Prvi znak da nešto nije u redu sa dogadjajem koji smo 5og oktobra nazvali revolucijom za mene je bio opstanak Pink televizije. Umesto šuštavog snega, na tom kanalu se par dana nakon toga nastavila emitovati muzika koja te za sekund preseli u Teheran a sise Svetlane Ražnatović i dalje su se njihale u prajmtajmu. Iako sam očekivao da će Pink proći gore nego RTS u susretu sa besnom ruljom i bagerom, jedino što je nova (tada zvana demokratska) vlast zamerila Željku Mitroviću bio je papirološki problem sa zemljištem na kom je iznikla ružičasta imperija. Odlično, srušiće tu mordorovsku kulu! pomislio sam…ali Željko Julovac, Željko odličnibasista, Željko milioner nastavio je da emituje roze program i udiše Air Pink.  A danas se Pink estradna imperija proteže od Vardara pa do Triglava, od Australije pa do kosmosa, preko satelita i kabla, sa pipcima koji su izrasli u Pink Family, Pink Action, Pink Reaction, Pink Colonoscopy i ostali razdragani pinkovi kanali i kanalizacije.

Počeci su bili mnogo skromniji, i ukorenjeni u estradu koja je oduvek bila Željkova sveta krava muzara. Naime, Vesna Zmijanac je urgirala za malog Željka koji je želeo nacionalnu frekvenciju, kod svog tadašnjeg dečka Vučele, moćnog SPSovca. A on, u strahu da iza Vesne ne ostane duša gola ko pustinja, pomogao je malom Željku. U medjuvremenu, Željko je porastao i sagradio metalnu zgradu kod kružnog toka koji vodi ka Belom Dvoru. Ako vidite da je ispred parkirana Bentlijeva limuzina sa par gorila, to znači da je gazda u zgradi. Kada prodjete skener metala na ulazu možete da izaberete da li ćete se provozati providnim liftom na jeftin pasulj u restoranu u potkrovlju ili ćete se spustiti u podrum gde se nalaze ogromni studiji. Ako imate (ne)sreće, možete naleteti na cvrkutavu Leu Kiš, botoksiranog Boška Jakovljevića ili izabranicu Željka Joksimovića….zaboravih joj ime. Svi oni zaradjuju smeškajući se pred kamerama, u razgovoru sa polupismenim pevačima uz reklamni predah kada gledaoci mogu pogledati najnovija farmaceutska dostignuća iz oblasti bolne prostate, dizanja kite, otečenih zglobova i ostalih problema koji muče ruralnu target grupu. Ali tv lica (kao sav nenormalan svet) nisu kriva što žele da zarade ‘leba. Nisu krivi ni montažeri, snimatelji i ostali zaposleni kojima plata kasni u proseku 4 meseca što su točkići u ovoj medijskoj mašineriji. U zemlji u kojoj je imati bilo kakav posao = luksuz, uvek će biti ljudi koji će zaboraviti da su upisali montažu na FDU jer su se divili Gradjaninu Kejnu i rado montirati prostačke svadje na Farmi. Jer svadje, nasilje, primitivizam su ono što donosi rejting, a rejting čini Željka srećnim i uspešnim, a onda će se on možda odobrovoljiti i pustiti im plate.

Ko je onda kriv za to što je najmoćnija i najgledanija televizija u Srbiji nepresušni izvor moralnih govana za gladnu naciju? Političari koji su pustili Željka da metastazira? Možda, ali oni su potkupljiva i prolazna nebitna kategorija. Željko koji se navukao na lovu, moć, a čaršija kaže i koks? Svakako… da… delimično, ali ne zbog toga što emituje to što emituje. On je samo ološ koji će uvek da kaže da nudi narodu ono što narod voli da gleda. Pa onda je kriv taj narod? Narod je uvek kriv, i nikad nije kriv jer je stado apstraktna kategorija. Onda mora da su krivi ovi što im Pink smeta, ovi poput mene čiji je domet da izbloguju svoj hejt i ne mrdnu prstom? I to je moguće. Manjina smo, ali nedovoljno glasna manjina i to je uzrok moje frustracije.

Jedini način da se pokida taj začarani krug lošeg ukusa koji pravi novac je da Pinku zafali gledalaca.  Da ljudi koji blenu u ekran kažu: jebite se, već 5 sezona gledam jednu istu scenografiju Farme, loše ukadriranu i sa istim ekremima koji se biju kad se alkoholom naliju. Jebite se što niste platili produkciji koja proizvodi X Factor pa ga zato nije bilo prošlog utorka, i jebite se  što  srpski X Factor izgleda prejadno jer je zapravo reciklirana scenografija Boškovog Showrooma zato što oblaporni Željko Mitrović ne želi da uloži u kvalitetan program nego samo želi još novca. Jebite se što ste našli siromašnu porodicu sa gomilom dece kojoj ste obećali kuću ako pristane da od njih napravite reality show a kada su vam rejtinzi bili mali ugasili ste kameru i ostavili ih da i dalje crkavaju od gladi. Jebi se Željko što si potrošio novac koji je bio namenjen lečenju smrtno bolesne dece na kojima si dizao gledanost dok su njihove majke i očevi plesali i pevali pred kamerama boreći se za njihov život. Jebi se televizijo koja pod parolom ružičastog pogleda na svet nudi crnilo u kom se kurve zovu starlete i nude kao uzor zbunjenim pubertetlijkama. Jebi se Željko što produbljuješ poganluk ovog naroda negujući njegovu seljanu i najprimitivnije voajerske pobude, hraneći ga afričkim šljivama i varajući ga na telefonskim kvizovima.

Kriv je Željko Mitrović, što na najskupljim instrumentima svira Berkley groove a ne zaradjuje na njemu nego na jeftinoj plehanoj muzici. Kriv je što ljudima nije približio Sinatru kog privatno sluša u svom Bentliju, nego ih je ostavio da stopiraju u grand motelu pored Ibarske magistrale.

Pink je crno, blog, nepoznati autor

Jedino su neodgovornost, neznanje i nesposobnost vlasti razlog što će neki građani u martu još jednom preko reda glasati za svoje predstavnike u parlamentu Srbije. Prvi čovek Srbije – dakle vicepremijer – više od dve decenije demonstrira političku nemoć (on nije u stanju da ponudi viziju pristojnog društva i države; sva rešenja za koja se zalagao u konačnom ishodu bila su epohalni neuspesi uz brojne ljudske žrtve) i razornu sklonost ka pravljenju kriza, vanrednim merama i manje ili više golom nasilju. Od kad je krajem jula 2012 – tri meseca posle izbora – sklopljena danas još samo tehnička vlada, Srbija se nalazi u nekoj vrsti vanrednog stanja. Metod vršenja vlasti te vlade je krajnje proziran i isto toliko poguban: napravi se kriza, podigne se tenzija, odluka se odlaže do poslednjeg časa, a onda se pred izbezumljenu naciju izlazi s tobože spasonosnim rešenjem, koje je samo uvod u sledeću krizu.

Pregovori o Kosovu započeli su sredinom oktobra 2012, a završeni – samo na papiru – u aprilu 2013, posle niza obrta, teških izjava i dramatičnih ponoćnih dogovora, na koje je vicepremijer iznenada stizao da u najnapetijem trenutku kaže odlučno ne ili da. A mogli su se, naravno, završiti istog tog oktobra 2012, jer okvir za rešenje sve vreme je plan Marrtija Ahtisaarija, poznat javnosti od 2007. U proleće 2013. krenula je rekonstrukcija vlade, pola godine posle njenog formiranja. Ta vašarska predstava završila se u septembru, samo da bismo nekoliko meseci kasnije saznali da je vlada rekonstruisana kako bi uskoro postala tehnička. Od majskih izbora 2012. do martovskih 2014, u dvadeset i dva meseca, koalicija SNS-a i SPS-a imala je regularnu vladu nešto malo više od pola godine. Sve ostalo vreme bilo je na ovaj ili onaj način protraćeno na vanredne okolnosti koje je proizvodila sama vlada.

