u nedostatku drugih obaveza čudim se postojanju

Gingery Rose

Smatram da se kao osoba mozete politicki ukljuciti i deliti sa drugima vas pogled na svet, ali mi nismo vredni vise od bilo kog drugog. Tvrdim da treba zakljucati ljude koji misle da vrede vise od drugih ljudi. Mislim da bi trebalo zakljucati i papu. Kako vi mozete da kazete da predstavljate Boga na zemilji? Ko ste vi da to kazete? Kako mozete da vodite ljude, da budete predsednik i da im govorite sta da rade? Obamu bi takodje trebalo zakljucati. To je sala naravno, ali razumete sta hocu da kazem. Kako mozete da imate toliko velik ego? Znate, malo skromnosti ne bi bilo na odmet..

Kada vec govorimo o papi, zar ne mislite da novi papa menja polako neke stvari? 

Menja li? Kako ih menja? Lako je da izdaje svakakva saopstenja, ali on i dalje stoji tamo u smesnoj haljini. Kada je bio proglasen papom, imali ste sve one poglavare, vazne ljude sa smesnim sesirima. Zar ne mozemo to da promenimo? Za njega kazu da je ‘papa koji predstavlja siromasne’. Da li znate koliko novca kostaju njegovi kostimi? To je smesno.

Koliko verujete u multikulturalizam?

Mislim da je glupo praviti razlike medju nama. Svi smo mi ljudska bica i imamo iste potrebe. Hocemo da jedemo, da budemo zdravi i da budemo srecni. Zasto ne mozemo da nadjemo nacin da to uradimo zajedno?

Dani Klajn, NIN, intervju

Patrijarh srpski Irinej poručio je da je SPC protiv održavanja Parade ponosa i dodao da Crkva i država moraju da urade nešto u cilju podsticaja nataliteta, kao i duhovne i moralne obnove srpskog naroda. Patrijarh je za beogradski “Nedeljnik” rekao da na Paradu ponosa gleda “crno da crnje ne može od toga biti”.

Osvrnuvši se na LGBT populaciju u Srbiji u, kako se navodi, nikad oštrijem tonu, patrijarh je osudio njihov pokušaj organizacije gej parade u Beogradu. Upitan šta bi poručio tim mladim ljudima iz LGBT populacije, koji planiraju šetnju beogradskim ulicama, patrijarh je rekao:

– Čega se pametan stidi, budala se ponosi.

Patrijarh Irinej, medjutim, nije želeo da se izjasni da li su se državne vlasti konsultovale sa Srpskom pravoslavnom crkvom oko organizovanja parade i da li očekuje nemire i nasilje u Beogradu u slučaju njenog održavanja.

U našem tragičnom vremenu ništa nije tako ugroženo kao brak i porodica. I brak i porodica se planski ruše, a posebno gej paradom – rekao je patrijarh. On je dodao da srpskom narodu nedostaje samo još, kako je rekao, ta pošast pa da nestanemo s lica zemlje.

Porodica je osnovna ćelija društva i naroda. Zdrava porodica je osnov za zdravo društvo, zdrav narod, zdravu prosvetu, zdravu kulturu – naveo je patrijarh srpski Irinej i zaključio da je krajnje vreme da Crkva i država urade nešto u cilju podsticaja nataliteta, kao i duhovne i moralne obnove srpskog naroda, naveo je prvojerarh SPC.

Parada ponoso je u Beogradu zakazana za subotu 28. septembra, ali MUP još nije izašao sa stav da li bezbednosne procene dozvoljavaju njeno održavanje.

Patrijarh Irinej o Prajdu: Crno da crnje ne moze biti, Blic, 26. sep

Nisu losa vremena, nego covek!

