Tek sam se u vojsci, te olimpijske godine, susreo sa pravim narkomanom ovisnikom: dosao decko iz Beograda, sav lepo obucen. Dok su mu sisali duge kose, prvog dana vojnog roka, on je naprasno odlucio da svojoj domovini nece da sluzi, te se sa stolice naglo digao, ne dozvolivsi brici da mu masinom odere i drugu polovinu glave. Poslije je hodao po kasarni u farmarkama, pola glave osisano do glave, druga polovina vrlo jebeni repovi do ramena. Tumarao je okolo nervozan, bez droge, bacajuci mini-golf lopticu u ruci, ignorisuci – na nase veliko zadovoljstvo – urlajuce oficire, cekajuci da ga vrate kuci, posto im je bez skanjivanja priznao da je narkoman, da ga bratstvo i jedinstvo uopste ne zanima i da on u JNA ni pod kojim uslovima ne ostaje. Mnogim ruralnim vojnicima on je bio neko ko je dosao drito s Marsa: jednom su se svi oko njega okupili i pitali ga cime se drogira, a onda i zasto se drogira, na sta im je on odgovorio: “Pa, lepo je.” Sljedeceg dana je nestao, bezbeli se vrativsi u Beograd.

If your religion is worth killing for, please start with yourself.

Tko smo, što smo?

Katkad mi se čini da se više od drugih pitamo tko smo, što smo, odakle smo, komu pripadamo, čiji smo i kamo idemo, premda su to vječna filozofska, pa i spisateljska pitanja što nas danomice kopkaju, jer su primamljiva za odgonetanje, a odgovori pobuđuju znatiželju; svatko ima svoju priču i svatko je priča na svoj način – pa ipak sam se uvjerio da nismo jedini koji o tomu pričaju, gdje god sam boravio, od sjevera do juga, sugovornici bi, čim se malo opustimo i zagrijemo čašicom pića, razvezli o svojim korijenima, “moji potječu iz…”, “u mojim žilama kola mješavina krvnih zrnaca”, “jedna je moja prabaka iz…” itd., a vrli stručnjaci danomice izvlače nauk da je “kriza identiteta” jedina trajna kriza koja se samo na ovaj ili onaj način ublažuje i prividno sređuje, pa opet izbija, jer smo nepovjerljivi prema onome što su nam očevi ostavili; moramo imati i svoje avanture, moramo čeprkati ispod tla na kojemu stojimo.

Ništa nije istraženo, ma koliko mi vjerovali da jest. Ono što je iza nas, ponajviše je proizvod “mitotvorne svijesti”. Patrick Geary u svojoj knjizi Mit o nacijama govori o tome da nacije nisu nastajale Božjom voljom nego spletom raznih okolnosti, bračnim i rodbinskim vezama domorodaca, osvajača, došljaka i raznih klanova i plemena, diferencirale se kao sekte i to najčešće kroz vjerske integracije i tako sve više prerasle u društvene zajednice. On povlači paralelu između afričkih Zulua i europskih naroda; ta su lutanja vodila u miješanja i spajanja, iz čega proistječe da nema čistokrvnog naroda. Geary veli da ove “rijeke koje čine narode nastavljaju teći, ali vode prošlosti nisu vode sadašnjosti”.

Ako smo definirali vlastiti identitet, bilo kao način “individualnog djelovanja” bilo kao fantaziju, kao nedostatak, kao nešto sigurno, nepromjenjljivo, čvrsto ili kao nešto što smo izgubili i više to ne tražimo, jer se od nas udaljilo – dakle, ako smo barem nešto od toga razriješili, onda ćemo ta pitanja tko smo i što smo razmatrati filozofski i varirati teme o smislu života, smrti, nirvani, ili o bilo čemu što smo spoznali, pa bilo to i ono Tinovo iskustvo:

 Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.

Psiholozi tvrde da se danas pojedinac “u prvom redu definira uz pomoć identiteta”. Ali što ako ne znam tko sam ili sam to ostavio iza sebe ili sam zaboravio (“nisam ponio fotke prošlosti, nemam vam što pokazati, ne znam tko sam”, davno je pjevao W. C. Wiliams), a od onoga što znam izgradio neki svoj identitet, svoju viziju identiteta koja na mahove nije stvarna, nego je gotovo fikcija. Ako sam razradio svoj mit o korijenima da bih bježao od već ustaljene fabule o korijenima, nisam to činio da bih nekamo odmaglio iz stvarnog svijeta, nego sam jednostavno iskazivao odbojnost prema onima koji točno znaju što su i tko su, koji sve znaju o svojim precima, koji listaju rodoslove i ponosno ističu kako pripadaju nekomu i kako nisu sami i ostavljeni, te kako se najbolje osjećaju među svojima. Svojte i svojatanja izbjegavao sam još od najranije dobi; bio sam neprilagodljiv, čak i divalj.

Stranac među svojima

Već nakon mojih prvih literarnih radova i nesuglasica oko njih, na mene se bijahu najviše okomili oni koje nazivamo svojima, a svaka jedva pismena protuha iz moje okoline dočekala me teškim moralnim maljem i zlurado mi podastirala neke svoje dokaze kako sam okaljao obraz užoj i široj porodici, jer da su oni davno, još dok sam bio jedan od najgorih učenika, shvatili da sam u žitu porodice kukolj koji valja trijebiti. Ali ako sam uopće nešto bio, barem kao mladunče u nekom jatu, u nekom gnijezdu, onda sam ponajprije bio rugalica; svakomu od onih glava obiteljskih umio sam se narugati, a kako sam dobro pisao, vazda sam ih ismijavao u školskim domaćim zadaćama.

Jednoj je zasjedalo “plemensko vijeće” na kojem se naklapalo kako me treba “isključiti iz zajednice”, čijim se čanom nikad i nisam osjećao. Htjeli su me ukalupiti, bilo mi je namijenjeno to i to, željeli su da budem točan kao i oni, ali ja ništa njihovo nisam usvajao, nijedna moja crta nije se dala asimilirati, zna to dobro moj prijatelj, sada umirovljeni profesor, s kojim sam se kao dječak bio odmetnuo u šumu; nedavno mi se javio iz Crne Gore i podsjetio me da smo 40 dana, bježeći od svojih, proveli kao Indijanci hraneći se u divljini svime što je bilo jestivo, pa i onim što nije. Veliki američki pjesnik i esejist iz 19. stoljeća Ralph Waldo Emerson jednom je rekao da je “društvo u zavjeri protiv ljudske prirode svakog svog člana, jer zahtijeva usklađenost kao vrlinu, a zazire od samopouzdanja i individualiteta”.