Ta vlada u svoje zasluge ipak računa „rešenje“ kosovskog pitanja, „borbu“ protiv korupcije i početak pregovora s EU. Međutim, ono što danas vidimo na severu Kosova nije nikakvo rešenje: to je neproglašeno vanredno stanje. „Borba“ protiv korupcije se ispostavlja kao borba protiv političkih neistomišljenika uz arbitrarnu upotrebu institucija. To je zloupotreba prava koja nema nikakve veze s vladavinom prava. Konačno, u svom upinjanju da započnu pregovore s EU, domaći čelnici redovno „zaboravljaju“ da ispune uslove za dobijanje sredstava iz evropskih fondova. Zbog njihovih propusta građani Srbije lišeni su bespovratne EU pomoći. Tako svaki „uspeh“ ove vlade predstavlja štetu za građane Srbije i Kosova.

I evo nas na početku 2014. pred novim izborima. Kao što ni ovi prevremeni izbori nisu bili neočekivani, nije nas iznenadio ni dvogodišnji neuspeh vladajuće koalicije. Da će biti ovako, znali smo i pre majskih izbora 2012, kada su neki od nas odlučili da ne glasaju ni za jednu stranku ili da glasaju protiv Demokratske stranke. Podsetimo se razloga za takvu odluku. Konačna analiza rada prethodne vlade u bitnim crtama poklapa se s opisom učinka ove vlade. Ona je takođe loše radila. Od 2008. do 2012. nije rešeno nijedno ozbiljno pitanje, a pri tom su širom otvorena vrata snagama starog režima da se 2012. trijumfalno vrate na vlast. DS je odgovorna i za Ustav iz 2006, koji je institucionalizovao nasleđe iz devedesetih. Razlozi za glasanje protiv DS-a nametali su se sami po sebi. Naš rezon od pre dve godine ukratko glasi: više ne dozvoljavamo da nam se pod pretnjom većeg zla natura jednako nesposobna vlast. Odbijamo izbor po kriterujumu najmanje loše političke ponude. Strah da bi nam moglo biti gore više ne sme biti razlog za prihvatanje statusa quo. Svoj glas daćemo stranci koja ponudi viziju pristojne Srbije i uveri nas da je u stanju da je realizuje.

Zbog prava na dostojan izbor svesno smo rizikovali da vlast uzmu stranke za koje smo znali da mogu biti samo gore. Promišljeno smo prihvatili rizik većeg zla. I veće zlo smo dobili. Ali, verovali smo da je vredno izložiti se tom riziku i podneti ga: nadali smo se da će stranke za koje smo ranije glasali iz poraza nešto naučiti. To se, pak, nije dogodilo. Naprotiv, sada se pokazuje da su i te stranke sastavni deo većeg zla.

Prvo, ni DS, ni LDP, ni druge stranke koje su učestvovale u vlasti na raznim nivoima, a izgubile su na prošlim izborima, nisu dale preciznu analizu svog slabog učinka. Drugo, nijedna od tih stranaka nije pozvala svoje funkcionere da podnesu račun i prihvate posledice za loš rad. Treće, nijedna u međuvremenu nije dala novi program i listu mera za njegovo realizovanje. Četvrto, nijedna nije izašla s novim ljudima koji su u stanju da urade takav posao. Na kraju, peto – spremno su stale u red kandidata za novu koaliciju oko SNS-a. Dakle, ne samo da posle poraza nisu ništa smisleno preduzele, nego su se sve, izuzev DS-a i NS-a, dodatno obrukale dodvoravanjem vicepremijeru.

Otuda nije jasno zašto te stranke uopšte izlaze sada na izbore. Vicepremijer je poručio da SNS želi veliku koaliciju, da će vladu praviti isključivo na osnovu stručnosti potencijalnih partnera, a bez obzira na stranačku pripadnost. Stoga ne treba bacati novce na izbornu kampanju, dovoljno je poslati svoj CV vicepremijeru i njegovoj stranci, a oni će, po zaključenju konkursa, proceniti koji im kandidati najviše odgovaraju. Pošto te stranke na izbore izlaze bez razloga, nema smisla ni glasati za njih. Birač koji nema ništa protiv koalicije sa SNS-om nema nijedan razlog da glasa, recimo, za LDP. Rezon je sledeći: sposobni članovi LDP-a svejedno će se naći u vladi, jer je vicepremijer obećao da će birati najbolje. Tim pre treba glasati ne za LDP, nego za SNS, jer se tako dodatno učvršćuje vicepremijerova buduća pozicija, na kojoj će on po vlastitom nahođenju, a s punim demokratskim legitimitetom, birati i menjati partnere.

Slično LDP-u, i Boris Tadić je unapred obesmislo izlazak na izbore svog „demokratskog“ bloka. Tako je Tadić i ovaj put pokazao da pored toga što ne zna za sram ne ume ni da politički misli. Osoba najodgovornija za epohalni krah Demokratske stranke traži novu političku šansu uz skute vicepremijera. No, svojim apsurdnim potezima, Tadić je nehotice učinio i ponešto dobro. Povukavši ih sa sobom, on je očistio stranku od tragača za „Dražinim grobom“ i bezbednosnih radnika, kad ih već sam DS nije izbacio. Ostaje nada da će DS to jednom uspeti da kapitalizuje.

Od pet nabrojanih tačaka, za DS i NS ne važi peta. To nije malo, ali nije ni dovoljno. Uz to, sve dobro što se danas može reći o DS-u i NS-u rezultat je sticaja okolnosti, a ne svesnog rada. To važi za odlazak Tadića iz stranke, kao i za odluku da nema koalicije sa SNS-om posle izbora. Nije verovatno da će u narednih mesec dana DS i NS napraviti platformu koja će odgovoriti na zahteve iz ostalih tačaka. A možda to sad nije ni presudno. Ovi izbori su prolazna stanica do sledećih izbora. Da ne bude tako, šansa je propuštena već 2012. DS i NS treba da brinu da ne propuste sledeću šansu. Ovi izbori su idealna prilika da pokažu da su počeli da reaguju na zahteve koje im je pre dve godine ispostavio jedan broj glasača.

I tako stižemo do pitanja šta da rade glasači na ovim izborima. To pitanje se pre svega postavlja pred one glasače koji su odbili da daju svoj glas na izborima u maju 2012. Oni praktično imaju dve opcije. Jedna je da urade isto što su uradili i 2012. Druga je da glasaju za DS i NS. Samo prva opcija je dosledna i opravdana, ako se primene kriterijumi iz 2012. Nije međutim nemoguće da DS i NS u ovih mesec dana učine razumnom i drugu opciju. Ako oni za to vreme ništa ne urade, glas za njih bio bi priznanje da smo s dve godine zakašnjenja prihvatili „logiku“ većeg zla, i da onda nismo dobro procenili rizik kome smo se izložili. Drugim rečima, to bi značilo da smo se malo poigrali glasovima, ali kad smo videli kuda je to odvelo, odmah smo se pokajali. Time bismo priznali i da više ne tražimo pristojne programe i ljude koji su u stanju da ih realizuju. Ponovo bismo glasali iz straha od većeg zla, a ne na osnovu razumne procene. Glasanjem po svaku cenu za DS i NS obesmislili bismo odluku koju smo s mnogo dobrih razloga doneli 2012, i poslali jednu mnogo lošiju poruku, koja bi mogla da nas košta više od većeg zla.

Dejan Ilic, Cena veceg zla, Pescanik, 9. februar

Funkcioner Demokratske stranke Vladimir Todorić pozvao je sudije da se ograde od loših iz svojih redova.

On je poručio da je odluku o ukidanju presude ubici novosadske manekenke i o vraćanju tog postupka na početak mogao doneti samo korumpirani sudija ili neznalica.

Todorić je reagovao na saopštenje Kolegujuma Apelacionog suda u Novom Sadu, koji smatra da se funkcioner DS komentrisanjem sudskih presuda na neprimeren način meša u rad pravosuđa, vrši politički pritisak i uznemirava javnost.

