Ja nisam verovao da će iko ikada tražiti azil u Srbiji, ali sada imamo situaciju da smo mi suočeni sa azilantima.

Ivica Dacic, premijer Srbije, 9.dec

Tomislav Nikolić kaže da do njega nikada nije došao zahtev za pomilovanje bivšeg šefa DB, a čitavu priču u medijima o toj temi okarakterisao je kao pritisak na sebe kao predsednika. On kaže da su pomilovanja isključivo u njegovoj nadležnosti, pa kada predlozi stignu do njega, on sam donosi odluke. Zato on savetuje javnosti: „Ne pritiskujte predsednika Republike, nikada nisam doneo pogrešnu odluku, pa neću ni sada.“

Upoređujući svoj status sa sudom, ispada da se na njegovu odluku o pomilovanju ne sme vršiti pritisak, baš kao što se to ne sme činiti ni kada je sud u pitanju. To nije tačno. Sud je već odavno doneo izvšnu presudu Markoviću, dok bi Nikolićeva odluka o pomilovanju bila čisto politička, što znači da se o njoj može slobodno raspravljati i ona se može osporavati, jer to se može činiti sa svakom politikom. Uzgred, o zahtevu za pomilovanje Markovića ministarstvo pravde je već dalo negativno mišljenje, a to su učinili i premijer i prvi potpredsednik vlade. Vlada je svoju kampanju ispravno uperila protiv Olivera Antića, koji se u više mahova mešao u ozbiljna politička pitanja.

Sada se predsednik pita otkud toliko zapaljiva atmosfera oko nekog zahteva koji do njega nije ni stigao. Odgovor je lak. Vratimo se na priču o Rusima. A šta ako su oni tražili od Nikolića da se Marković pomiluje, kako bi se porodica Milošević oslobodila odgovornosti za razna zlodela? Ta porodica, koju sada čine Mira Marković i Marko Milošević, uživa gostoprimstvo Rusije. Ako me pamćenje ne vara, Nikolić je ranije govorio da će ih vratiti u zemlju. Ako bi se tako nešto dogodilo – Srbija bi izgubila šansu da postane normalna zemlja. Radomir Marković je bio Mirin i Markov batler, koji je za njih obavljao ubistva. I zato je ovo velika priča. Radi se o spasavanju zločinačkog režima, a ne samo jednog običnog zatvorenika koji, eto, traži pomilovanje.

Tako stvari izgledaju s moralne i pravne strane. Sa one praktične, čisto političke strane, ova ujdurma je uperena protiv odluke da se Srbija dokopa pregovora sa EU. Zli dusi nisu nestali i bore se da Srbija bude prirepak Rusije – u svojoj večnoj borbi za ono nemoguće. Te mračne sile, podržane od ultrakonzervatnih snaga u Rusiji, po svaku cenu hoće da obore pregovore sa Kosovom kao uslov za ulazak Srbije u EU. Ne daju da se pređe Rubikon. Zato je važno da bar znamo ko je na kojoj strani u toj borbi koja ne prestaje.

Vesna Pesic, Peščanik.net, 22.11.2013.

Kazu da u detinjstvu imamo nesvesno savrsenstvo, u zivotu nesvesno nesavrsenstvo, a treba da dosegnemo svesno nesavrsenstvo.

Bila je posljednja srijeda te zime, dva dana pred proljeće, i bio je vatromet za kraj: Frane Matošić je uvalio het-trik, a brat mu Jozo dodao jedan za ukupnih 9:0 protiv gradskog rivala Splita. Hajduk je tako uvjerljivo, s četrnaest pobjeda i jednim jedinim porazom, osvojio titulu prvaka Banovine Hrvatske.

Bijeli su opet bili moćni, spremni da s braćom Matošić, Sobotkom, Kacijanom, Radovnikovićem i Kokezom nakon punih dvanaest godina vrate titulu prvaka Jugoslavije u Split: kao prvi u Hrvatskoj, zajedno s drugoplasiranim i trećeplasiranim, zagrebačkim klubovima Građanskim i Concordijom, plasirao se u završnicu prvenstva Kraljevine i nestrpljivo iščekivao prvi susret doigravanja protiv slovenskog prvaka NK Ljubljane.

Do te utakmice, međutim, nikad nije došlo.

