You just have to understand what that means, so when I go into fashion I really go in consciously. Anyway, he was very nervous doing that piece.

Marina Abramovic, interview for the-talks.com