“Presude kada se donesu se smeju i moraju komentarisati. U suprotnom, čemu Ustavom zagarantovana javnost suđenja? Da bi se zgražavali u sebi? Tada biste mogli i dalje da iskazujete ‘profesionalnu solidarnost’ sa najgorima od vas stvarajući potrebu da se izvršna vlast meša u vaš rad i to sasvim opravdano. Dosta je bilo sa esnafskim moralom”, rekao je Todorić, a saopšteno je iz DS.

On je pitao da li je ministru pravde Nikoli Selakoviću dozvoljeno da kritikuje sudije, a opoziciji zabranjeno.

“Da nema nikakvih problema sa presudom vašeg suda u vezi sramotnog ukidanja prvostepene presude za ubistvo Vladislave Červenko, niko ne bi obraćao pažnju na izjave političara. Javnost nije bila uznemirena zbog moje ili izjave ministra Selakovića već zbog toga kakve sudije dele pravdu u vašem sudu”, rekao je Todorić.

On je pozvao sudije da, ukoliko misle da to nije tačno, daju ime i prezime sudije koji je potpisao “skandalozno obrazloženje ukidajuće presude, što je inače normalna praksa u demokratskim državama”.

“Ogradite se od loših iz sudijskih redova, ne branite ih. Ukidajuću presudu je mogao doneti samo korumpirani sudija ili sudija neznalica. Birajte”, poručio je Todorić i dodao da nisu građani Novog Sada protestovali protiv odluke suda, jer ih je tamo neki političar na to nagovorio, već ih je na to naterala “skandalozna” odluka suda.

Funkcioner DS-a je naglasio da je zvanje sudije časno zanimanje, ali i da to treba opravdati.

B92, DS: Sudija korumpiran ili neznalica, 13. februar

Verovatno smo svi pomalo zadivljeni, a pomalo zbunjeni vizijom Beograda na vodi. U grad koji ima visak poslovnog prostora, doci ce prekomerno darezljivi Arapi koji ce uloziti nekoliko milijardi dolara u beogradske nekretnine. Ne treba biti unapred sumnjicav oko uspeha ove grandiozne zamisli. Mozda ce oni Indusi koji treba da uloze dzakove dolara u fabriku cipova u Indjiji da se nadmecu oko tih luksuznih zgrada, ne samo sa Donaldom Trampom, nego i sa jahtasima i vlasnicima tankera koji ce iz Soluna da doplove najavljenim kanalom kroz Demir kapiju i Grdelicku klisuru. Zgrada klip (ili nesto bezobraznije), zaboden u savski amfiteatar konkurisace kineskom oblakoderu na obali Dunava iz mastarija vlasnika Luke Beograd. Megalomanski opseg ovih snovidjenja podseca na jednu siru istorijsku pojavu. To je verovanje da Velika Ideja moze da preobrazi svaku ruznu stvarnost, bez obzira na ‘sitnice’ koje je cine neostarljivom.

Velike vizije politicara koji sebe smatraju mesijanskim spasiocima naroda su zanimljiva tradicija pre svega totalitarnih ideologija, kako levih, tako i desnih. Zamislimo se nad sledecom dilemom: Ko je bolji (to jest, ko je manje stetan) – beskompromisni idealisti koji bi da uteraju stvarnost u Prokrustovu postelju svojih snova, ili prakticne politicke sicardzije bez velikih ideja i vizija? Mene je na ponovno postavljanje ovog starog pitanja nagnalo citanje potresnih knjiga kineskog nobelovca Mo Jena o sudbini kineskog sela u drugoj polovini 20. veka. Mao i njegovi drugovi su u najboljoj nameri da izvuku zemlju iz zaostalosti resili da naprave ‘veliki skok unapred’ i da kineske seljake pretvore u proizvodjace celika. Hiljade seoskih komuna je dobilo topionice gvozdja po dvoristima zadruznih objekata. Ostvarila se tragicna parodija bajke o carevom novom odelu. Niko od nizih rukovodilaca nije smeo da prijavi razmere neuspeha tog poduhvata. Da stvari budu gore, seljaci su odvuceni sa njiva, a na sve to se nadovezala jos jedna fantasticna ideja: trebalo je pobiti vrapce, koji su zobali useve. Receno ucinjeno. Medjutim, bez vrabaca su se namnozili skakavci, koji su kao u mitskoj prici, unistili sav rod. U gladi koja je nastala, umrlo je vise ljudi nego u svim kineskim ratovima i revolucijama 20. veka zajedno. Zapravo, ako iskljucimo SSSR, za tri godine gladi, u Kini je umrlo vise ljudi nego u ostatku sveta tokom Drugog svetskog rata. Kina je dozivela uzlet u blagostanje tek kada je pragmaticni Deng pustio i crne i bele macke da love miseve siromastva.

Ovaj primer je dobar jer pokazuje misaoni mehanizam velikih vizionara. Njihova prespektiva je nebeska, oni vide plamen visokih peci ali ne i malene skakavce. Zbog nedostatka slobodnog javnog mnenja koje bi kritikovalo lose odluke, njima nema ko da kaze kada grese. Indijski nobelovac Amaritija Sen tvrdi da se ovakva katastrofa nikada nije desila, niti bi se mogla desiti u demokratskom drustvu, u kojem postoji kritika stampe i opozicije.

Demoktratija pak, ima svoje mane, koje su uvidjali i anticki filozofi. I platon je verovao u prosvecenu diktaturu ‘kralja filozofa’. I kod nas se neki drzavnici dive razvojnoj diktaturi, kakva je ona u Singapuru. U javnosti se pominje i Cile. Gledano na nivou celih kontinenata, stvar je sasvim obratna. Vecina azijskih ili latinoamerickih diktatura su upropastile svoje dzave. Uspeh Cilea, Juzne Koreje ili Singapura, nije vezan za pametne diktatore, vec za citav spet slozenih geopolitickih, drustvenih i kulturnih cinilaca. Kakvo je stanje kod nas? Vlada pogresno uverenje da je sve bilo bolje pre demokratije. Kao sto cesto biva, istina je sasvim obrnuta. Komunisticka Jugoslavija je procvetala u vreme relativne liberalizacije od polovine pedesetih godina. Mnoge od onih blagodeti kojih se ljudi secaju su plod subvezije, a ne sprovodjenja Velikog ideoloskog plana. I umetnicke slobode, i standard koji je rastao, kako zbog otvaranja trzista, tako zbog slobode putovanja, sve su to zapravo odstupanja od dogme. To vazi i za Ruse. Ruska avangarda je savremenica liberlanih dvadesetih godina i muvatora Ostapa Bendera, a ne strogih komesara koji su sproveli kolektivizaciju tokom sledece decenije. U Jugoslaviji se kriza drzave i privrede preklopila sa represivnim sedamdesetim godinama. Dugovi su rasli, produktivnost je opadala, republike su se svadjale, ali se o tome nije smelo javno raspravljati. Ne bas kao Mao, koji je takodje kao i Kardelj hteo da bude ucitelj, i Kardelj je pokusavao Zakonom o udruzenom radu i samoupravnim dogovaranjem uvede idealno drustvo. A njegovi ideali su doveli do toga da je Jugoslavija jedina evropska drzava koja se raspala u krvi.

Ili, setimo se novijih vremena. Pisac Islamske deklaracije, iskreno pobozan covek, Alija Izetbegovic, poveo je svoj narod u rat koji ga je upropastio. Njegov unutarpartijski suparnik, koji mu je ustupio mesto predsednika, Fikret Abdic, bio je ozloglasen kao preteca finansijskih zloupotreba i mahinacija. Kako bi izgledala sudbina Bosnjaka/muslimana da ih je vodio Fikret, majstor za menice bez pokrica?