Već sljedećeg utorka u Beogradu je potpisan ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, uslijedio je državni udar, pa njemačka invazija. Onda je 10. travnja Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, a pet tjedana kasnije Ante Pavelić je u Rimu potpisao darovnicu kojom Benitu Mussoliniju prepušta Dalmaciju i gotovo sve dalmatinske otoke. Malo tko je više mislio na nogomet.

Gradski derbi te srijede, 19. ožujka 1941., ispao je tako posljednja službena utakmica oba splitska kluba. Uprava RNK Split u znak protesta zbog okupacije uskoro je raspustila klub, a Hajduk je odigrao još par prijateljskih utakmica s Kaštelanima – pripremajući se za četvrtfinale hrvatskog kupa protiv Concordije – prije nego su talijanske vlasti donijele uredbu da svi klubovi imaju nastaviti rad pod okriljem Fašističke partije. Uprava i igrači to su, naravno, odbili. Tako je toga ljeta rasformiran i Hajduk.

Societa Calcio Spalato

U kolovozu će gotovo cijela momčad Splita pristupiti Prvom splitskom partizanskom odredu i skončati pred ustaškim streljačkim strojem u Ruduši kraj Sinja. U partizane će uskoro otići i dobar dio igrača i članova uprave Hajduka, koji je glatko odbio posljednju ponudu Talijana, onu koja se ne odbija: da nastupe u prvoj talijanskoj ligi. Umjesto Hajduka Talijani su tako osnovali fantomski Societa Calcio Spalato, a stadion kraj Plinare po Duceovom je sinu nazvan Campo Sportivo Bruno Mussolini.

Dvije godine kasnije, nakon kapitulacije Italije, i ustaške su se vlasti upele obnoviti Hajduk i priključiti ga prvenstvu NDH, ali i njihov je pokušaj neslavno propao: za obnovu kluba nisu uspjeli naći i privoljeti nijednog jedinog člana Hajduka. Održana su u to vrijeme čak i dva turnira, uz sudjelovanje Građanskog, Concordije i HAŠK-a, s kojih je sav prihod bio namijenjen obnovi Hajduka. Nogometni savez NDH dodao je dvadeset tisuća kuna, Građanski komplet dresova, ali nisu ih imali kome dati.

Klub je na kraju ipak obnovljen, na svetoga Duju, 7. svibnja 1944., ali na otoku Visu. Obnovljen je kao Hrvatski sportski klub Hajduk, da bi vrlo brzo kao momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije – Hajduk NOVJ – s Visa krenuo u svoje prvenstvo, u posve jedinstvenu i najneobičniju sportsku avanturu Drugog svjetskog rata. U sljedećih godinu i pol dana Hajduk će proputovati trideset hiljada kilometara, kroz sedam država na tri kontinenta, odigravši devedeset utakmica. Pobijedivši, uzgred, u sedamdeset četiri.

Epska utakmica 1944. 

Vrhunac je bila epska utakmica 23. rujna 1944. protiv vojne reprezentacije Velike Britanije, odigrana u Bariju pred više od četrdeset hiljada gledatelja: bio je to uopće najveći sportski događaj u ratnoj Europi.

Vojna selekcija Britanije imala je jaku momčad, nije to uopće bila zajebancija: igrao je Bryan Jones iz Arsenala, koji je harao predratnom engleskom ligom, bili su tu i James Merphy iz West Bromwich Albiona, viceprvaka Engleske, Andy Beatty i Tom Finney iz tada moćnog Prestona, Jimmy Rudd iz Manchester Cityja i čuveni Stan Cullis, legenda Wolverhamptona, po kojemu se i danas zove tribina Wolvesova Molineux Stadiuma. Cullis se proslavio u svibnju 1938., na posljednjoj predratnoj utakmici Engleske, u onoj čuvenoj pobjedi nad Njemačkom 6:3 usred Berlina, pred stotinu i pet hiljada gledatelja i kancelarom Adolfom Hitlerom u počasnoj loži. Cullis je zapamćen kao heroj te pobjede, iako uopće nije igrao: udaljen je iz momčadi još u svlačionici, jer je jedini od igrača odbio naređenje britanske vlade da, njegujući englesko-njemačke diplomatske odnose, pozdravi ložu i Führera uzdignutom desnicom.