Carls Darvin

Mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije ocenio je da je Mitropolija te crkve u “materijalnoj nemoci” i da ne moze da gradi staracke domove. Prema oceni Amfilohija, medjutim, prirodno je da SPC gradi stanove i drzi hotele. “Sve je to u slavu Boga i za dobro naroda”, izjavio je on podgorickim medijima. SPC namerava da gradi hotel i tri stambeno-poslovne zgrade u Budvi.

Blic, 16. septembar

Mnogo je puta pisano o zatvaranju kapija “tvrdjave Evrope”, kako su taj kontinent zvali nemacki drzavnici oko 1943. godine. Sada su nam opet zapretili vracanjem viza. Dzabe ste krecili, mogli bismo pakosno da porucimo nasim politicarima, ali necemo, jer nisu oni krivi. Pretnja povampirenja viznog rezima zbog romskih i albanskih azilanata je pljuvanje po osnovnim vrednostima same Evrope. U pravu je premijer Dacic kada se zapitao da li Brisel smatra da treba da uskratimo pasose tim ljudima? Iste one zemlje, koje ne samo da su se bunile kada su premestana kartonska naselja, negu su i sravnile Srbiju braneci ljudska prava Albanaca, sada krse ta prava gore od Slobodana Milosevica. Jer, sloboda kretanja je jedna od temeljnih evropskih vrednosti. Nekoliko hiljada Albanaca spremnih da rade za saku novca, bez socijalnog i penzionog, zar su pretnja? Sto se Roma tice, vise ih stize iz clanica EU Rumunije i Bugarske, ali i optuzbe protiv njih su preterani stereotipi. Povezivanje dzeparenja i prosnje iskljucivo sa Romima jos je jedna rasisticka predrasuda koja zlokobno podseca na Drugi svetski rat.

Predrag Markovic, Zatvaranje kapije, Politika, 21. septembar

Dodik je klasični bahati, balkanski kriminalac u kravati i na predsjedničkom položaju. Doći će i on na red. Svakome je jasno da će Milorad Dodik jednog dana biti u zatvoru. Ne zbog toga što će BiH biti normalna zemlja već što se ovdje ravnaju tako neki dugovi i što nitko u nekim podjelama interesa nije zaštićen. Ja podsjećam da kada bi prije nekoliko godina netko rekao da će Ivo Sanader biti u zatvoru, to je bilo manje vjerojatno nego da je netko ’62 rekao da će Tito biti u zatvoru. Sanader je završio u zatvoru ne zato što je Hrvatska postala uređena zemlja, nije baš… Tako će završiti i on.

To je Sanader koji ne zna strane jezike, ništa više i ništa manje od toga. Seoski kabadahija koji ima svoju privatnu državu. Stvari mu sada kreću nizbrdo, poslovi ne idu kako bi htio, stvara se i rađa se otpor u RS. Jer tamo žive, ma koliko je to s druge strane teško prepoznati, ljudi od krivi i mesa kojima ide na živce, ne Dodik kao nacionalist koji navija protiv BiH, već Dodik zbog kojeg skapavaju od gladi i propada pola BiH.

Boris Dezulovic, iz intervjua za Anadolia agenciju, 19. septembar

Njujorčanin Stiven Kron (66), koji je fascinirao lekare zbog svoje otpornosti na virus HIV, počinio je samoubistvo.

“Čovek koji ne može da dobije sidu”, kako ga je 1996. godine nazvao list “Indipendent”, dobrovoljno se prijavio da bude inficiran HIV-om, ali dok su mu partner i brojni prijatelji umrli od ove bolesti, on je sačuvao zdravlje.