Mozda nije slucajno da su dva najveca drzavnika ove zemlje prevrtljivci i verolomnici Nikola Pasic i Josip Broz Tito. Sve ovo gore receno ne znaci da se ja zalazem za prevarante u politici. Samo se plasim megalomana. Niti to znaci da ja optuzujem nekog da su to prakticni ljudi koji nece da uludo trose novac kupujuci jahte na Juznoj Moravi i apartmane na vrhu Burz al Beograda, iskopiranog iz Dubaija. Valjda su te ‘kule i gradovi’ – nikada ovaj izraz nije imao tako zastrasujucu realnosti – samo predizborno carevo novo odelo. Bar se nadam…

Predrag Markovic, Vizionari, pragmaticari i skakavci, Politika, 8. februar

Ovih dana Politika“, najbolji list na Balkanu koji je ikada postojao“, kako u svome uvodniku piše glavna urednica, obeležava sto i deset godina izlaženja. Piše u uvodniku slavljeničke Politike: “Novine koje držite u rukama glasilo su pristojne Srbije i po njima se, evo stotinu i deset godina, meri vreme u Srbiji… Politika je kroz istoriju bila i moderna i liberalna i tradicionalna, ali je uvek i iznad svega bila rodoljubiva, ukratko: prava nacionalna institucija.“ A predsednik Srbije u autorskom tekstu zaključuje: “Politika prkosno traje deleći usud svoga naroda“. Uz ove izjave, preko pedeset uglednih ličnosti iz javnog života, političari, umetnici, sportisti, ali i deca urednika i saradnika Politike puni su hvale za sve ono što se tokom tih sto i deset godina moglo u Politici pročitati, od ozbiljnih do humorističkih tekstova, od tekstova nobelovaca do stripa o Paji Patku. Saznajemo kako su veliki srpski umovi kao i narodne mase odrastali uz Politiku, iz nje učili i formirali se kao ličnosti.

Nigde nijedne reči kritike ili samokritike. A nije baš sve bilo tako sjajno. Ono što je Politika, taj porodični, tradicionalni i nacionalni dragulj, predstavljala od početka do kraja devedesetih, najniži je pad novinarske profesije, ne samo na Balkanu nego i mnogo šire.

Dovoljno je samo prisetiti se sramotnih devedesetih, “Odjeka i reagovanja“, otrovnog, mučnog govora mržnje, te dopisničkih priloga koji su kršili sve norme profesionalnog kodeksa. Politika je prestala da bude novina, pretvorila se u običan propagandni bilten jedne porodice i jedne političke partije. Da li je to bio glas “pristojne Srbije“? Moderne, liberalne, tradicionalne? Ne, to je bio glas političkog taloga, dubokog moralnog pada, ružno lice Politike, “lista pristojnih ljudi“.

Zajedno sa Informativnim programom Radio-televizije Beograd, Politika je devedesetih godina postala simbol, medijska tvrđava tvrdokornog i surovog Miloševićevog režima.

Dodajem nekoliko rečenica sopstvenog iskustva sa tadašnjom Politikom. Petnaestak dana posle ubistva Slavka Ćuruvije zbog lažnih optužbi da je tražio bombardovanje Srbije, oglasio se dopisnik Politike iz Rima Dragoš Kalajić, miljenik Mire Marković, publicista koji se dičio time da je pristalica Musolinijevog fašizma. „Obaveštava“ javnost kako u Srbiji postoje „idioti koji navode pametne bombe“, takozvani lokatori koji šalju NATO bombarderima precizne podatke o metama za gađanje. Ovakva monstruozna, sumanuta optužba, bila je osveta onima koji su kritikovali Miloševićev režim. Kao „lokatori“ poimence su spomenuti ugledni pravnik Vojin Dimitrijević, dramska spisateljica Biljana Srbljanović i potpisnik ovih redova. Ogavna i besprimerna izmišljotina, predstavljala je otvoren poziv na linč objavljen na čitavoj strani Politike. Do dana današnjeg iz Politike nije stiglo nikakvo izvinjenje za takve i slične gnusne tekstove koji su bili sastavni deo uređivačke koncepcije, kojom se direktno atakovalo na živote političkih neistomišljenika. Takvo novinarstvo može se jedino nazvati vrhuncem beščašća u profesiji.

O tome nema ni reči u svečanom izdanju Politike, a trebalo bi. Da se ne ponovi.

Filip David, Koliko vredi ljudski zivot, Danas, 8. februar

Ovo kako Amfilohije oslikava crkve nije neko crnogorsko pitanje već i naše srpsko, jer Crna Gora ne može bez Srbije i Srblja bez Crne Gore, a obe nezavisne države ne mogu bez crkve kao političkog faktora. Na Amfilohijevim freskama su ktitori-darodavci i to je u redu, to je slikarski kanon, ali darodavac je i država Crna Gora sa milionima za hram u Podgorici. I sada, na freskama su u raju oni koji su dali para, a oni što su manje dali su u paklu. U paklu je predsednik Narodne skupštine Crne Gore uz Marksa i Engelsa, sa Titom i ateistima-komunistima. Nije toga bilo u crkvama ni pod Titom da ga slikaju u paklu, nigde u svetu. Ne, SPC je bila slobodna i to je bilo zagarantovano Ustavom i zakonima. Sada dolazi na red najteže pitanje za našu struku i za nas lično. Je li to u redu – pitaju nas iz Frankfurta i negde iz Londona – da ateisti budu u paklu jer su bili komunisti i bezbožnici – ne, nije u redu jer svi komunisti nisu bili ateisti. Bili smo dečaci i nismo se rastajali od romana Ignacija Silonea koji je bio član Kominterne i sedeo s Lenjinom, a istovremeno je bio i ostao hrišćanin vernik i još član Direkcije Komunističke partije Italije i sedeo s P. Toljatijem i borio se. Borio se protiv Musolinija s puškom u ruci – nema se kome to ovde objašnjavati. Ovo što Amfilohije radi, to je povratak sistema indulgencija koji se sastojao u tome da koliko platiš toliko ćeš biti u raju i gresi su ti oprošteni. Ovo što Amfilohije radi je biznis s indulgencijama – na kasicama koje su nosili popovi u ono vreme pisalo je na latinskom i nemačkom: „Kada ovaj novčić zazveči u kasici, tvoji će gresi biti oprošteni“. Godine 1487. objavljen je cenovnik za oprost grehova s podužim naslovom koji ćemo navesti u celini, jer se radi o istorijskom dokumentu: Praxis et taxe officianae poenitentiae papalis. Pravi pravcati cenovnik. To su indulgencije ili oproštajnice, kako u našem jeziku se to kaže.

Mirko Djordjevic, 8. feb

Films don’t make a peaceful world violent – the violent world made the films!

David Lynch

Lakse je voleti vodju nego zakone.

Dubravka Stojanovic

Aleksej Kisjuhas, Reforme i revolucije, Danas, 1. februar

The last time I thought about taking heroin was yesterday. I had received “an inconvenient truth” from a beautiful woman. It wasn’t about climate change – I’m not that ecologically switched on – she told me she was pregnant and it wasn’t mine.

I had to take immediate action. I put Morrissey on in my car as an external conduit for the surging melancholy, and as I wound my way through the neurotic Hollywood hills, the narrow lanes and tight bends were a material echo of the synaptic tangle where my thoughts stalled and jammed.

Morrissey, as ever, conducted a symphony, within and without and the tidal misery burgeoned. I am becoming possessed. The part of me that experienced the negative data, the self, is becoming overwhelmed, I can no longer see where I end and the pain begins. So now I have a choice.

I cannot accurately convey to you the efficiency of heroin in neutralising pain. It transforms a tight, white fist into a gentle, brown wave. From my first inhalation 15 years ago, it fumigated my private hell and lay me down in its hazy pastures and a bathroom floor in Hackney embraced me like a womb.

This shadow is darkly cast on the retina of my soul and whenever I am dislodged from comfort my focus falls there.

It is 10 years since I used drugs or drank alcohol and my life has improved immeasurably. I have a job, a house, a cat, good friendships and generally a bright outlook.

The price of this is constant vigilance because the disease of addiction is not rational. Recently for the purposes of a documentary on this subject I reviewed some footage of myself smoking heroin that my friend had shot as part of a typically exhibitionist attempt of mine to get clean.