Nacističke kite

Bijeli su se tako u Bariju upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe.

Niti je Barcelona odbila igrati španjolsku ligu kad joj je generalissimus Francesco Franco zabranio katalonski jezik i katalonske boje na grbu, prijeteći igračima smrću ako ne puste finale kupa Realu s deset razlike, niti je bogami proleterski milanski Inter odbio igrati talijansku ligu kad mu je Duce promijenio slavno ime i krstio ga Societa Sportiva Ambrosiana. Nije veliki Bayern odbio igrati čudovišnu Hitlerovu Gauligu kad mu je legendarni trener Kurt Landauer, koji im je donio prvu titulu u povijesti, kao Židov deportiran u Dachau, niti je Schalke 04 imao problem s povlasticama kad – kao “simbol Nove Njemačke”, pred kojim su umirali od straha svi klubovi Trećeg Reicha – nije izgubio nijednu jedinu utakmicu od 1935. do 1943. Nije veliki Ajax odbio igrati u okupiranoj Nizozemskoj, niti se veliki Olympique u poniženoj Vichyjevoj Francuskoj pridružio pokretu otpora: u svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, titulom počasnog kluba Slobodne Francuske general Humblot je tako u ime Charlesa de Gaullea odlikovao mali, ali zajebani Hajduk iz Splita.

Olympique, Ajax, Inter, Bayern ili Barcelona dupe bi dali za takvu biografiju: da im danas, sedamdeset godina kasnije, u historiji kluba piše kako su početkom Drugog svjetskog rata odbili igrati Generalissimusove, Duceove, Führerove ili nekakve smiješne kvislinške lige, da su se umjesto toga pridružili pokretu otpora i orali ledine sjeverne Afrike i oslobođene Europe, igrajući sami svoj Kup europskih prvaka dok ostali velikani dudlaju kite svojih nacističkih sponzora.

Belmondo kao Matošić

Stajali bi danas pred njihovim stadionima spomenici toj neobičnoj, ponosnoj momčadi, iscijeđenoj ratom, malarijom i morskim olujama, snimili bi o njima odavno već cijelu kinematografiju patetičnih filmova, mladi Jean Paul Belmondo glumio bi Francoisa Matošića, a navijači bi o godišnjicama tih povijesnih datuma organizirali veličanstvene koreografije zajebavajući se s Hitlerom i njegovim poglavnicima.

Hajduk i njegovi navijači, međutim, nisu ti.

Uklanjanje zvijezde

Kad je prije pet godina gospodin Pierre Boursot, predsjednik Uprave velike francuske banke Societe Generale, vlasnika Splitske banke, u svečanom salonu poljudskog stadiona potpisao sponzorski ugovor s Hajdukom vrijedan dva milijuna eura, domaćini su ga odveli u uobičajeni obilazak trofejne sale, hvaleći se vitrinama punim velikih pehara, plaketa i medalja. Pristojni monsieur Boursot kurtoazno se divio Hajdukovim titulama, sve dok u kutu dvorane nije zaprepašten opazio neobičnu neku staru plaketu s potpisom Charlesa de Gaullea. Znatiželjnom gostu domaćini su ispričali povijest tog suvenira iz Drugog svjetskog rata, a on je ostao potpuno zaprepašten. “Da ste mi ovo pokazali prije potpisivanja ugovora”, rekao je, prema urbanoj legendi, gospodin Boursot, “dobili biste mnogo više od dva milijuna!”

Iz nekog znatiželjnim gostima neobjašnjivog razloga, naime, Hajduk se – baš kao, uostalom, i ostatak Hrvatske – te epizode iz svoje stogodišnje biografije stidi. Iz nekog nepoznatog razloga, Hajduk se – baš kao i ostatak Hrvatske – odriče svoje jedine europske titule.

Sedamdesetak godina kasnije, Hajduk će tako iz svoje trofejne sale ukloniti veliku fotografiju mitske utakmice u Bariju i štampati kalendare s retuširanim fotografijama igrača bez zvijezde na dresu, a navijači će na vrhuncu historijske šizofrenije mahati zastavama s kukastim križem, u crnim majicama s nacističkim orlom i natpisom “Hajduk Jugend”. Konačno, prije nekoliko dana – sedamdeset godina nakon što je mali, ponosni Hajduk odbio biti ukras Duceove i Poglavnikove lige – školjka poljudskog stadiona odjekuje od pokliča “Ajmo, ustaše!”: cijela sjeverna tribina visoko diže desnice u zrak i grmi “Za dom!”, pola istočne tribine visoko diže desnice i odgovara – “Spremni!”.