Iako je bio izložen hiljadama puta većoj koncentraciji virusa nego što je to slučaj izvan laboratorije, lekari nisu mogli da ga zaraze. Ali, 23. avgusta presudio je sam sebi.
– Moj brat je gledao kako umiru svi njegovi prijatelji. Osećao je ogromnu grižu savesti zbog toga – izjavila je njegova sestra Ejmi Kron.
Kronov dečko, atletski građen gimnastičar Džeri Grin, bio je među prvima koji su umrli od side. Inficirao se 1978. godine, a preminuo četiri godine kasnije. Izgubio je 13 kilograma i oslepeo; bolest ga je polako izjedala, a sve to vreme o njemu je brinuo Stiven Kron.
U godinama koje su usledile veliki broj njihovih zajedničkih prijatelja preminuo je od ove bolesti, ali Kron nije oboleo, iako je bio seksualno aktivan i nije primenjivao posebne mere zaštite.

HIV dospeva u bela krvna zrnca tako što se zakači za dva receptora, ali je jedan od Kronovih receptora bio genetski defektan. Anomalija koju ima 1 odsto stanovništva spasavala mu je život.
– Njegov doprinos medicinskom znanju je zaista izuzetan – kaže dr Brus D. Voker, direktor Ragon instituta Opšte bolnice Masačusetsa.
Istraživanja zasnovana na Kronovim defektnim krvnim ćelijama dovela su do proizvodnje leka “maravirok” koji blokira receptor CCR5, sprečavajući dalje širenje infekcije kod pacijenata zaraženih HIV-om.
“Tajms” navodi da je jedan pacijent efikasno izlečen 2006. nakon što mu je transplantirana koštana srž donatara koji je imao tu mutaciju.

Blic, 16. sep

Show me the way
To the next whiskey bar
Oh, don’t ask why
Oh, don’t ask why

For if we don’t find
The next whiskey bar
I tell you we must die
I tell you we must die
I tell you, i tell you i tell you we must die

“March on Washington for Jobs and Freedom”, August 28, 1963. – 50 years

I am happy to join with you today in what will go down in history as the greatest demonstration for freedom in the history of our nation.

But 100 years later, we must face the tragic fact that the Negro is still not free. One hundred years later, the life of the Negro is still sadly crippled by the manacles of segregation and the chains of discrimination. One hundred years later, the Negro lives on a lonely island of poverty in the midst of a vast ocean of material prosperity. One hundred years later, the Negro is still languishing in the corners of American society and finds himself an exile in his own land.

And so we’ve come here today to dramatize an appalling condition. In a sense we’ve come to our nation’s capital to cash a cheque. When the architects of our republic wrote the magnificent words of the Constitution and the Declaration of Independence, they were signing a promissory note to which every American was to fall heir. This note was a promise that all men would be guaranteed the inalienable rights of “Life, Liberty, and the pursuit of Happiness.”

It would be fatal for the nation to overlook the urgency of the moment. This sweltering summer of the Negro’s legitimate discontent will not pass until there is an invigorating autumn of freedom and equality. 1963 is not an end, but a beginning. Those who hope that the Negro needed to blow off steam and will now be content will have a rude awakening if the nation returns to business as usual.

There will be neither rest nor tranquillity in America until the Negro is granted his citizenship rights. The whirlwinds of revolt will continue to shake the foundations of our nation until the bright day of justice emerges.

But there is something that I must say to my people, who stand on the warm threshold which leads into the palace of justice: in the process of gaining our rightful place we must not be guilty of wrongful deeds. Let us not seek to satisfy our thirst for freedom by drinking from the cup of bitterness and hatred. We must forever conduct our struggle on the high plane of dignity and discipline. We must not allow our creative protest to degenerate into physical violence. Again and again we must rise to the majestic heights of meeting physical force with soul force.

The marvellous new militancy which has engulfed the Negro community must not lead us to distrust of all white people, for many of our white brothers, as evidenced by their presence here today, have come to realize that their destiny is tied up with our destiny. They have come to realise that their freedom is inextricably bound to our freedom. We cannot walk alone. And as we walk, we must make the pledge that we shall march ahead. We cannot turn back.