Sada mi se čini da sam još kao pučkoškolac pokazivao odbojnost prema svemu što je ustaljeno i nametnuto kao neko pravilo. Ne mislim da je to vrlina kojom se hvastam, ali zasigurno je taj instinkt učinio svoje i vukao me sve više u “društvo neprilagođenih”, na sam rub otpadništva. Na satovima predvojničke obuke bio sam najgori i uvijek na začelju. Riječi nastavnika predvojničke da u meni raste “unutrašnji neprijatelj” razumio sam mnogo godina kasnije kada je ta ista formulacija objavljivana u novinama u vrijeme hajke na mene i moj roman prvijenac, a i na neke moje kasnije radove.

Od novinskih isječaka sačinio sam svojevrsni Registar uvreda, malu “bijelu knjigu” koju danas listam krajnje ravnodušno. Nailazim na mnoga imena davno zaboravljena i već potonula, pa i na ime književnog autoriteta iz toga vremena Vlatka Pavletića, utjecajnog ideologa, koji me u listu Telegram naziva “skandal-majstorom”, a na njega se nadovezuje stanoviti Ralić u listu Komunist, optužujući me da sablažnjavam i da to činim svjesno, te da se ne radi o “psihijatrijskom slučaju”, kako su me u Mostaru opisivali “kulturnjaci” (rasprava je objavljena u beogradskom listu Svet), nego o “svjesnoj raboti jednog mladog i neprilagođenog pisca koji se očigledno muči s identitetom”. Ha, ha, ha, ma s kakvim identitetom? Zašto bi me mučilo ono što me se nije ticalo? Taj je ideolog mislio da ja želim biti ono što je on bio, a ja sam upravo od toga zazirao i razvijao svoju “obrambenu izolaciju”. Tih godina prilagodbe komunisti su mnoge s kojima se nisu slagali nazivali šovinistima i tako su počeli njegovati šovinizam, koji će napokon, kad sustav ode k vragu, postati njihovo glavno utočište. Mnoge koje su nazivali šovinistima to su doista i postali, “komunisti su nas ni krive ni dužne gurnuli u šoviniste i mi smo tu ostali”, izjavila je jedna šovinistička perjanica svodeći račune sama sa sobom. Savez boraca mene nikamo nije mogao gurnuti jer sam njegovao svoje otpore, katkad su to bile male i jedva primjetne geste, ali dovoljne da se u nadigravanju s njima izvučem. Kad je izašlo u novinama da sam šovinist, pitao sam da mi kažu čiji i bio spreman zanijekati naciju. Objavio sam jedan svoj “lični manifest”, koji sam započeo riječima iz Kurana: “Ja ne obožavam ono što vi obožavate, niti sve vi obožavalac onoga što ste obožavali…” Ono što sam iz toga doba složio u svoj Registar, sada je zabavno, ali sam i onda uživao u tome kako sam obeshrabrio svoje goniče. Bilo je tako jednostavno, a uspio sam pomrsiti im konce. Prilagođen – neprilagođen, a što je između te dvije točke.

Tko je taj čovjek

Tko je on uopće; tko je taj čovjek? Onda me jedna slučajnost gurnula u neočekivanu poziciju; ta luckasta slučajnost uvijek se pojavi da izazove još veću zabunu. Možda mi je htjela priskočiti upomoć, ali se i slučajnost pokatkad umije poslužiti falsifikatom. Već sam u nekom prethodnom poglavlju nešto natuknuo o jednom zborniku (ili možda antologiji) mladih beogradskih prozaika židovskih korijena objavljenom u Izraelu, u kojem se našlo i moje ime. Aha, sad znamo tko je, razotkriven je, a kako su moji bliski prijatelji bili i neki pisci židovskog podrijetla (Kis, David, Lebović i dr.), to sam i sam mnogo puta čuo, “vidite kako se oni drže, hvale jedan drugog”.

Ta afera s Antologijom nije previše izbijala u javnost, ali se o njoj govorilo u kuloarima, a na jednoj književnoj večeri netko je pitao mog prijatelja Borislava Pekića jesam li ja stvarno Židov, a ako nisam, kako sam se mogao naći u tome zborniku, “jer Židovi takve greške ne čine”. Pekić je odgovorio:  “Dobar mi je prijatelj, ali ja nemam volje loviti njegovu pravu verziju, nti mogu trčati za njim da bih shvatio tko je i što je, nemam strpljenja baviti se time, niti znam koji su njegovi pravi motivi da zapleće ono što je očigledno, jer on dobro zna što je i tko je.”

Nikad nisam doznao kako sam se doista našao u tome zborniku, ali nisam toj pogrešci pridavao nikakvo značenje, jer i većih je pogrešaka bilo upravo sa mnom, pa nikom ništa. Filip David savjetovao mi je da to ne demantiram, “to je samo još jedna varijanta tvog neuhvatljivog identiteta”, ali je Danilo Kiš taj izbor sastavljača doživio kao ozbiljan gaf, pa je inzistirao da to demantiram, čak smo se i sporječkali, to je bila jedna od svega pet nesuglasica koje smo imali u svih 25 godina prijateljevanja. Ja sam smatrao da to mora učiniti sastavljač Zbornika, ali Kiš je bio uporan da i ja sudjelujem u demantiju, čak je u tome pripomogao i našao novinara beogradskogReportera koji će mi u jednom intervjuu to pitanje postaviti i dati mi priliku da se izjasnim. Kiš je jahao na tome ispravku, svaki dan je zvocao, ali ne da bi od mene štitio neko “imaginarno jevrejstvo”, nego je kao osoba takav bio, nije podnosio “ošljarenje”, pogreške, neobaviještenost, proizvoljnost, netočnost; žderao se kad bi našao tipfelere u svojim tekstovima – bile su to sasvim plemenite boljke jednog ludog perfekcionista.

Moram li doista biti ono što mi je rođenje odredilo, zar se ne može iz vlastite kože? Zar se moramo povinovati, pomiriti, pokleknuti pred tom činjenicom da ti je nepoznat netko odredio sudbinu? Moramo li biti sluge pokorne pred dobivenim identitetom, ili se možemo pobuniti, odbaciti ga, pronaći neko drugo sklonište? Što ako nam to jednog dana postane teret? Može li se ostati u istoj kući identiteta s onima koji su u ime toga počinili zločine? Možemo li mirno prihvaćati da nas drugi svode na jednu dimenziju? Dakle, iz maloprijašnje moje priče proistječe da ja ne mogu biti Židov, jer sam nešto drugo.