Što bi Benito dao da je 1941. imao takav klub i takve navijače! Nitko mu više nikada ne bi mogao reći da Dalmacija nije talijanska: ni guverner Gisueppe Bastianini ne bi krio suzu radosnicu kad bi Torcida na Campo Sportivo Bruno Mussolini salutirala s desnicama u zraku i skandirala svome Duceu. Istina, dolje na travnjaku, Societa Calcio Spalato, sastavljen od pripadnika Gioventu Italiana del Littorio, glatko bi od Societa Sportive Ambrosiane Giuseppea Meazze izgubio 0:14 i ispao iz prve talijanske lige, ali – kako danas znamo – ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera.

HNK Ustaša

Poglavnik bi, recimo, sve dao da je imao takav klub i takve navijače! Nitko mu ne bi mogao reći da Građanski hara Nezavisnom Državom Hrvatskom samo zato jer u ligi nema splitskog Hajduka. Doduše, dolje na travnjaku, obnovljeni splitski klub – sastavljen od pripadnika splitske Ustaške mladeži – izgubio bi od Građanskog 0:19, ali tko bi danas pamtio rezultat? Pamtilo bi se kako je vjerna publika ispratila Hajduk u drugu ligu NDH do dugo u noć skandirajući “Ajmo, ustaše!”.

Posve je stoga nejasno zašto se Hajduk uopće još uvijek tako zove, i zašto Torcida danas navija za klub s takvom hipotekom. Mora, jebiga, biti strašna muka za upravu Hajduka kad sponzorima pokazuju plaketu počasnog kluba Slobodne Francuske, upravo titanska mora biti bitka u mladićima sa sjevera kad moraju navijati za klub koji je 1941. izdao i Ducea i Poglavnika, klub koji je zbog toga trajno označen kao partizanski i antifašistički.

Bilo je stoga mnogo jednostavnije 1991. rasformirati takav Hajduk i obnoviti ga pod nekim drugim imenom. Dobro, ne baš kao Societa Calcio Spalato, možda kao NK Južna Hrvatska, ili Croatia, ili – zašto ne – kao HNK Ustaša. Najzad, kad se to već nije dogodilo, imala je Torcida u suvremenoj Hrvatskoj klub s mnogo priličnijom i veličanstvenijom poviješću – klub koji je prigrlio i slavnu ratnu povijest HAŠK-a i Građanskog, trajno označen kao hrvatski, domoljubni i državotvorni. Mogao bi poljudski sjever za taj klub navijati bez unutarnjeg grča, čista srca i podignute desnice, zajebavajući nas navijače parizanskog Hajduka fotografijama igrača Građanskog s uzdignutim desnicama za Poglavnika. Ne bi, najzad, Tuđman i Canjuga ratovali s tribinama da su imali takve navijače.

Obratite se Benitu

Istina, dolje na travnjaku, hrvatski bi Dinamo od antifašističkog Hajduka s Pašalićeva dva komada glatko izgubio 0:2, ali – shvatili ste već – ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera. A pun poljudski sjever i vjerna Dinamova Torcida do dugo u noć skandirala bi modrima “Ajmo, ustaše!”.

Umjesto toga, uprava Hajduka mora se pred gostima crvenjeti zbog njegove antifašističke povijesti, a Torcida pravdati što svojom hudom sudbom mora navijati za klub koji je Duceu, Hitleru i Poglavniku lansirao odjeb, i otišao u partizane.

Nemojte se stoga više mučiti, skinite taj golemi teret sa srca. Ostavite Hajduk nama koji s tim nemamo problem, ostavite nam njegovu neželjenu povijest i neželjene trofeje, ostavite nam i braću Kaliterna, i braću Matošić, i Bearu, i Vukasa, i Tomislava Ivića i titulu prvaka Europe 1944/45.