There are those who are asking the devotees of civil rights: “When will you be satisfied?” We can never be satisfied as long as the Negro is the victim of the unspeakable horrors of police brutality. We can never be satisfied as long as our bodies, heavy with the fatigue of travel, cannot gain lodging in the motels of the highways and the hotels of the cities. We cannot be satisfied as long as the Negro’s basic mobility is from a smaller ghetto to a larger one. We can never be satisfied as long as our children are stripped of their selfhood and robbed of their dignity by signs stating “For Whites Only”. We cannot be satisfied and we will not be satisfied as long as a Negro in Mississippi cannot vote and a Negro in New York believes he has nothing for which to vote. No, no, we are not satisfied, and we will not be satisfied until justice rolls down like waters and righteousness like a mighty stream.

It is obvious today that America has defaulted on this promissory note insofar as her citizens of colour are concerned. Instead of honouring this sacred obligation, America has given the Negro people a bad cheque which has come back marked “insufficient funds.” But we refuse to believe that the bank of justice is bankrupt. We refuse to believe that there are insufficient funds in the great vaults of opportunity of this nation. So we’ve come to cash this cheque – a cheque that will give us upon demand the riches of freedom and the security of justice.

I am not unmindful that some of you have come here out of great trials and tribulations. Some of you have come fresh from narrow jail cells. Some of you have come from areas where your quest for freedom left you battered by the storms of persecution and staggered by the winds of police brutality. You have been the veterans of creative suffering. Continue to work with the faith that unearned suffering is redemptive.

Go back to Mississippi, go back to Alabama, go back to Georgia, go back to Louisiana, go back to the slums and ghettos of our northern cities, knowing that somehow this situation can and will be changed.

Let us not wallow in the valley of despair. I say to you today, my friends, that in spite of the difficulties and frustrations of the moment, I still have a dream. It is a dream deeply rooted in the American dream.

I have a dream that one day this nation will rise up and live out the true meaning of its creed – we hold these truths to be self-evident: that all men are created equal.

I have a dream that one day on the red hills of Georgia the sons of former slaves and the sons of former slave-owners will be able to sit down together at a table of brotherhood.

I have a dream that one day even the state of Mississippi, a desert state, sweltering with the heat of injustice and oppression, will be transformed into an oasis of freedom and justice.

I have a dream that my four little children will one day live in a nation where they will not be judged by the colour of their skin but by the content of their character.

I have a dream today!

I have a dream that one day, down in Alabama, with its vicious racists, with its governor having his lips dripping with the words of interposition and nullification; one day right there in Alabama little black boys and little black girls will be able to join hands with little white boys and white girls as sisters and brothers.

I have a dream today!

I have a dream that one day every valley shall be exalted, every hill and mountain shall be made low, the rough places will be made plain, and the crooked places will be made straight, and the glory of the Lord shall be revealed, and all flesh shall see it together.

This is our hope. This is the faith that I will go back to the South with. With this faith we will be able to hew out of the mountain of despair a stone of hope.

With this faith we will be able to transform the jangling discords of our nation into a beautiful symphony of brotherhood. With this faith we will be able to work together, to pray together, to struggle together, to go to jail together, to stand up for freedom together, knowing that we will be free one day.

This will be the day, this will be the day when all of God’s children will be able to sing with a new meaning: “My country, ’tis of thee, sweet land of liberty, of thee I sing. Land where my fathers died, land of the pilgrim’s pride, from every mountainside, let freedom ring.” And if America is to be a great nation, this must become true.

And so let freedom ring from the prodigious hilltops of New Hampshire.
Let freedom ring from the mighty mountains of New York.
Let freedom ring from the heightening Alleghenies of Pennsylvania!
Let freedom ring from the snow-capped Rockies of Colorado.
Let freedom ring from the curvaceous peaks of California.
But not only that.
Let freedom ring from Stone Mountain of Georgia.
Let freedom ring from Lookout Mountain of Tennessee.
Let freedom ring from every hill and every molehill of Mississippi, from every mountainside, let freedom ring!

