Ono sto su oni znali i sto su prenijeli svim generacijama ljudi iz Sarajeva nakon njih je, da covjek kad se na kraju guravog zivotnog puta (potpuno nepotrebno) okrene za sobom, neminovno skonta da nije uradio nista posebno, dobro je ako ga nije stid, a ako je nesto i uradio, onda je to sigurno neka fukara i lohotinja popisala i uprznila. Na kraju se vazda skonta da je zivot samo saka jadno izgubljenog vremena. Pametni ljudi to skontaju jos u najranijoj mladosti i svjesno se predaju gubljenju vremena, uzivajuci, kao da je posljednja, u svakoj kafi, u svakoj cigari, u svakoj zeni koja prodje. Svi znaju da sve prolazi, pametni ljudi znaju da stalno prolazi, a budale se grce da ucole ono sto prolazi i, ko jedan, ne mogu. Pametan svijet lijepo ceka dok vrijeme, istorija, vojske, fukare, zivot i ostala govna prodju, znajuci da ce se sve to ponovo iza nekog coska, ali da nikad nece biti kao sto je nekad bilo, kako god da je bilo…

(…)

Svi ljudi iz Sarajeva su svjesni da tu ipak nema pomoci, da ce kurva istorija doci po svoje, da ce donijeti neku smrtonosnu bolestinu, da ce jednom metak doci sa neke papanske planine, da ce more kafe poroditi srcani udar i da ce se na kraju stici tamo odakle se poslo – nigdje. Ali oni znaju da su svojevoljno i svjesno izgubili svoje vrijeme, znaju da nisu ni za sta krivi, da nikog nisu uvrijedili i da fukari istoriji nisu dali ni dukata zivota. I nije ih sramota, jer marljivim ljudima nije bilo mrsko da prave konc-logore, marljivim ljudima nije mrsko da prave unaprijed propale drzave. Da od marljivosti ima neke koristi magarac bi bio lord, a mrav bi pusio malboro. Nista ne raditi je najpametnije i najpostenije u svijetu u kojem svi rade pogresne stvari.

Aleksandar Hemon, U gubljenju izgubljenog vremena, Hemonwood