I sit wasted and slumped with an unacceptable haircut against a wall in another Hackney flat (Hackney is starting to seem like part of the problem) inhaling fizzy, black snakes of smack off a scrap of crumpled foil. When I saw the tape a month or so ago, what is surprising is that my reaction is not one of gratitude for the positive changes I’ve experienced but envy at witnessing an earlier version of myself unencumbered by the burden of abstinence. I sat in a suite at the Savoy hotel, in privilege, resenting the woeful ratbag I once was, who, for all his problems, had drugs. That is obviously irrational.

The mentality and behaviour of drug addicts and alcoholics is wholly irrational until you understand that they are completely powerless over their addiction and unless they have structured help they have no hope.

This is the reason I have started a fund within Comic Relief, Give It Up. I want to raise awareness of, and money for, abstinence-based recovery. It was Kevin Cahill’s idea, he is the bloke who runs Comic Relief. He called me when he read an article I wrote after Amy Winehouse died. Her death had a powerful impact on me I suppose because it was such an obvious shock, like watching someone for hours through a telescope, seeing them advance towards you, fist extended with the intention of punching you in the face. Even though I saw it coming, it still hurt when it eventually hit me.

What was so painful about Amy’s death is that I know that there is something I could have done. I could have passed on to her the solution that was freely given to me. Don’t pick up a drink or drug, one day at a time. It sounds so simple. It actually is simple but it isn’t easy: it requires incredible support and fastidious structuring. Not to mention that the whole infrastructure of abstinence based recovery is shrouded in necessary secrecy. There are support fellowships that are easy to find and open to anyone who needs them but they eschew promotion of any kind in order to preserve the purity of their purpose, which is for people with alcoholism and addiction to help one another stay clean and sober.

Without these fellowships I would take drugs. Because, even now, the condition persists. Drugs and alcohol are not my problem, reality is my problem, drugs and alcohol are my solution.

If this seems odd to you it is because you are not an alcoholic or a drug addict. You are likely one of the 90% of people who can drink and use drugs safely. I have friends who can smoke weed, swill gin, even do crack and then merrily get on with their lives. For me, this is not an option. I will relinquish all else to ride that buzz to oblivion. Even if it began as a timid glass of chardonnay on a ponce’s yacht, it would end with me necking the bottle, swimming to shore and sprinting to Bethnal Green in search of a crack house. I look to drugs and booze to fill up a hole in me; unchecked, the call of the wild is too strong. I still survey streets for signs of the subterranean escapes that used to provide my sanctuary. I still eye the shuffling subclass of junkies and dealers, invisibly gliding between doorways through the gutters. I see that dereliction can survive in opulence; the abundantly wealthy with destitution in their stare.

Spurred by Amy’s death, I’ve tried to salvage unwilling victims from the mayhem of the internal storm and I am always, always, just pulled inside myself. I have a friend so beautiful, so haunted by talent that you can barely look away from her, whose smile is such a treasure that I have often squandered my sanity for a moment in its glow. Her story is so galling that no one would condemn her for her dependency on illegal anesthesia, but now, even though her life is trying to turn around despite her, even though she has genuine opportunities for a new start, the gutter will not release its prey. The gutter is within. It is frustrating to watch. It is frustrating to love someone with this disease.

A friend of mine’s brother cannot stop drinking. He gets a few months of sobriety and his inner beauty, with the obstacles of his horrible drunken behaviour pushed aside by the presence of a programme, begins to radiate. His family bask relieved, in the joy of their returned loved one, his life gathers momentum but then he somehow forgets the price of this freedom, returns to his old way of thinking, picks up a drink and Mr Hyde is back in the saddle. Once more his brother’s face is gaunt and hopeless. His family blame themselves and wonder what they could have done differently, racking their minds for a perfect sentiment; wrapped up in the perfect sentence, a magic bullet to sear right through the toxic fortress that has incarcerated the person they love and restore them to sanity. The fact is, though, that they can’t, the sufferer must, of course, be a willing participant in their own recovery. They must not pick up a drink or drug, one day at a time. Just don’t pick up, that’s all.

It is difficult to feel sympathy for these people. It is difficult to regard some bawdy drunk and see them as sick and powerless. It is difficult to suffer the selfishness of a drug addict who will lie to you and steal from you and forgive them and offer them help. Can there be any other disease that renders its victims so unappealing? Would Great Ormond Street be so attractive a cause if its beds were riddled with obnoxious little criminals that had “brought it on themselves”?

Peter Hitchens is a vocal adversary of mine on this matter. He sees this condition as a matter of choice and the culprits as criminals who should go to prison. I know how he feels. I bet I have to deal with a lot more drug addicts than he does, let’s face it. I share my brain with one, and I can tell you firsthand, they are total fucking wankers. Where I differ from Peter is in my belief that if you regard alcoholics and drug addicts not as bad people but as sick people then we can help them to get better. By we, I mean other people who have the same problem but have found a way to live drug-and-alcohol-free lives. Guided by principles and traditions a programme has been founded that has worked miracles in millions of lives. Not just the alcoholics and addicts themselves but their families, their friends and of course society as a whole.

What we want to do with Give It Up is popularise a compassionate perception of drunks and addicts, and provide funding for places at treatment centres where they can get clean using these principles. Then, once they are drug-and-alcohol-free, to make sure they retain contact with the support that is available to keep them clean. I know that as you read this you either identify with it yourself or are reminded of someone who you love who cannot exercise control over substances. I want you to know that the help that was available to me, the help upon which my recovery still depends is available.

I wound down the hill in an alien land, Morrissey chanted lonely mantras, the pain quickly accumulated incalculably, and I began to weave the familiar tapestry that tells an old, old story. I think of places I could score. Off Santa Monica there’s a homeless man who I know uses gear. I could find him, buy him a bag if he takes me to score.

I leave him on the corner, a couple of rocks, a couple of $20 bags pressed into my sweaty palm. I get home, I pull out the foil, neatly torn. I break the bottom off a Martell miniature. I have cigarettes, using makes me need fags. I make a pipe for the rocks with the bottle. I lay a strip of foil on the counter to chase the brown. I pause to reflect and regret that I don’t know how to fix, only smoke, feeling inferior even in the manner of my using. I see the foil scorch. I hear the crackle from which crack gets it’s name. I feel the plastic fog hit the back of my yawning throat. Eyes up. Back relaxing, the bottle drops and the greedy bliss eats my pain. There is no girl, there is no tomorrow, there is nothing but the bilious kiss of the greedy bliss.

Even as I spin this beautifully dreaded web, I am reaching for my phone. I call someone: not a doctor or a sage, not a mystic or a physician, just a bloke like me, another alcoholic, who I know knows how I feel. The phone rings and I half hope he’ll just let it ring out. It’s 4am in London. He’s asleep, he can’t hear the phone, he won’t pick up. I indicate left, heading to Santa Monica. The ringing stops, then the dry mouthed nocturnal mumble: “Hello. You all right mate?”

He picks up.

And for another day, thank God, I don’t have to.

Russell Brand: My life without drugs, the Guardian

Bilo je to devedesete. Radila sam na Radio Rijeci kao urednica satiričke emisije “S primorske poneštrice”. U onom sistemu moja ekipa i ja znali smo žestoko zajebavati “komunjare” i zazivati propast trulog sistema. U Rijeci smo bili slušani onako kako je danas “Nedjeljom u dva” gledano. A onda se rodila hrvatska demokracija.

Žrtve onog sistema na čijoj smo mi strani bili dok je postojao onaj sistem u meni su prepoznale nekoga tko je svim srcem i dušom njihov. Zato me jednog jutra pozvalo u kavanu na Korzu, pokojnu “Učku”. S jedne strane stola kavu sam pila ja, s druge jedan pop i poznati riječki dječji kirurg.

Ponuđeno mi je da biram što ću raditi u budućoj jedinoj nam Hrvatskoj. Mogla sam ostati u Rijeci ili otići u Zagreb pa tamo sebi izabrati fotelju. Odbila sam i u idućoj emisiji Tuđmana proglasila zločincem, najavila krvavi rat u kome će izginuti sirotinja, narugala se Crkvi i himni… I dobila otkaz. U siječnju devedeset i prve.

