Oko 400 građana prošetalo je u nedjelju glavnom prijedorskom ulicom, učestvujući u šetnji, nazvanoj za “Jednakost i pravo na sjećanje”.
Cilj je, između ostalog, bio ukazati da je nedopustiva diskriminacija koju nad žrtvama nesrpske nacionalnosti provode lokalne vlasti na čelu sa gradonačelnikom Markom Pavićem.
Porodicama prijedorskih žrtava pridružili su se građani Prijedora, Sarajeva, Bihaća, Beograda, Zagreba, Podgorice, Sanskog Mosta, Banje Luke, Pariza, Londona, New Yorka.
Svi oni hodali su glavnom prijedorskom ulicom, sa školskim ruksacima na leđima na kojima su bila ispisana imena i godine djece ubijene u Prijedoru. Instalacija u pokretu ukazuje na 102 ubijenih prijedorskih dječaka i djevojčica starosti od tri mjeseca do 17 godina. Na kraju šetnje, na glavnom prijedrskom trgu, pomoću školskih torbi ispisano je “Genocid?”
Šetnja je protekla mirno, bez incidenta, uz uobičajenu ravnodušnost ostalih građana koji su uglavnom nijemo posmatrali povorku. Nekoliko komentara i nedoličnih dobacivanja, bila su tek kao demonstracija sile i moći nad onima koji misle i žele drugačije.
Incident se dogodio ranije, u nedjelju ujutro, kada su za sada nepoznati počinioci, polupali sva stakla na kancelarijama Udruženja Prijedorčanki ‘Izvor’.
Nakon nedjeljnog marša, prijedorska policija, djelujući po nalogu gradonačelnika Pavića i prijedorske skupštine privela je jednog od članova organizacionog odbora i obavijestila da će zbog ispisivanja riječi ‘genocid’ na školskim torbama biti podnešena krivična prijava protiv njega i organizacije kojoj pripada.
Među učesnicima mirovnog skupa bila je Vahida Duratović, čiji je sin, tada petnaestogodišnjak, ubijen u Prijedoru 1992. godine.
“Ne znam šta da kažem. Kako se osjećati poslije ovoga. A kažu nije bio genocid. Pa gdje su samo ovolika djeca. Ko je kriv za njihovu smrt. Meni se danas vratio 20. juli 1992. godine kada mi je dijete ubijeno”, kaže ona.
I sin Fatime Vojniković imao je 15 godina kada je ubijen u Prijedoru.
“Sanel je imao 15 godina i tri mjeseca kada je ubijen. Možete samo zamisliti kako se osjeća majka koja je izgubila dijete”, kaže Fatima.
Stratišta Neobilježena
Organizatori mirovnog skupa kažu da njihovi zahtjevi nemaju veze sa nacionalnom, etničkom niti političkom pripadnošću.
“Riječ je o osnovnim ljudskim pravima i jednakosti pred zakonom. Ne tražimo ništa što nam ne pripada i nećemo stati dok se u Prijedoru na adekvatan način ne obilježi stradanje nesrpskog stanovništva i ne ukine diskriminacija nad preživjelima. Borimo se za jednakost i pravo na sjećanje u Prijedoru i svuda”, naveli su u saopštenju prije nedjeljnog protesta.
Podsjećamo, lokalne vlasti su u maju zabranile instalaciju koja je trebala biti postavljena u spomen ubijenim ženama i djevojčicama u ovom gradu.
U Prijedoru je tokom rata ubijeno više od 3.000 ljudi, desetine hiljada su protjerane iz ovog grada, a hiljade su prošle kroz logore Omarska Trnopolje i Keraterm, koji su funkcionisali poput nacističkih logora u Drugom svjetskom ratu.
Dvadeset godina od počinjenih zločina, mjesta na kojima su bili logori ili masovna pogubljenja, još uvijek nisu označena.
Organizacioni odbor za obilježavanje dvadeset godina zločina u Prijedoru, u subotu je otvorio spomen ploču u Hrastovoj jami, mjestu gdje su na najsvirepiji način ubijena i u jamu bačena 124 Prijedorčana, zatočenika logora Omarska.
1992. godine interventni vod prijedorske policije 124 muškarca doveo je sa tri autobusa kod jame Hrastova glavica. Vezane i u koloni po dvojicu dovodili su ih iznad jame i zvjerski ubijali.
Ibrahim Fetaković, iako ranjen, uspio je pobjeći sa mjesta pogubljenja i ispričao priču o jami Hrastova glavica. I on je kasnije ubijen u operacijama “čišćenja”.
U ovoj jami 1998 godine pronađeno je 126 tijela. 119 ih je do sada identifikovano, među njima i dva tijela Bošnjaka iz Sanskog Mosta ubijenih u Drugom svjetskom ratu. To je samo jedna od preko 400 lokacija na kojima su ekshumirana tijela prijedorskih Bošnjaka i Hrvata ubijenih tokom rata u BIH.
Radio Slobodna Evropa, 06. avgust 12