Eno vam Duce i Gioventu Italiana del Littorio, jebite se s njima, eno vam Societa Calcio Spalato i Campo Sportivo Benito Mussolini kraj stare Plinare, pa tamo dižite ruke. Eno vam slavna 1943. godina, tu ste doma, nema više ni Talijana ni Hajduka, eno vam komplet dresova od Građanskog i dvadeset tisuća kuna od saveza NDH, pa pravite svoj klub zajedno s dvadeset pripadnika Ustaške mladeži – ukupno točno toliko, zanimat će vas taj podatak, brojala je tada Ustaška mladež u Splitu, gradu od četrdeset tri tisuće stanovnika.

Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu, dižite desnice za dom spremni i vičite “Ajmo, ustaše!” . Eno vam nacistička braća iz SS divizije Prinz Eugen što su s jednako podignutom desnicom tog proljeća – dok se Hajduk okupljao pred put na Vis – poubijali vaše djedove i babe oko Sinja, i s njima možete jednu prijateljsku, sve uz “sieg heil!”, eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima.

Ne mučite se više, skinite teret sa srca. Ostavite Hajduk na miru, netko vas je gadno zajebao: to nije vaš klub.

Boris Dezulovic  

Strani jezici nisu lajavi jezici. Strani jezici nisu zli jezici.

Ksenofilija, lepa strana reč.

Broni Ver, Australijanka koja je radila kao medicinska sestra na palijativnoj nezi, odnosno vodila brigu o smrtno bolesnim ljudima tokom poslednjih nedelja njihovog života, kroz razgovor sa pacijentima je zapazila da većina žali zbog nečeg što je u životu propustila, ili radila, i da su ove stvari uglavnom kod svih zapanjujuće slične. To ju je navelo da o svojim iskustvima napiše knjigu “Pet stvari za kojima najviše žalimo na samrti: Kako smrt bliskih osoba preobražava život”. A evo za čim samrtnici najviše žale…

1. Fali nam hrabrosti da živimo život u kom bismo bili verni sebi

Ovo je apsolutno najčešće žaljenje. Kada shvate da im je život na izmaku i osvrnu se za sobom, ljudi lako uviđaju koliko snova im je ostalo neostvareno zbog izbora koji su u životu učinili, ili nisu učinili. Zdravlje nam daje slobodu koje smo retko svesni, sve dok je ne izgubimo.

2. Previše radimo

Ovo vajkanje svojstveno je pre svega muškim pacijentima, koji su zbog posvećenosti poslu, ili naprosto potrebe da porodici obezbede sredstva za život, zarobljeni u žrvnju beskrajnih radnih sati, propustili odrastanje svoje dece i izgubili bliskost s partnerom. Nisu ga pošteđene ni žene koje su se posvetile karijeri, ili su bile prinuđene da budu hranioci porodice.

3. Nismo imali hrabrosti da izrazimo osećanja

Mnogi su potiskivali osećanja da bi sačuvali mir u odnosima sa drugima. Rezultat je bio život prepun osrednjosti, u kome nikad nisu postali ono što su zaista mogli da budu. Zbog ogorčenosti i nezadovoljstva koji su odatle proizašli, mnogi su se i razboleli.

4. Izgubili smo kontakt sa prijateljima

Istinsku vrednost starih prijateljstava mnogi uviđaju tek u poslednjim nedeljama života. Zaokupljeni sopstvenim životom, tokom godina su dopustili da se draga prijateljstva ugase. Mnogi duboko žale što prijateljstvima nisu posvetili trud i vreme koje su zasluživala, a u samrtnom času prijatelji im svima nedostaju.

5. Nismo sebi dopustili da budemo srećniji

Ovo žaljenje je zapanjujuće često. Mnogi sve do samoga kraja ne uviđaju da sreća predstavlja izbor. Zarobljeni u ustaljenim modelima ponašanja i svojim navikama, ljudi dopuštaju da “komfor” rutine ovlada njihovim fizičkim životom i emocijama. Strah od promene ih navodi da se pred drugima i sobom prave da su zadovoljni, dok duboko u sebi čeznu za iskrenim smehom i spontanom radošću, pa i za zrncem ludosti.

– Moji pacijenti su bili ljudi koji su iz bolnice pušteni kući da umru, i sa njima sam podelila neke neverovano posebne trenutke. Suočeni sa sopstvnom smrtnošću ljudi naglo sazrevaju, a neke od tih promena su fenomenalne. Kao što se može i očekivati, svi se uočavaju sa različiti emocijama. Poricanjem, strahom, gnevom, ponovo poricanjem, sve dok na kraju usledi prihvatanje – kaže Verova, koja tvrdi da svi pacijenti do jednoga nalaze mir u poslednjim trenucima pre nego što napuste ovaj svet.