Dok sam dobivala otkaz, Tončiju Vrdoljaku trebalo je neko vrijeme da prelomi, kolege nisu htjele sjediti u redakciji pored mene, znanci su, kad bi me na cesti vidjeli, bježali na drugu stranu, a kći, do tada vrlo dobra učenica, dobivala je jedinice jer joj mater “ima crvenu knjižicu”. Izraz njene učiteljice hrvatskog jezika.

Neznanci bi me ponekad pljunuli na Korzu. Tužila sam Hrvatski radio, nakon sedamnaest mjeseci vratilo me na posao. Status mi se nije popravio. Kolege su i dalje od mene bježale, glas mi se nije smio čuti, morala sam svakodnevno odlaziti na višesatne sastanke širokoga spektra a onda o tome napisati tri rečenice koje će pročitati spiker.

Nakon mjesec dana ponudili su mi pet tisuća maraka i papir na kome sam morala potpisati da dragovoljno odlazim i da nemam prema firmi “nikakvih potraživanja”. Da mi nisu dali one marke otišla bih bez maraka, oni to nisu znali. Bila sam dobra glumica, imala sam odlične živce, smijala sam se u redakciji kao da me do orgazma dovodi svaki susret sa kolegicama i kolegama koji su se veselili kad bi dobili smrznutu kuglu mlijeka kao dodatak plaći. Sjećam se da sam ja svoju kuglu odbila i da mi je mlađi kolega na tome bio beskrajno zahvalan.

Znam da oni koji su bili na Golom otoku od Hrvatske primaju neku lovu. Pare dobivaju i oni koje su mučili Srbi. Najebali smo jedino mi koje su devedesetih jebali Hrvati. Čudno. I nepravedno. Ako nisu heroji oni koji se bore protiv diktature, tko su heroji?

Službeno, ja sam obična ženska. Neslužbeno, ja sam turbo neobična ženska. Da sam onda onom popu i onom doktoru rekla DA moja bi se djeca vozila u ludim autima. Imala bi stanove i kuće. Ja bih živjela u dvorcu sa poslugom. Jednom godišnje milovala bih ćelave glave dječice oboljele od raka i govorila im kako su danas dobila psa a sutra će možda i lijekove. Pred izbore bih se fotošopirana kesila sa plakata. Nosila bih cipele od tisuću eura. Liječila se u inozemstvima. Muž bi mi bio vrhovni ili neki drugi sudac.

Pomislit ćete, mora da je fenomenalan osjećaj, pogledaš unazad… Rekla sam! Napisala sam! Govorila sam! Ljudi, bila sam pametna kad su svi bili glupi! Ja, hrvatski čudnovati kljunaš! Traj, la, la…LA! Svaka mi čast!

Nitko od ljudi koji me poznaju ne vjeruje mi da danas iz dubine srca žalim zbog svega što sam devedesete učinila. ŽALIM! Pizda mi materina. Znam, reći ćete da ja, za razliku od todorića koji imaju Hrvatsku, mirno spavam. Ja mirno spavam? Zato jer se nisam nakrala, zato jer glađu nisam umorila tisuće ljudi, zato jer nisam uništila budućnost hrvatske djece…

JEBEŠ MIRNO SPAVANJE! JEBEŠ! Noćas nisam oka sklopila! Pijem apaurine prije spavanja i poslije spavanja. Ja da mirno spavam? Todorići mirno spavaju. Njihovo hrkanje ubilo je moje snove, ubija moj san. Znam da će svi ti todorići jednoga dana crknuti u više ili manje strašnim mukama. Ni u crkavanju nismo jednaki. Dok oni budu crkavali znat će da su prije hropca živjeli. Oni i svi njihovi.

Dok ja budem crkavala gledat ću fotke svoga crkavanja prije crkavanja i vrištati užasnuta jer crkavaju prije crkavanja i moja djeca i moji unuci, crkavat će i praunuci ako ih bude bilo.

Ja sam devedesete bila živa i slijepa. Danas sam crkotina koja je progledala. JEBO MI PAS MATER

Vedrana Rudan, Heroina na apaurinu, Rudan.info

.

Philip Seymour Hoffman, who has died aged 46 of a suspected drugs overdose, had three names and 3,000 ways of expressing anxiety. He was a prolific and old-fashioned character actor, which is not a euphemism for “odd” – it means he could nail a part in one punch, summoning the richness of an entire life in the smallest gesture. And, yes, he could also look splendidly odd, with his windbeaten thatch of sandy hair, porcine eyes and a freckled face that would glow puce and glossy with rage. His acting style was immune to the temptations of caricature. His rise in the 1990s coincided with the emergence of a new wave of American film-makers, and his versatile, volatile talent became integral to some of the most original US cinema of the past 20 years.

He was also an accomplished stage actor and director whose notable achievements included a 2000 Broadway production of Sam Shepard’s True West, during which he and his co-star John C Reilly alternated parts, and co-founding Labyrinth, a non-profit theatre company. He made his debut as a film director with a 2010 adaptation of Bob Glaudini’s play Jack Goes Boating, in which he reprised his stage performance as the title character, a limousine driver edging tentatively toward romance.

It was for screen acting alone that Hoffman was best known. His speciality was the craven and the carbuncular. He could take the most pitiful souls – his CV was populated almost exclusively by snivelling wretches, insufferable prigs, braggarts and outright bullies – and imbue each of them with a wrenching humanity. The more pathetic or deluded the character, the greater Hoffman’s relish seemed in rescuing them from the realms of the merely monstrous. Not that it came easily. “It’s hard,” he said in 2012. “The job isn’t difficult. Doing it well is difficult.” He told this paper that “just because you like to do something doesn’t mean you have fun doing it; and I think that’s true about acting”.

From his first, minor supporting roles in the early 1990s, he proved the old saw that there are no small parts, only small actors – and he was small in neither sense of the word. Built like a truck, and as dishevelled as a trucker, he used his frame and his unkemptness with immense dexterity.

When he played sad-sacks riddled with self-loathing, such as the boom operator who squirms with unrequited love for a male colleague in Boogie Nights (1997), or an obscene phone-caller in Happiness (1998) who fails to make good on his threats when his bluff is called, he used his bulk to emphasise those characters’ rancid unease. But as the pompous Freddie in The Talented Mr Ripley (1999), he deployed his body as a blunt instrument, butting in where he was not welcome.

It was one of the tricks of Hoffman’s elegantly cruel performance that when Freddie met his bloody end, the audience was likely to feel relieved and complicit; he was such a doggedly discomfiting presence, it was clear he could be stilled only by death. “This actor is fearless,” said Meryl Streep of his work in the movie. “He’s given this awful character the respect he deserves, and made him fascinating.”

These were the parts that established Hoffman’s reputation. Boogie Nights was especially notable for cementing the actor’s collaboration with the writer-director Paul Thomas Anderson. That was his most fruitful creative partnership, spanning all but one of Anderson’s six films. They first worked together on the director’s debut, the thriller Hard Eight (1996).

After Boogie Nights, Anderson gave Hoffman a rare saintly role in the multi-character drama Magnolia (1999). It was one of the peculiarities of Hoffman’s skill that the more benevolent or affable his role, the more his natural idiosyncrasies seemed stymied. As a kindly nurse in Magnolia, or a naive screenwriter in David Mamet’s State and Main (2000), or a good-hearted drag queen helping a gruff cop (Robert De Niro) who has suffered a stroke in Flawless (1999), Hoffman seemed subdued, even thwarted. It was not that he could not play good guys; rather that he excelled at locating the virtues in the apparently vile.

Fortunately Anderson went on to cast him as the boss of a phone-sex line in Punch-Drunk Love (2002) and as the leader of a Scientology-like religion in The Master (2012). For their work on the latter picture, effectively an extended two-man face-off, Hoffman and his co-star Joaquin Phoenix shared the best actor prize at the Venice film festival.

Though he was nominated three times in the best supporting actor category at the Academy Awards (for Charlie Wilson’s War, Doubt and The Master), his one actual Oscar was for best actor for Capote (2005), in which he played the barbed, lisping wit during his In Cold Blood period.