And when this happens, when we allow freedom to ring, when we let it ring from every village and every hamlet, from every state and every city, we will be able to speed up that day when all of God’s children, black men and white men, Jews and Gentiles, Protestants and Catholics, will be able to join hands and sing in the words of the old Negro spiritual: “Free at last! Free at last! thank God Almighty, we are free at last!”

On 28 August, 1963, Martin Luther King delivered his magnificent “I have a dream speech” on the steps of the Lincoln Memorial in Washington.

Povremeno je iz Zagreba dolazio Miodrag Racković romanopisac koji je iz ratnog Beograda pobegao u Zagreb. Branio me je u novinama svuda posle fizičkog nasrtaja na mene u vezi s nekim mojim esejima o Nikolaju V. Bila su to opasna vremena. Hodali smo a Racković je bio opsednut samo jednim pitanjem, kuda vodi ovo srbovanje, hrvatovanje i divlji nacionalizam koji je već posejao grobove širom Balkana. Umro je uskoro u Zagrebu – pošao je liftom i nije se vratio – našli su ga kasnije pred vratima lifta. Odlazimo i povratka nema. Mirko Kovač je išao ispred nas s nekim čovekom, a Racković večito samo ono svoje pitanje. Nešto sam promrsio – hitao sam na autobus – da što se mene tiče „ja sam više običan čovek i republikanac a manje Srbin“ – tada se Kovač okrenuo. Ja sam ono što ste preveli iz L. Šestova uzeo i to kao svoju devizu, da pisac treba tragom intuicije sve da kaže pa makar izgubio zbog toga i čast i ime, i porodičnu i druge naklonosti ili bio proglašen za izroda. Onda se još jednom okrenuo prema meni i Rackoviću i rekao: kako ste to dobro rekli, zapisaću. Nisam ja to rekao, nego Romen Rolan. Gde, kada bože, nisam znao a celog sam R. Rolana rekao bih čitao. Ja sam tu frazu Romena Rolana celu tada naveo: „Ja se mnogo više osećam republikancem nego Francuzom, ja bih izdao i svoju domovinu u ime Republike“. Vratio se nazad i stavio mi šaku na rame, široku, meni se činilo sveg me je pokrila – šaku punu Isusa i neke topline. I danas osećam tu široku šaku Kovačevu na oznojenom ramenu. Krenuo je dalje ali me je gledao i tako koračao u pravcu kafane London. Nisam mu zapamtio lice, ali toga Isusa na koži i danas osećam s onom njegovom šakom tako širokom kao da nije ljudska…

Mirko Đorđević, Isusova šaka na mom ramenu, Pescanik.net, 28.08.

Naravno, žene danas nisu ono što su bile pre jednog ili dva veka, ali i dalje naivno pristaju na neka pravila tog muškog sveta, misleći da će se na taj način s njima izjednačiti. Jedna od tih kovanica iz muškog podsmešljivog sveta je i chick lit, papirna romantika, čime nisu samo degradirane ozbiljne književnice, već je na neki način ismejana i sasvim normalna ljudska i ženska potreba za romantičnim sadržajem. To su istinski opasne stvari, takve poruke. Knjige iz ove kategorije mogu biti tanka literatura, ali potreba za romantikom je autentična i važno je razumeti da je ona normalna, zdrava ljudska potreba. Naravno da ja sebe ne smatram predstavnicom chick lita, ali nikada ne bih rekla da je njeno postojanje besmisleno i nepotrebno. Slobodno, bez stida, unesite u svoj život onoliko romantike koliko vam je potrebno, a ko god to ne razume, proglasite ga za zombija i idite dalje!