Pet stvari za kojim najviše žalimo na kraju života, Blic, 2. dec

“Probao sam heroin kad me je ostavila devojka.” “Napio sam se, pa sam prevario ženu sa koleginicom sa posla.” “Parkirao sam na mesto za invalide jer sam žurio.” “Ukrao sam hiljadu dinara iz tuđeg novčanika sa stola jer nisam imao novca.” “Recitovao sam bljutavu poeziju jer sam se zaljubio.” “Bila je takva politička situacija, pa sam glasao za Koštunicu.” “Ujeo me je vampir pa sam devicama sisao krv na mesečini.” Uviđamo li obrazac? Ostali smo bez posla ili žene, bili smo pijani ili u žurbi ili zaljubljeni, ujelo nas je nešto ili je trebalo da nas ujede, nekakav sumrak svesti se dogodio svakako. Ovo su sve izgovori, naravno, ali svi oni imaju nešto zajedničko. A to je uverenje da loše stvari nismo uradili “pravi mi”.

Isto radimo i kada pokušavamo da opravdamo nekoga do koga nam je stalo. Imali su teško detinjstvo, majka im je stavljala bradavice u usta kad su bili mali, otac im je bio pijandura, upali su u loše društvo, ratovi, kriza, inflacija 1993, Milošević, sankcije, NATO, pljačkaška privatizacija. Ali, duboko unutra, oni su dobri ljudi. Svaki zlostavljač žena, fudbalski huligan ili ludak koji uzme lovačku pušku i krene da ubija unaokolo po selu je mirno dete ili komšija. I dobar čovek duboko unutra, podrazumeva se. I najčešće, kako za sebe, tako i za druge, koristimo upravo ovu frazu – “negde unutra”. Kao da unutar naših dlakavih telesa i, pre svega, podalje od naših svakodnevnih ponašanja živi neka potpuno druga osoba, čista i nevina poput prvog snega. “Pijem litru rakije dnevno, ali nisam ja tamo neki alkoholičar” ili “Volim Cecu, Stoju i neke balade od Džeja, ali nisam ja tamo neki narodnjak ili džiber” ili “Bio sam predsednik studentskih organizacija i sad sam član partije zbog posla, a ne uverenja, ali nisam ja tamo neki mladi lider i oportuni karijerista”. “Nisam to pravi ja”, govorimo sebi. Uvek smo ili uvek su ljudi “unutra” nešto drugo, iako je “unutra” samo hrpa mišića, kostiju i masti. Zamišljamo neku drugu ličnost, da bismo se osećali dobro u svojoj koži. U pitanju je svojevrsna iluzija o duhu iz mašine, ali ne o onom antičkom koji se spušta odozgo i rešava stvar, već o duhu koji živi u nama. I na ovaj način utešno izmišljamo sopstveni identitet koji sa stvarnošću nikakve veze nema.

Ova iluzija se veoma često priziva pri proceni lika i dela famoznog prvog potpredsednika Aleksandra Vučića. Dobar deo rasprave o izvesnim kopernikanskim obrtima u vezi sa njegovim ponašanjem, te cvikerom, slepljenim prstima i zen pomirljivošću presečenom sporadičnom nervozom, zapravo je rasprava o tome ko (ni)je “pravi” Aleksandar Vučić. Dok oni posebno neinventivni dozivaju umotvorine o vuku, ćudi i dlakama. Vučićevo nasleđe i minuli rad se, naravno, i broje i ne zaboravljaju, ali reč nije o tome. Pošto su karte dramatično promešane, a nas još niko nije obavestio, prečesto zalutamo u svojevrsnu psihologiju za siromašne koja se prodaje kao politička analiza. Drugim rečima, svako iz svog političkog rova pokušava da odbrani ili napadne kotu vicepremijera koristeći se biološkim oružjem loše mozgovne logike.