Unlike Toby Jones, who was Capote in a rival movie, Infamous, Hoffman was not a natural physical fit for the part. His performance amounted therefore to an act of will equivalent to Anthony Hopkins playing Nixon. He bridged a similar chasm as Willy Loman, a character far older than him for the majority of the play’s action, in Mike Nichols’s 2012 Broadway revival of Death of a Salesman: he had first played the part aged 17 as a high school senior.

Hoffman was born in Fairport, New York, to Gordon Stowell Hoffman, a former executive at Xerox, and his wife, now Marilyn O’Connor, who worked as a civil rights activist, lawyer and family court judge. His parents divorced when Hoffman was nine, and he and his two sisters and one brother were raised by their mother. Though his initial aptitude was in sports, a neck injury put paid to his wrestling ambitions and he joined an acting group at her encouragement. He spent a summer at the Circle in the Square Theatre School and studied drama at the New York University Tisch School of the Arts. He graduated in 1989, but a spell in rehab to combat alcoholism and drug dependency preceded the start of his professional acting career. He made a further return to rehab in May last year.

Early opportunities to indulge his skill for making unctuousness compelling came in the roles of a school snitch in the Al Pacino vehicle Scent of a Woman (1992), for which Hoffman auditioned five times. That brought him to the attention of Anderson, who cast him as a gambler in Hard Eight. In no time, the secret was out that Hoffman was an actor who could bring colour and vitality to any film. He was one of a team of tornado-chasers in the blockbuster Twister (1996), produced by Steven Spielberg. And in only a handful of scenes he brought to ripe, repugnant life a sycophantic functionary in the Coen brothers’ caper The Big Lebowski (1998).

Suddenly Hoffman was everywhere. His name on the credits became a reliable indicator that, however poor the film, there would at least be an eccentric or abrasive component – a case in point being Patch Adams (1999), in which Hoffman provides some prickly relief from the picture’s ingratiating star, Robin Williams.

He had a film-stealing cameo as the music journalist Lester Bangs in Almost Famous (2000), played a forlorn widower in Love Liza, written by his brother Gordy, and gave a tender portrayal of a teacher excited by a student’s attentions in one of the sub-plots of Spike Lee’s 25th Hour (both 2002). Cold Mountain (2003), in which he had a small role as a disreputable preacher during the American civil war, was Hoffman’s second film with the British director Anthony Minghella (after The Talented Mr Ripley), while the Ben Stiller comedy Along Came Polly (2004) provided him with a rare digression into broad mainstream high jinks.

The success of Capote paved the way for bigger and more nuanced parts for Hoffman, his turn as the villain in Mission: Impossible III (2006) notwithstanding. He had a striking hat-trick in 2007: he was moving and funny as one of a pair of siblings caring for a parent with dementia in The Savages, and bullish in Charlie Wilson’s War as a cynical, overbearing CIA agent with a disturbing moustache. Best of all was his bestial turn as a conniving dunce who persuades his brother to join him in robbing their parents’ jewellery store in Sidney Lumet‘s oddly melancholy heist thriller Before the Devil Knows You’re Dead; Hoffman made sure we felt for the character through his every malevolent mis-step.

An adaptation of the Broadway hit Doubt (2008), in which he played a priest who may or may not have abused an altar boy, was a rather silly prestige project. As a flamboyant American DJ, the actor brought a little gravitas to Richard Curtis’s woeful comedy The Boat That Rocked (2009). He starred opposite George Clooney in the political thriller The Ides of March and with Brad Pitt in the acclaimed sports drama Moneyball (both 2011). Last year he was seen as a musician with marital problems in the drama A Late Quartet.

Having appeared in the second film in the lucrative Hunger Games series, Catching Fire (2013), he moved on to the third and fourth instalments, Mockingjay Part I and Part II; he was said to have almost completed his scenes at the time of his death. Arguably his towering accomplishment, though, is his performance in the 2008 oddity Synecdoche, New York, written and directed by Charlie Kaufman. Dominating the film, Hoffman plays a theatre director who uses a MacArthur grant to mount a detailed version of his own life, staged on a set of New York built to scale inside a colossal warehouse. Soon the project expands until there are warehouses within warehouses, populated by thousands of performers. A production first modelled on reality comes eventually to overwhelm and replace it. “When are we going to get an audience in here?” asks one of the actors. “It’s been 17 years.” But there is never going to be any audience. The mantra of Hoffman’s obsessive character, which he is still murmuring as he dies, is: “I know how to do this play now.”

Hoffman is survived by his partner, the costume designer Mimi O’Donnell; their three children, Cooper, Tallulah and Willa; Gordy and his sisters, Jill and Emily; and his parents.

• Philip Seymour Hoffman, actor, born 23 July 1967; died 2 February 2014

Ryan Gilbey, The Guardian, Monday 3 February 2014, Philip Seymour Hoffman obituary

Rastuća nejednakost sa sobom nosi očigledne ekonomske troškove: stagnantne plate uprkos porastu produktivnosti, porast duga zbog koga teže podnosimo finansijsku krizu. Podrazumeva i velike društvene i ljudske troškove. Postoje, na primer, snažni dokazi da visoka nejednakost dovodi do bolesnijeg stanovništva i povećane smrtnosti.

Ali to nije sve. Ekstremna nejednakost, kako se ispostavilo, stvara klasu ljudi koji su zastrašujuće odvojeni od stvarnosti – dok istovremeno ovim ljudima obezbeđuje veliku moć.

Primer o kome mnogi danas govore je milijarder i investitor Tom Perkins, jedan od osnivačaventure capital firme Kleiner Perkins Caufield & Byers. U pismu uredniku Wall Street Journala, g. Perkins je zakukao zbog javne kritike „jednog procenta“ – poredeći ovu kritiku sa nacističkim napadima na Jevreje i tvrdeći da polako idemo u drugu Kristalnu noć.

Možda ćete reći da se očigledno radi o nekom ludaku i zapitati se zašto bi Wall Street Journal objavio tako nešto. Ali gospodin Perkins nije baš neki izuzetak. Čak nije ni prvi među finansijskim magnatima koji je uporedio zagovornike progresivnog oporezivanja sa nacistima. Još 2010. Stiven Švarcman, predsednik i izvršni direktor Blackstone grupe, izjavio je da su predlozi za eliminisanje rupa u poreskom zakonu za menadžere hedž fondova i private-equity firmi slični „Hitlerovom napadu na Poljsku 1939“.

Tu su i mnogi drugi plutokrati koji uspevaju da zaobiđu Hitlera ali ipak imaju, i glasno izražavaju, političke i ekonomske stavove koji predstavljaju ravnomernu mešavinu paranoje i megalomanije.

Znam da to zvuči oštro. Ali pogledajte govore i članke „volstritera“ koji optužuju predsednika Obamu – koji nikada nije učinio ništa više od toga da glasno izrekne očigledno, to jest da su se neki bankari ponašali loše – da satanizuje i proganja bogate. I pogledajte kako mnogi od tih optuživača takođe iznose smehotresno samoljubivu tvrdnju da je njihova duševna bol (za razliku od, recimo, zaduženosti domaćinstava i prerane fiskalne štednje) glavni razlog zašto se privreda ne oporavlja.

Samo da budem jasan, vrlo bogatima, a naročito onima na Volstritu, nije tako dobro pod g. Obamom kao što bi im bilo da je 2012. pobedio Mit Romni. Pored delimičnog ukidanja Bušovih poreskih olakšica i povećanja poreza kojim se delimično plaća reforma zdravstva, poreske stope za najbogatijih 1 posto otprilike su vraćene na nivo pre Regana. Takođe, finansijski reformatori su ostvarili neke iznenađujuće pobede u proteklih godinu dana, što je loša vest za muljatore čije bogatstvo potiče uglavnom od zloupotrebe slabe regulacije. Dakle, može se reći da je 1 procenat izgubio neke važne političke bitke.

Ali svaka grupa se ponekad nađe pod kritikom i završi na gubitničkoj strani političkog spora, to je demokratija. Pitanje je šta se dalje dešava. Normalni ljudi to izdrže; čak i kad su besni i ogorčeni zbog političkog neuspeha, ne udaraju u kuknjavu kako ih neko proganja, ne porede svoje kritičare sa nacistima i ne tvrde da se svet okreće oko njihove duševne boli. Ali bogati nisu isti kao vi i ja.