Zadojen mlijekom

U Borbi od 12.-13. rujna 1992. objavljen je intervju koji je sa mnom vodio, na žalost pokojni Slavko Ćuruvija, uz viski i ugodne ćakule, u mom unajmljenom stanu u Rovinju. Ćaskali smo o svemu, o nacijama, o mješavini nacija, o svim svojim identitetima. Nije to bio klasičan intervju; imao sam povjerenje u darovitog novinara; tada mi nije bilo do autorizacije, zapravo sam bio ravnodušan, ma kakav razgovor ispao. I vidio sam ga samo kao fotokopiju koju mi je netko poslao iz Beča. Cio tekst nije mi se svidio, uključujući i moje odgovore, a uza sve, u njemu je bilo i neke novinarske zluradosti, ne toliko prema meni koliko općenito prema kulturnome i političkom ozračju u Hrvatskoj, posebice u opisima tmurnoga gradića Rovinja, nekada živopisnog turističkog centra Istre, a sada tužne provincije u koju se jedan pisac zakopao.

U tekstu je istaknuta moja izjava da sam Hrvat po ocu, Crnogorac po majci, a da me dojila muslimanka. Takve kombinacije nisu mi ništa značile, niti su mi smetale, ali razgovor je tekao posve drukčije, akcenti su bili na temama o istom podneblju i mentalitetu, o tomu da sam mogao biti bilo što iz te mješavine vjera i nacija, ali sam inzistirao da ne prihvaćam vjeru kao oznaku moje pripadnosti, jer moja pripadnost će se mijenjati ovisno o onomu što će se događati u njezinim okvirima.

I kada se ta novinska priča proširila, stizale su do mene prijetnje od zluradih, a od dobronamjernih molbe da demantiram te neistine. Čuo sam da je napravljena i jedna reportaža za RTS, intervjuirani su neki moji zemljaci, možda je među njima bilo i bratstvenika, ja taj svijet ne poznajem, ali su me svi nazivali izrodom koji je osramotio časne pretke. Do mene je to dolazilo iz druge ruke, pa sam čuo da je netko rekao da u tom kraju nisu nikad vidjeli živog katolika, a od muslimana se zaziralo, pa je taj sugovornik bio uvjeren da moja majka ne bi dopustila da me netko zadoji muslimanskim mlijekom. Nakon što sam sve to čuo svidjela mi se takva “virtualna kombinacija”, a posebice mi je odgovaralo što je jedna bezazlena stvar izazvala taj svijet tame, svijet bez prostora i orijentacije, svijet učahurenih mišljenja i učmalih života koji nije imao čak ni zeru radoznalosti da vidi katolika, ni ljudskosti da razgovara s muslimanom, jer taj je svijet zadojen strahom od drugog i drugačijeg, posve izgubljen u lažima vlastitih mitova i krivotvorene povijesti. Pojavi li se tračak nade u reinkarnaciju, neću je prihvatiti ako me ponovno smjeste u svijet iz kojeg sam potekao. Glatko ću to odbiti, budu li me pitali.

Htio bih tek pripomenuti da sam priču o muslimanskom mlijeku zapravo pokupio od svoje majke; pričala ju je stotinu puta, raznim osobama, pa i mojoj suprugi, uvijek s ljubavlju prema toj ženi, njezinoj prijateljici, koja joj je tada priskočila u nevolji. I nisam tu priču prvi put saopćio g. Ćuruviji, nego sam je u nekim svojim varijacijama uzimao kao stimulans kad god sam mijenjao iskaze o pripadnosti, jer nisam prihvaćao identitet kao nešto statično, pa sam više puta konstruirao svoju “etničku biografiju”. Znam, mnogi će reći da se ne može olako falsificirati pripadnost i da je to jedina slučajnost koje se uvažava i uvelike obilježava nečiji život, to je najtvrdokornije u našem ljudskom sustavu stvari. Sve to stoji, ali dopustite da i mi, sa svoje ljudske strane, možemo utjecati na te “okamenjene forme”, pa i učiniti nešto da se ta ovisnost ne pretvori u bolest. Bertrand Russel točno je rekao da se sve ono što je “prepušteno sebi samom, samo po sebi i po zakonu entropije pretvara u glib”.

Kad god sam se pozabavio svojim korijenima i otisnuo u neku takvu avanturu, svaki sam se put suočio s različitim verzijama vlastitog podrijetla. Sve više su na djelu spoznaje, znanstvene i povijesne, da su nacije mit, a mitovi su najpogodnija sredstva za sukobe, za opravdanje svih vrsta zlodjela. Pod okriljem mita o naciji dopušteni su okrutni zločini za koje se ne odgovara, a nacionalizam je, kako veli Bela Hamvas, “deformirano i antihumano stanje”, “poremećenost posebnog tipa”, “masovna deformacija u kojoj se ljudi ponose što su deformirani”. Naravno, ja mogu, ali i ne moram prihvatiti ono što su mi roditelji ostavili, to prije što su i oni, samo korak unatrag, imali neku drugu oznaku, o tome su pričali pokraj ognjišta u dugim zimskim noćima, “jedan je naš predak posjekao Turčina u Ljubuškom i pobjegao ovdje gdje smo sad”, ili “bježali smo s Kosova s ćupom zlatnika i dovde stigli”, a takvih i sličnih varijacija bilo je na pretek, svatko bi ponešto svoje dodao i tako upotpunio mit. “Normalni i stvarno odrasli ljudi ne pridaju prekomjerno značenje niti svojem etničkom identitetu, niti bilo kojem drugom svojem klasnom identitetu”, veli Georges Devereux.

Čiji si ti?

Da me nisu još od ranog djetinjstva stalno zapitkivali: što sam, čiji sam, od koje loze i kakvih korijena, vjerojatno bih s manje otpora prilazio tematici kojoj posvetih djelić prostora u ovom rukopisu. Još kao dječaka, na putu do škole, znali su me stariji presresti i pitati čiji sam. Mislim da nikad nisam točno odgovorio. Najčešće bih odbrusio: “ničiji”, “ne znam”, “svoj”, “zaboravio sam”, ali nisam to činio kao namćor, nego prije kao vrag koji se izruguje takvom zapitkivanju. Često sam izmišljao i neukim radoznalcima kao svoje roditelje navodio imena pisaca koje sam čitao. “Ja sam Puškinov sin”, rekao bih i doveo znatiželjnika u neugodnu situaciju.  Štoviše, uspio sam u tu igru uvući još neke dječake, pa smo se natjecali u izmišljanju što luđih korijena i roditelja. To što sam negdje rođen nije stvar moje sposobnosti. To je samo detalj u biografiji. Jedan pisac kaže: “Što su moje pripadnosti brojnije, to se moj identitet pokazuje posebnijim”. I danas mi je bliska misao Georgesa Devereuxa da je “etnički identitet puka etiketa”.