Za jedne, “pravi” Vučić je odmah iza ugla i samo čeka da nas ugrize za zadnjicu. U dubini svoje mračne duše on je tvrdokorni nacionalista kojeg u podrumu Vlade hrane malom decom i “Ženama u crnom”. Najnoviji fetiš mu je totalitarizam, a nakon Vebera pred spavanje hvata “1984”, podvlači i vadi beleške. Kada ga neko posebno iznervira, dolazi mu u san gde maše papirima. Ima teglu sa ukiseljenim ekstremitetima svojih političkih protivnika kojom pripreti kada popije itd. Na ovaj način se zapravo relativizuju i pravdaju sve politički ispravne stvari Vučićevog režima u koje odbijamo da pogledamo jer, jebiga, Vučić. S druge strane, i zvanični i nezvanični perači Vučićeve biografije pristaju na ovu istu lošu psihologiju. Za njih se “pravi” Vučić zapravo nikada nije slagao sa Šešeljem, bedževe nikada nije naročito mirisao, a u privatnosti doma svoga je klečao pred američkom i nemačkom zastavom u pauzama između savetodavnih druženja sa Zoranom Đinđićem, kojeg je cenio oduvek. Duboko unutra, Aleksandar Vučić je jedan kontemplativni umerenjak gladan pravde koji svojim krupnim usnama svako jutro doručkuje 250 grama modernizacije za poneti. A donedavno sav taj duh nije mogao da ižđika iz njega, pritisnut haško-bajčetinskim vojvodstvom i sopstvenim smotanlukom. Međutim, sada se povratila mera Vučićevog taoa i jin mu se ponovo prelio u jang, te u našim srcima obitava poput vodenih cvetića ili trešnje koja procveta na proplanku fabrike u Kjotu.

Dakle, umesto realne analize određenih poteza i politika Vlade Srbije i njene centralne figure, mi se bavimo fiktivnim “pravim” karakterom i (ne)iskrenošću te centralne figure. Na ovaj način samo zapadamo u isprazno kritizerstvo, racionalizacije i faktički pristajemo na novu ulogu Demokratske stranke. Koja, umesto da bude kritički-opoziciona, podseća na dopingovanog boksera koji ne samo što nije očekivao onaj jedan udarac nego se već satima ošamućen previja po ringu. I zato, dođavola izmišljeni uzroci i dođavola spekulativne posledice. Ono što se broji i ono što je bitno je stvarno odvijanje, ovde i sada. To jest, da li je ovo restrukturiranje propale firme dobro ili nije, koji su detalji najnovijih gasnih sporazuma sa Rusijom, šta ćemo sa javnim dugom i Radetom Markovićem i kriminalom u sportu itd. A ne šta je Vučić zapravo mislio kada je rekao ono što je rekao. I ko je on uopšte i “zapravo”: nemački špijun ili Šešeljev potrčko, modernizator ili totalitarac. Računa se ciljno-racionalno, a ne afektivno delanje, rekao bi Maks Veber. Aktivnost i praksa, a ne meandri našeg uma zaplašenog novim ponašanjem i nepoznatim osećanjem. Jesmo višestruko opečeni vrelim mlekom, ali je iscurilo vreme za duvanje u jogurt. Kucnuo je čas da se taj jogurt proba i realno proceni.

I zato su svakodnevne analize Aleksandra Vučića po kafanama, frizerskim salonima i automehaničarskim radnjama (i po novinama koje se za dotične prostore kupuju) još uvek u nivou permanentne predizborne kampanje. Neozbiljnog diskursa vođenog od strane ljudi koji će spremno prihvatiti laž da više ne živimo u društvu, nego u ekonomiji. A u takvom stanju svesti udavićemo se u moru trivijalnosti i beznačajnosti, u budućnosti koja nije opaka, nego besmislena. Dok je stvarnost ta koja je brutalna: onaj “pravi ja” koji je “negde unutra” je samo i isključivo plod naše mašte. Samo izgovor onog glupavog dela našeg mozga koji želi da zabušava, umesto da radi pametne stvari. Kao što nema nevidljivih ljudi koji žive u nama, tako nema ni nevidljivog Aleksandra Vučića koji živi u njemu. Ono što radi nam se može dopadati ili ne – i to je ono o čemu treba da razgovaramo. A ne ko jeste, a ko nije “pravi on”. Karte su podeljene, poljubi ili ostavi.

Aleksej Kisjuhas, Duh iz masine, Danas, 29. nov