Well, all right, why is life worth living? That’s a very good question… Ummm… Well, there are certain things I — I guess that make it worthwhile. Uh, like what? Okay. Um, for me . . . oh, I would say . . . what, Groucho Marx, to name one thing . . . uh, ummmm, and… Willie Mays, and um, uh, the second movement of the Jupiter Symphony, and ummmm… Louie Armstrong’s recording of “Potatohead Blues” …  umm, Swedish movies, naturally … Sentimental Education by Flaubert . . . uh, Marion Brando, Frank Sinatra…  ummm, those incredible apples and pears by Cezanne . .. uh, the crabs at Sam Wo’s .. . tsch, uh… Tracy’s face . . .

Man: Are you a man or a mouse?

Groucho: Put a piece of cheese on the floor and you’ll find out!

Ako se dobro secam, i za Milosevicevog vakta su u opticaj pustani ambiciozni projekti temeljnog preuredjenja Beograda – u koji se iz unutrasnjosti stizalo brzim prugama Srbije – ali od citavog posla nije bilo nista, a ovaj me Djilas-Vucicev projekat podseca upravo na taj posao. Zato bih visokim neimarima savetovao da uzmu knjigu u sake i da se iz knjiga obaveste sta je drzava, kako se organizuje i kako se razvija. Ako nemaju vremena, a verujem da su u stisci, ja cu ima to ukratko prepricati. Najpre se konsoliduje sistem fortifikacija i komunikacija. Potom se zavede vladavina prava i (koliko je moguce) iskorene korupcija i lopovluk. A onda – gle cuda – kad se ti poslovi obave, gradovi se razvijaju i cvetaju sami od sebe.

Svetislav Basara, Beograd, grad na vodi, Danas, 17-18. avgust

kad na mlado poljsko cvijece

biser nize ponoc nijema

kroz grudi mi zelja lijece

sto te nema

sto te nema

kad mi sanak pokoj dade

i dusa se miru sprema

kroz srce se glasak krade

sto te nema

sto to nema

vedri istok kad zarudi

u trepetu od alema

i tad dusa pjesmu budi

sto te nema

sto te nema

i u casu bujne srece

i kad tuga uzdah sprema

moja dusa pjesmu krece

sto te nema

sto te nema

E, moj konjicu bijeli
moje desno krilo
gdje je doba ono?
gdje su dani oni?
Kad je srce puno rahatluka bilo.
Znas li case one?
Pozno sunce sije
vrhovi munara kao vatra gore
a svuda iz basca miris djula vije.
Mi se povracamo iz lova
iz gore
a ona na svojim demir pendzerima stoji
ljepsa i od veceri i od sabah zore
na me ceka
gleda i casove broji kad cu proci
a ja, kad bih blizu bio
slao bih joj pozdrav kuburlija svojih
ona sa pendzera djul i behar mio
prosula bi hitro
i kao snijeg na me
pahuljice meke padale su tiho
kao da su sevdah cutale i same.
Oh, kako je tada puno sunca bilo
a sada svuda mutni oblaci i tame.

Kako mi je srce jadno
kao da ga neko bode
te sve place i sve pita
kuda moja Zejna ode

Je li grijesna sabah zora
il’ nebeska sjajna zvijezda
je li grijesna ljubav moja
k’o glas ptice iz gnijezda

Aleksa Santic i Branimir Dzoni Stulic, sto te nema

U cast vojvode od Vindzora, kad je ostavio kraljevstvo zbog zene

A ja novine zbog alkohola

Tako rade prava gospoda

Fadil Hadzic, Novinar, 1979.

Konjuh planinom vjetar sumi, bruji

lisce pjeva zalovite pjesme

nasega drugara, husinskog rudara

sahranjuje drugar do drugara

Konjuh stenje, rusi se kamenje

jablani i breze, cempresi i smreke

svijaju se jedan do drugoga

a na vrh planine, zastava se vije

crvena od krvi proletera

Milos Popovic Djurin, partizani i Branimir Dzoni Stulic, Konjuh planinom

Bolje ikad nego nikad, to nije istina, kad je kasno, kasno je.