Mi nemamo nikakva razloga da se ponosimo podrijetlom (a sram je osobna stvar svakog inteligentnog stvora), potječemo  iz kultura koje nisu imale utjecaja, iz zatvorenih svjetova u kojima nije bilo rasadnika ideja, ali je zato sve ono najgore i naopako (fašizam, komunizam, ksenofobija, šovinizam) s lakoćom usađeno i iskorištavano za međusobne obračune i ratove. Intelektualci su imali utjecaja samo ako su bili propovjednici rulje, dočim su njihovi protivnici uglavnom bili popljuvani i proglašeni izrodima, ubijeni s leđa, umrli u emigraciji, oklevetani i brisani iz domaćih knjiga i nacionalne povijesti. Tko god je pokušao otvoriti oči slijepoj rulji, doživio je neko zlo. Jer u naopakoj povijesti pravilo je da su zločinci heroji. Folklor, nacionalizam, atentati – to su vrijednosti za koje se isplatilo boriti. Domovina, narod – emocionalni pojmovi nejasni i primamljivi, jer je u njima ideja razdora. Te pojmove (zemlja, narod) Paul Valéry nazivao je les choses vagues. Goethe veli da “najgore zemlje imaju najbolje rodoljube”. Forsirati danomice naciju ili narod, te kolektivne kategorije, znači biti u sukobu s normalnim životom i pripadati “zajednici masovne deformacije i još se ponositi što si deformiran”.  Nešto vrijedno i dobro možemo učiniti samo pojedinačno. U kolektivu smo stoka. Preziremo one koji su nam nedostižni, a vrijeđamo one koji su isti kao mi i s kojima dijelimo zemlju, zrak, vodu. Obasipamo ih pogrdama kako ne bismo grdili sami sebe, premda to činimo grdeći njih.

Iskusio sam bijedu kolektiva, bijedu “omasovljenog pojedinca”,ponajvise u vrijeme Miloševićeva uspona; tada sam još mislio da se nekom zajedničkom galamom može osujetiti “čovjek koji donosi smrt”. U zagrebačkom tjedniku Danas već sam bio objavio tekst pod naslovom Rađa li se naše čudovište. Bio sam prepoznat kao opozicionar, premda sam bio samo onaj koji je pokušavao artikulirati vlastite strahove i koji se opirao “kulturi smrti”, pa sam tako pozvan na jedan masovni prosvjedni skup na Trgu Republike u Beogradu, koji bješe organiziran u povodu prve obljetnice brutalna rasturanja demonstracija. Pridružio sam se govornicima, iako s mnogima od njih nisam imao ničeg zajedničkog; štoviše, stajali smo na suprotnim stranama, ali u toj prilici na istoj – protivu Miloševića. Ne sjećam se točno o čemu sam govorio, ali znam da me huk mase naprosto povukao da izustim: “Obraćam vam se kao srpski pisac!” Čim sam sišao s tribine, moja me supruga, moj najbolji kritičar, dočekala primjedbom da sam počinio kobnu grešku i nepotrebno se očitovao u nekakvom nacionalnom smislu, banalno kao i ostali. Vjerojatno sam podlegao histeriji i izustio ono što sam toliko puta ismijavao i što, na kraju krajeva, nisam bio. Jer što sam ja imao sa srpskim piscima? Ništa. Zazirao sam od njih, bio sam na suprotnoj strani, ništa s njima nisam dijelio, nikakve svjetonazore; zapravo se međusobno nismo podnosili. Pa i sada, kad naiđem na tu natuknicu uza svoje ime, osjetim nelagodu. Da bih bio srpski pisac, morao bih posvuda promovirati srpsku kulturu, a ja to ne činim, ali imena onih srpskih pisaca koje volim i cijenim, posvuda ističem, jer su sjajni pisci neovisno o bilo kakvim udruženjima, jednako dobri ma komu pripadali.

I nakon te svoje ishitrene izjave s govornice, doživio sam da mi  tadašnji urednik Književnih novina, eto pokojni Mile Perišić, srpski nacionalist, Karadžićev prijatelj i savjetnik, održi lekciju u svom glasilu i s ironijom opiše pisca koji se nikad nije izjašnjavao, za kojega se nije znalo čiji je, koji se nadnacionalno držao hineći svemirca, a sada je pred masom posve nenadano zbacio masku i razgolitio se. “Nismo znali, sad znamo, ali moramo videti hoćemo li ga i šta će nam”, pisao je Perišić. Nas dvojica smo u to vrijeme zazirali jedan od drugog (kad bih ga ugledao, prešao bih na drugu stranu ulice), premda smo nekoć bili u dobrim i srdačnim odnosima, a nakon objavljivanja toga teksta sreo sam ga na Terazijama, prišao sam mu i rekao da je potpuno u pravu što se tiče mog izjašnjavanja, da se kajem i da ću to povući, tako da neće imati trvenja i dvojbi oko toga hoće li me ili ne, neću mu dati priliku da se izjašnjava.

I doista, Mile je bio u pravu, ja se mogu proglasiti, primjerice, srpskim piscem, ali to moraju prihvatiti i drugi, neka se suglasnost mora postići. U svojim etnopsihoanalizama G. Devereux navodi razne slučajeve i veli: “Róheim se izjašnjavao Mađarom ali, pod utjecajem nacista, mnogi Mađari nisu dijelili njegovo mišljenje i prisilili su ga da napusti zemlju. Mađari koji nisu potpali pod utjecaj nacista tvrdili su da je Róheim Jevrej. Róheim, u egzilu, tako se malo slagao u mišljenju s njima da je njegov lijes po njegovoj želji pokriven mađarskom zastavom na sahrani u New Yorku.” Neće vas uvijek svi prihvatiti, kao što vas neće svi odbaciti. Dakle, vi možete biti ono što želite, a na kraju krajeva uvijek vam ostaje mogućnost izbora zastave za lijes.