Tačno, to je delimično zato što imaju više novca, i moći koja ga prati. Oni mogu, kao što i rade, da se okruže dvorjanima koji im govore ono što žele da čuju i nikad, apsolutno nikad im ne kažu da se ponašaju glupo. Navikli su na pokornost, ne samo ljudi koji za njih rade, nego i političara kojima je potreban njihov prilog za kampanju. Pa se onda zaprepaste kada čuju da novac ne može sve da kupi, da ne može da ih izoluje od nedaća.

Pretpostavljam i da su današnji Gospodari svemira nepoverljivi prema sopstvenom uspehu. Ne govorim ovde o ljudima koji nešto proizvode. Govorim o muljatorima, ljudima koji okreću pare i bogate se tako što skidaju kajmak s vrha. Možda se hvale kako su upravo oni ti koji otvaraju radna mesta, kako pokreću ekonomoju, ali da li zaista dodaju neku vrednost? Mnogi od nas u to sumnjaju – kao što sumnjaju, pretpostavljam, i neki od njih, a ta sumnja u sebe podstiče ih da se sa mnogo većom žestinom brecaju na svoje kritičare.

U svakom slučaju, sve smo ovo već videli. Nemoguće je čitati paskvile poput onih g. Perkinsa ili g. Švarcmana a da se ne setite čuvenog Ruzveltovog govora iz 1936. u Medison skver gardenu, kada je govorio o mržnji koju oseća od sila „organizovanog kapitala“ i rekao: „Radujem se toj mržnji.“

Predsednik Obama, nažalost, nije uradio ni približno koliko Ruzvelt da zasluži omrazu bogatih. Ali učinio je više nego što mu mnogi progresivci priznaju – i kao Ruzvelt, on i progresivci treba da se raduju ovoj mržnji, jer ona je znak da rade nešto dobro.

Paul Krugman, Plutokratska paranoja, The New York Times, 26.01.2014., Preveo Ivica Pavlović

Naši zapisi iz palanke izazivaju pažnju – pa i neku pohvalu – ali pristižu i zamerke, pa i neka prekorna reč – sve je to tako i neka je.

O pohvalama nećemo, ali o primedbama ćemo reći neku reč, jer su u pitanju državnici naši, te posebno glavni lik A. Vučić, koga smo u više navrata oslovili kao Gospodar. Jedan kritičar nam prigovara da smo navodno lik A. Vučića doveli u vezu sa čuvenim Tomom Vučićem Perišićem, koji je bio u XIX veku naš poznati državnik – ne, ništa slično nismo imali na umu jer to su davna vremena, a A. Vučić ima tek neke crte s Tomom Vučićem Perišićem, ali nikako nisu isti. Vuk Karadžić u svojim spisima naziva Tomu Vučića tiraninom i tlačiteljem, odnosno kaže za njega da je veliki „veliki krvopilac“ i o tome detaljno piše, jer je poznavao sve ustaničke vođe Srbije i sve potonje vladare naše. Vuk je u pravu. U vreme čuvene Katanske bune u Šapcu, Toma Vučić je bunu ugušio za račun Obrenovića i to surovo. Osnovao je u Šapcu autentični Gulag koji se zvao „Obor“ i učesnike bune je pohapsio i streljao lično ili, kako se onda govorilo, „puškarao“ svakog jutra po nekoliko i više tih pobunjenika. Užasi koji su se tu odigravali opisani su u istoriji do detalja – grozote prevazilaze one u Staljinovim Gulazima i to uveliko. Ni na pamet nam padalo nije da A. Vučića poredimo s tim krvolikom i teroristom. Vučića su zvali Gospodar Vučić i to je sve za sada. Kada su recimo Titovi ljudi oborili Rankovića, onda su srpski komunisti svakodnevno u govorima govorili o „novim gospodarima koji hoće da udave Srbiju“, a to su bili oni po srezovima ljudi Partije koji su se surovo želeli obračunati i s Titom ali – gospodari su oboreni a neki i pohapšeni. I još nešto o Gospodaru Tomi Vučiću Perišiću – imao je žbire i obaveštajne strukture koje ni sam knez Miloš, ni sin mu knez Mihajlo, nisu mogli da nadigraju. Gospodar Toma Vučić je bio obaveštajac kakvog ni danas nema.

Zahvaljujući tome, Vučić- Perišić je ugušio bunu 1844. I potom svrgao s vlasti i Miloša i Mihajla – to je deo naše istorije.

Nismo poredili Aleksandra Vučića s ovim Tomom Vučićem, ali ipak njih dvojica imaju neke zajedničke crtе – nikako nije reč o ubistvima. Toma Vučić je voleo apsolutnu ličnu vlast i držao je pod svojom rukom, partije je menjao često, niko nije smeo da pisne. Za sve se pitao on. Svi su mu celivali ruku i gurali se da do njega dođu. Tu je sličnost i samo tu sa A. Vučićem. Evo Vučić-Weber smenio sve šefove obaveštajnih agencija, jer samo on može sve da zna – i neku tamo VBA i VOA i doveo svoje ljude, jer on je sada Gospodar. On se za sve pita. Da li će biti izbora, kada i kako ili neće, pita se A. Vučić. Da li će deca dobiti paketiće za Srpsku novu godinu, pita se opet On; da li će se kopati kanal da tri Morave krenu – ispod Kosova i Makedonije – prema Jegejskom moru, da jednom izađemo na more, pita se On, Gospodar Vučić.

I sada novo ovo – Grad na vodi – Beograd na vodi – kao da grad ne leži milionima godina na dvema velikim vodama kao retko koji drugi grad.

Novaca nema, budžet je veštački, nema ni za penzije ni za plate žandarima, a neko hoće da igra ulogu Petra Velikog i da gradi čudo od grada i da otvara neki „prozor u Evropi“, kako je Petar Veliki činio gradeći Sankt Petersburg – donedavno Lenjingrad – ali car je imao novaca jer mu je brodogradnja donosila milione, a i sam je radio kao radnik sa alatom u ruci i u poslu nije bilo problema. Niko ne sme ni da pita šta će vam to, kome to danas treba u gradu koji grca u siromaštvu. I za to se On Gospodar pita i samo On. Niko nema ni struju da plati, sve je pokradeno, a država plaća svakog jutra neke milione i milijarde samo da otplati dugove, a to su takve cifre da običan čovek to ne ume da izgovori, a kamoli da napiše te njihove desetine miliona milijardi. Ludilo. Ali za sve se pita On, Gospodar Vučić, i ako kaže nećemo, nećemo, ako kaže hoćemo – hoćemo. On vlada suvereno u zemlji čiji je suverenitet blago rečeno okrnjen odavno. Ludilo košta, a megalomanija je još skuplja, crkve i hramovi niču, veće od one u Rimu u kojoj služi sam papa rimski. Nema dana da nam novine ne jave kako je Bogorodica proplakala – kako i ne bi u ovakvom ludilu. Običan čovek to ne shvata i shvatiti ne može.

Ako je tačna vest – daj bože da nije – da će i Boris Nejaki Tadić učlaniti se u SNS, onda je to to, pa ako nam je dobro, onda ništa. Ko zna, jer najprkosniji opozicionari već ljube ruke Vučiću, a neki ga proglašavaju za apostola, kažu da drži reč, i tako to.

Lajbnic – to je filozof – kaže ne brinemo jer ovo je najbolji od svih svetova – bože jedini, kakav li je onaj svet na koji se nadamo ako je ovaj najbolji.

Tužno i sumorno.

Mirko Djordjevic: Beograd na hlebu i vodi, 21. jan, Autonomija

Philip Seymour Hoffman: The Greatest Actor of His Generation

Vojska republike Srbije u punoj borbenoj gotovosti.

Ne mozete da koristite religiju da biste opravdali nasilje.

Ne mozete da koristite ime Boga da biste opravdali nasilje, mrznju i diskriminaciju.

Madona