Revizija identiteta

Posljednji rat na ovim balkanskim “poljima smrti” donio je, uz nesreću i ubijanja, mnoge promjene i revizije oko identiteta, jer je jednim svojim bitnim krakom imao plemenska i vjerska obilježja. Izronile su aveti prošlosti, obnovljeni su i osuvremenjeni povijesni sukobi, posve anakroni, ali poticani od intelektualaca i vođa koji su se domogli moći i oružja i koji su se nametali kao “branitelji identiteta”. Mnogi ljudi koji su prošlost odavno preispitali i pohranili u neke riznice kako bi se na nju mogli pozvati samo ako donosi dobro, odbili su da ih bilo tko zastupa u ime identiteta, a posebice da se u to ime ubija, da se poharaju čitave pokrajine i rasele milijuni ljudi. Poznavao sam zagrižene nacionaliste koji su se šokirali ulogom svojih zemljaka u zlodjelima i kaosu. Primjerice srpski književnik Žika Stojković bio je uskogrudni nacionalist, ali je izjavio u NIN-u da se stidi svog naroda, one milijunske mase koja je Mnogi su ljudi prvi put pojmili što je to identitet stideći se postupaka svojih sunarodnjakapred Narodnom skupštinom u Beogradu, 1990. godine, urlala: “Dolje pluralizam”. Bilo je čak iz književničke fele još takvih primjera.

Mnogi su ljudi prvi put pojmili što je to identitet stideći se postupaka svojih sunarodnjaka. Ako te netko “tvoj” osramoti – što činiti? Ima više načina. Spriječiti ga, ako je to moguće, javno ga prokazati kao hulju, izolirati ga i odreći se hulje, potražiti neki svoj drugi identitet, solidarizirati se sa žrtvama toga sramotnika, prihvatiti njihovu patnju kao svoju, promijeniti zajednicu, sredinu, državu, prihvatiti egzil, odbaciti svaku vezu s takvim srodnicima, zaboraviti ih ili zašutjeti poput Marlene Dietrich koja više nije htjela izustiti riječ njemačkog jezika ogađenog drekom nacista.Amin Maalouf, libanonsko-francuski pisac lijepo je rekao: “Identitet je lažni prijatelj.”

Dvostruki je (ili višestruki) identitet lijek da se čovjek sačuva od samoga sebe i vlastitih napasti, da se odupre zlim nasrtajima “kolektivnog terora” i uopće fanatizma, da ne dopusti da ga bilo kakva “pravda” ponese da učini drugomu nešto nažao. Promatrao sam u Beogradu, s početka devedesetih godina, kada se duž Francuske ulice, u kojoj je kuća Društva srpskih pisaca, orilo: “Hrvati ustaše!”, “Smrt Hrvatima”, ali među tom bratijom rijetko bi se našao netko tko je na bilo koji način povezan (bračno, prijateljski, rodbinski), ne samo s Hrvatima, nego i s drugima, jer takav dijeli identitet ili se solidarizira sa sebi sličnima. Osjećaj “proturječne pripadnosti” obuzdava svaki zanos kad god dođe do kolektivnih sranja, te do povijesnih i inih turbulencija u nekoj zajednici.

Sjećam se jednog skupa kada je moj prijatelj Bogdan Bogdanović govorio da bi svatko od nas morao imati po nekoliko prijatelja iz različitih nacija, rasa i boja kože kako bi se širila tolerancija. Taj mudri, dragi, čarobni čovjek jednom mi je pričao kako se ne može načuditi što mu braća Srbi još nijednom nisu na nos nabili njegova oca, glasovitog književnika Milana Bogdanovića, koji je u jednom razdoblju svog života primio muslimansku vjeru, na što sam mu odgovorio: “Neće te ni napasti, jer i tako sve muslimane smatraju Srbima!” Kiš je uvijek govorio da bi bila prava sreća kad bismo svi po rođenju mogli biti pogranični žitelji, a njegova pametna supruga Pascale Delpech imala je običaj reći: “Mrzim francusku provinciju, jer ondje žive samo Francuzi.”

Nema povratka

Kada bi me sada netko natjerao da se vratim tamo gdje sam (slučajno) rođen, bilo bi to progonstvo u tuđinu, u nepoznati svijet, premda ja od ostataka toga svijeta i jezika stvaram svoje literarne fikcije, ali sada ondje više čak ni pejzaž nije isti. Nekoć sam u djetinjstvu mislio da je to najljepši kraj na svijetu, da su ljudi dobri i bistri, da svatko tolerira vjeru i izbor drugoga, da cijene poštenje, da su daroviti i uspješni kad god se prilagode onom svijetu što smo ga nazivali “velikim”, ali kad bih se sada, ne daj Bože, ondje pojavio, ne bih ništa od toga zatekao, niti bilo koga prepoznao, a zasigurno bih čuo sve ono što ne želim čuti, što je daleko od mene. To više nisu moje riječi, one za mene imaju samo značenje “iskopina”. Naravno, za mnoge ljude zavičaj postoji, to se ne može zanijekati, postoji nostalgija za svojim krajem – to je razumljivo samo ako nije zavičaj zagađen svakovrsnim zlodjelima, progonima drugih, mržnjom, ako se zavičaj stavio na stranu onoga što je naopako i nemoralno.

Whitman je pjevao da je zavičaj ono mjesto kamo srce vuče i gdje je čovjek gospodar svoj! Kada nekamo otputujem, jedva čekam da se vratim u Istru – srce me vuče, ondje sam gospodar svoj. Začudo, iako sam u Beogradu imao, uza sve nedaće i bijedu života, mnogo lijepih trenutaka i prijateljstava, žena koje sam volio, nesretnih ljubavi i patnji, ipak se nisam nikad adaptirao, bježao sam, napuštao taj grad i vraćao mu se silom prilika, protivu srca, uvijek s napetošću i nekom drhtavicom. Stanovito vrijeme proveo sam u drugim gradovima (Sarajevo, Split, a ponajviše Zagreb). Naravno, to nikako ne znači da imam bilo kakvu odbojnost prema Beogradu, ili općenito prema Srbima, daleko od toga (iako mi se svašta pripisivalo), ali činjenica da sam u romanu Kristalne rešetkeposegnuo za opisima Beograda, za nekom njegovom tamnom stranom, ponajbolje govori da je taj grad ostavio pečat na moju psihu.

Čovjek kojega izuzetno cijenim i s kojim sam uvijek, dugi niz godina, imao srdačne odnose, kozmopolit i miljama udaljen od svakog nacionalizma, nadasve, briljantan duh i intelektualac, vrstan umjetnik, pisac i filmski redatelj Dušan Makavejev, s kojim sam se ovih proteklih godina nekoliko puta sreo na “neutralnim terenima”, rekao mi je: “Za umjetnika, za pisca, Beograd je danas najzanimljiviji svjetski grad, krvav, mračan, bolestan, u suprotnostima i proturječan; dakle, posjeduje sve ono iz čega umjetnost crpi, a uza sve šarmantan, s duhom, nepresušan izvor – jednom riječju prijestolnica koju kao da je komponirao Dostojevski.”

Za mojih povremenih boravaka u inozemstvu, postalo mi je posve jasno da bi mi egzil teško pao, ne samo zbog “bremena godina” i nekih već stečenih navika, nego vjerojatno psihološki, jer više nije riječ o izletu, putovanju, turizmu, ograničenom boravku, stipendiji, nego naprosto o stanju, o statusu emigranta, o novom zanimanju, o nekoj novoj evidenciji ili policijskoj kartoteci gdje je pohranjen moj otisak prsta, fotka starijeg gospona, gdje su podaci o bračnom stanju, djeci, roditeljima, bolestima, itd. Da sam se morao naći u egzilu (zasigurno bih taj križ podnio i iznio do svog brda), mislim da bih morao mnogo toga mijenjati u svom karakteru, učiti manire prilagodbe, maskirati se, truditi se oko šarma i ostavljanja dojma, oguglati na poniženja, itd. (Ne mogu zaboraviti kako su me ismijavali i ponižavali u jugoslavenskom konzulatu u Frankfurtu, u veljači 1992. godine, oko produžetka mog isteklog YU pasoša, spajali me s nekim u Beogradu da bi me taj zafrkavao i vrijeđao, a potom me držali u hodniku konzulata više sati, kao, tobože, čeka se faks iz Beograda, da bi me na kraju neki službenik pozvao i priopćio mi: “Faks je stigao, odbija se produženje pasoša, na žalost bez ikakva objašnjenja.”)

I kad god sam nešto dulje ostajao vani, nisam mogao retka napisati, samo sam lunjao ili se vozio metroom do neke trafike gdje sam mogao kupiti naše novine. To su isto činili moji prijatelji i znanci koji su se našli u egzilu u New Yorku, Ateni, Parizu i dr. U eseju Usamljenik u Parizu, veliki talijanski pisac Italo Calvino opisuje kako se svakog jutra vozio podzemnom željeznicom do Saint-Germaina da bi kupio talijanske novine. Jedina privlačnost u tom mnoštvu, u toj vrevi velikih gradova jest anonimnost; znao sam se satima vozikati metroom samo da bih promatrao ljude.

Svojedobno je Knut Hamsun govorio da nema ništa protiv osame, niti lutanja (napisao je najljepše knjige o skitnicama), ali to iscrpljuje, a na jednom mjestu kaže: “Ima u tom gluvarenju mnogo neplodnog.” Kada se konačno taj književni mag skrasio na svom imanju u Norveškoj, govorio je da su to jedini sretni trenuci njegova života. “Mogao bih jesti zemlju, naravno uz čašu vina”, govorio je u šali svojoj supruzi, premda je isticao da taj njegov “osjećaj punine” nije stoga što je to Norveška i što je Norvežanin, nego što je napokon pronašao zavičaj u kojemu razumije više i vidi dublje nego što mu je to Bog podario. Zavičaj se pronalazi, zadobiva. Može to biti neko selo iz kojega se vidi “sve ono što se sa zemlje može vidjeti u Svemiru” (Pessoa). Istina, bilo je pisaca, i još ih ima, koji su se u egzilu dobro osjećali. Jedan mi je pisac pričao da je tek kao apatrid uspio definirati mnoge svoje proturječnosti, nejasnoće s podrijetlom, da je tek u egzilu osjetio život i radost, da ima svoj krug divnih prijatelja u jednom europskom gradu, da se ondje puno toga događa, da ima mnogo kulturnih priredbi, da piše bolje nego ikada, piše i vodi društveni život, na sijelima uživa u mnoštvu jezika, svaki je party obilna trpeza – ukratko: egzil je obogatio njegov život, učinio ga sretnim i veselim. Još kad bi uspio dobiti papire (da već jednom baci tu odvratnu i uvijek sumnjivu putovnicu) njegovoj sreći ne bi bilo kraja. Dakle, egzil može biti i uspješan. Kako egzil nije više izgon nego izbor, egzilant ljeti dolazi na odmor u domaju kao “svjetski čovjek”, nema one specifične patnje emigranta-štakora o kojoj je pisao Bunjin; štoviše, povratnici unose neku vedrinu u naše tmurne živote.

U ženinom obilju

Kada sam 1991. napustio Beograd, bilo je prigovora i od ljudi meni sklonih kako nisam smio “iz jednog nacionalizma bježati u drugi, iz jednog fašizma u drugi”, dočim jeKusturica u nekim svojim škrabotinama u NIN-u to razriješio pišući da sam “pribjegao ženinom nacionalizmu” (vjerojatno je htio reći ženinoj naciji, ali kako je postao novopečeni Srbin, držao se stereotipa da je Hrvatica prirodno i nacionalistica). Bilo je još sijaset takvih i sličnih proizvoljnih i netočnih brbljarija na koja nikad nisam reagirao.

Ponajprije, ja sam još otprije bio odlučio odseliti se u Istru, tako da to i nije bio egzil, nego selidba i to u kraj koji je za mene imao i neko emotivno značenje, nešto od one “ljubavne patnje za imaginarnom domajom” o kojoj je pjevao Pessoa. Nije to bio egzil, nego povratak. Ili izbor, vjerojatno lakši od ostanka u Beogradu. Uza sve teškoće i udobniji. I nije to bio politički čin, nego možda tek jedna moralna gesta: moja je domovina Hrvatska u tom času bila meta u koju se gađalo iz svih oruđa. Dolazeći u Hrvatsku i sam sam postao meta; nosio sam majicu s natpisom: target. Kada je NATO, uz suglasnost Ujedinjenih naroda, bombardirao 1999. godine strateške ciljeve u  Miloševićevoj Srbiji, mnogi su me u Beogradu kopirali noseći majice s natpisom: target. Vraćalo im se ono što su meni činili; ne likujem nego žalim što je tako.

Sasvim je sigurno da je i u Hrvatskoj divljao nacionalizam, ali ja sam vrlo brzo, nakon što sam otpatio rušenje hrvatske kulturne baštine, počeo pisati u opozicijskim listovima protivu vladajuće politike i oživljavanja aveti prošlosti. Imao sam veliki broj istomišljenika u Hrvatskoj, dosljednih antinacionalista. I nisu se oni priklonili meni, nego ja njima. Dovoljno je pripomenuti da sam dugo godina suradnik najboljega političkog i kritički nastrojenog glasila, nagrađivanog i priznatog u svijetu, tjednika Feral Tribune. Govoriti da sam se “priklonio ženinom nacionalizmu”, posve je budalasto, premda je točno da sam s njom (ali i s mnogim drugim, bliskim i bližnjima) “dijelio identitet”, ili prihvaćao dio identiteta, što smatram posve normalnim, pa to ne zamjeram ni Kusturici koji je izabrao srpsku naciju kao svoju (ili, kad bih govorio njegovim jezikom, ženinu naciju kao svoju). Dijeliti identitet s bližnjima, poželjno je, ali nije poželjno gubiti oštrinu prema slabostima i zabludama identiteta u kojem si se pronašao. I dok sam ja, primjerice, kritizirao “ženin nacionalizam”, on je divanio s Miloševićem, hvalio ga, nosio mu poklone, pljuvao po Zapadu što napada toga masovnog ubojicu, vrijeđao druge narode i nazivao ih “bečkim konjušarima” itd. To što se pronašao kao Srbin, nije sporno, ali je način kako to ostvaruje sporan, kako se povlađujući nekim kolektivnim zabludama i ludostima svoje netom izabrane nacije, na mučan način prilagođava. On je uspio da mu dio mase kliče na nacionalističkim skupovima “Emire, Srbine”, ali isto je toliko, ako ne i više, onih koji ga preziru zbog takve udvornosti. Ako svoju odanost naplaćuje, onda njegov izbor nije iskren. Ako podilazi, onda naciji koja ga prihvaća takav poltron nije potreban, ma koliko bio slavan, jer će se već sutra sramiti njegovih postupaka. Dakako, mene ne zanima spomenuta osoba, niti se kanim baviti tom sudbinom, ali, eto, priča se pootegla, jer nam je taj primjerak blizu i nadohvat ruke, dio je “crne kronike identiteta” i pokazuje nam da se promjena etnije ne može prelamati grubo i neodgovorno, niti je dopušteno sklapanje ugovora s đavolom da bi se došlo do nečega što se naziva “unutrašnjim pomirenjem”.

MIrko Kovac

^{Esej je objavljen u knjizi Pisanje ili nostalgija (Fraktura, 2008.) pod naslovom (Ne)prilagođen.} 

Svet brzim korakom odlazi dođavola. U mojim godinama trebalo bi da sam već navikao, ali nisam.

Možda neznanje jeste blagoslov, kažem ja sebi, i mislim na ljude koji ne mare previše šta se dešava u svetu. Razumem ih. Nije zabavno otpočeti dan ili otići na spavanje sa prizorima mrtve dece.

Pod starost, moj otac je govorio da može da zamisli dva načina da se reši svoje zavisnosti od novina: da ode u manastir ili u ludnicu.

Današnje vesti su uvek stare vesti. Nedužne ubijaju a neko smišlja izgovore.

Isti ludaci koji su od sveta napravili ono što je bio u mom detinjstvu, još uvek su tu. Imena su se promenila, i njihova nacionalnost i ciljevi, ali poremećeni su i krvožedni kakvi su oduvek bili.

Kad slušate naše konzervativce, naši problemi su samo moralni: na vrhu spiska su lenjost naše sirotinje i nezasiti seksualni apetit naših žena. Da, nema sumnje, ali ima tu još nešto. Prosto ne mogu da skupe noge.

Trebalo bi da zahtevamo da sluge bogatih i moćnih u svim oblastima nose livreje u skladu sa njihovim činom, kao proteklih vekova.

Uhvatio sam sebe kako češem glavu šibicom, kao da pokušavam da je zapalim.

Ustali su i počeli da aplaudiraju bogatašu što je uništio preduzeća i otpustio radnike, a kasnije se gurali oko njega tražeći autogram.

Osamdeset hiljada ljudi drže se u samicama u našim zatvorima. Razmislite o tome kad nekad noću nameštate jastuk i ušuškavate se u krevetu.

Da li je neka zemlja nekad priznala da je ubijala iz želje za osvetom? Kao i svi ostali u okupiranoj Evropi, mrzeo sam Nemce i želeo im svima da pocrkaju. Međutim, kasnije, kada sam video razmere savezničkog razaranja njihovih gradova, prestravila me je ta očito gola zloba.

Kolektivna kazna, gde je na meti čitavo stanovništvo neprijateljske države, tako da su i starac u invalidskim kolicima i dete sa knjigom u krevetu ugroženi koliko i tenk, podlački je impuls, i iako se danas smatra kršenjem običaja ratovanja i Ženevskih konvencija, još uvek se praktikuje, dugo nakon Drezdena i Hirošime.

Razmatranje neplaniranih posledica ne smatra se neophodnim delom strateškog razmišljanja u Vašingtonu. Nije ni čudo što se naš veliki projekat prekrajanja sveta po našem liku, zacrtavanja budućnost i određivanja ishoda istorije pokazao isto toliko promašenim kao svetska revolucija starih komunista.

„Kolateralna šteta“ se danas zove ono kad se nekoj babi i dedi raznese glava.

Naravno, obično ne razgovaramo o takvim stvarima na taj način. Praktikujemo, kako ju je Ted Snajder nedavno nazvao na svom blogu, „doktrinu istorijskog kreacionizma“, tumačenjem aktuelnih događajima manipuliše se kroz izbor pogodne polazne tačke – koja izostavlja ranije događaje i širi kontekst u kojima se odvijaju.

Postoji jedna autoritarna crta u ovoj potrebi da se stisne istorijski okvir i ozbiljni problemi pretvore u priču iz stripa. Vidimo je u političkim komentarima o Rusiji, Ukrajini, Gaz i Iranu, i u tome kako se razgovara o unutrašnjim pitanjima. Ljude sa dužim pamćenjem ovo neće samo razbesneti, nego i uplašiti.

Ovo je pravedan rat, trebalo bi da podsetimo stanovništvo sledeće zemlje koju napadnemo. Ljudi ubijeni našim bombama trebalo bi da se smatraju velikim srećnicima.

Portabl pakao, koji lako može da stane glavu, i pored ogromne mase prokletih i silnog dima i vatre, to dobijate u današnje vreme posle čtanja vesti iz sveta.

Čudno je kako novinari još uvek traže da čuju mišljenje naših izabranih predstavnika, kao da bi im bogataši koji su uložili milione u njihove kampanje dozvolili da uopšte nešto misle.

Društvo poput našeg – gde bogati troše milione da spreče podizanje minimalne zarade za one koji tonu sve dublje u siromaštvo, i sabotiraju zdravstveno osiguranje za one koji ga nemaju – i nije nikakvo društvo, nego ratno stanje, kako bi rekao Mark Tven.

Ko bi se nadao da će ljudi koji dobro poznaju istoriju i nauku biti prokaženi među svojim sunarodnicima?

Odavno nisam pročitao da neko, osim očitih prevaranata, tvrdi kako će svet postati bolji, ili da ćemo u ovoj zemlji okrenuti novi list.

„Privatizacija“ se zove ono kad se društveni novac prebacuje u džepove nekolicine.

Ne sećam se ko je rekao, „Najveselije živi onaj koji ume da prevari sebe“?

Gurmanski recept u kulinarskoj rubrici Timesa zvao se „ribarev goveđi paprikaš“ – ili nešto nisam dobro razumeo?

Čovek je pomoću operacije ponovo postao majmun i vratio se na drvo da živi u sreći i veselju, pročitao sam u nekom tabloidu čekajući u redu u samoposluzi. Nešto razmišljam da to nije tako loše.

Neka ovi prelepi letnji dani koliko ih je ostalo prođu u istom otezanju sa kojim trudna časna sestra odlazi da se ispovedi.

Charles Simic, NYRBlog, 05.08.2014. preveo Ivica Pavlović, Pescanik.net

Mediji su preneli vest da guvernerka Narodne banke Srbije Jorgovanka Tabaković smatra da preventivno treba delovati odgovarajućim zakonima i njihovom doslednom primenom na sprečavanje pohlepe. Ako bi se iskorenila pohlepa kao prauzrok korupcije, onda ne bismo imali ljude na funkcijama koji ih zloupotrebljavaju i „interese svih podređuju sopstvenom interesu“. To bi efikasnije suzbilo pohlepu od kažnjavanja funkcionera. Ona u stvari predlaže da se vaspitavaju pojedinci na funkcijama i tretiraju njihove lične osobine, kako ne bi bili pohlepni. To bi možda imalo nekakvog efekta, ali on sigurno ni bi bio presudan, jer je korupcija kod nas sistemskog karaktera. Jorgovanka predlaže da se donese zakon o računovodstvu, koji bi „onemogućio da tokovi novca liče na reke podmornice“. Tu sada nastaje konfuzija. Kako se pohlepa kao lično svojstvo, koje je po definiciji van nadležnosti države, može povezati sa netransparentnim tokovima novca, kada su ti tokovi par excellence političko pitanje koje treba uputiti vladi.

Ovom nelogičnošću Jorgovanka Tabaković se uklopila u glavni trend koji je lansirao predsednik njene stranke. On nastoji da ono što je u domenu javnog svede na ono lično ili, što je isto, na nekakav misteriozni mentalitet naroda. To se vidi u svim prilikama, ali ponajviše u skupštini. Koju god principijelnu kritiku ili pitanje postavi opozicioni poslanik, odgovara mu se salvom ličnih uvreda. Ako Vučić nije tu da vehementno napadne ličnost poslanika, za tu rabotu je zadužena skalamerija SNS-a na čelu sa Zoranom Babićem. On svakodnevno demonstrira takve agresivne ad hominem napade. Reč je o pojavi koja suštinski karakteriše ovu vlast i razlikuje je od prethodne. Sadašnji vlastodršci ne prihvataju afektivnu neutralnost institucija. Oni odbacuju racionalnu i argumentovanu raspravu, pa redovno gledamo kako glavni badža uzima motku u ruke – pa udri.

Možemo se složiti da je Vučić dobio martovske izbore i zato neću ulaziti u to kojim je marifetlucima, lažima i manipulacijama izluđenog naroda to postigao. Kako god bilo, Vučić i SNS imaju pravo da vladaju i vode politiku zemlje, pa neka to i čine. Ali u taj posao baš nikako ne spada Vučićeva pretenzija da leči našu svest i savest i da bude narodni vaspitač. On nikako nije zadovoljan ponašanjem građana, pa je rešio da nas prevaspitava. Ometamo ga u njegovim namerama („najavama“) da od nas napravi uređeno društvo u kome se dobro živi. Zamera nam da zakeramo, ništa nam nije dobro, nezahvalni smo, ne pružamo mu dovoljno ljubavi i podrške u njegovim natčovečanskim naporima da nas izvede na pravi put. Umesto da navijamo za njega, mi pakosno navijamo za kamen koji on, kao naš Sizif, gura uzbrdo.

Ostavljajući po strani otkud mu pravo da se bavi vaspitanjem građana (tako je i Jorgovanki pala na pamet pohlepa), pozabavićemo se neprijatnim pitanjem: otkud Vučiću, Jorgovanki i SNS robotimavaspitačka kvalifikacija? Kako im je uopšte palo na pamet da, kao ljudi na lošem glasu, preuzmu moralnu palicu kojom šibaju koga stignu. Koju su vaspitačku školu pohađali i šta ih kvalifikuje da baš oni na sebe preuzmu moralno uzdizanje i preobraćanje naroda. Ako neko nema nikakav moralni kredibilet, to su Vučić i njegova družina. Svima je poznato da su oni završili zloglasnu školu Šešeljeve Srpske radikalne stranke. To je stranka koja je narod gurala u ekstremnu nacionalističku mržnju, nemoral, ratove sa komšijama, zločine i sukobe sa celim svetom. Iako je to opšte poznata činjenica, a i oni sami to znaju, njih najviše privlači uloga učitelja morala i modernog vaspitavanja naroda. Hajde da im se i prizna da su prema spoljašnjem svetu donekle promenili politiku, doduše i to neubedljivo, ali da se baš oni proglase moralnim arbitrima, takoreći anđelima, to im stvarno ne može proći. Pritom, ne odnosi se to samo na onu zloglasnu školu i mračnu prošlost. Ako bi tako bilo, moglo bi ispasti kao da su oni danas u redu, promenili su se, a samo im prošlost ne valja.

A to nije slučaj. Oni se i danas bave moralno i politički štetnim poslovima. Zaveli su „tiraniju većine“, arbitrarna hapšenja, uslovljavaju prava manjina, javno difamiraju ličnosti protivnika, pogasili su medije i kritiku, uništavaju institucije, sklapaju ugovore i štetne poslove daleko od očiju javnosti zarad punjenja sopstvenih džepova; neguju i štite svoje omiljene tajkune i finansijere koji ne plaćaju porez, aribitrarno i nezakonito tajkunima nude javne poslove kao da su tajkuni pobedili na izborima; zapošljavaju masovno svoje partijske drugove nevične bilo kakvom poslu, žive bogato a ne zna se odakle im pare; koriste državne privilegije, štite visoke funkcionere koji su uništili javna preduzeća, jednako kao i one koji su plagirali svoje doktorske disertacije. O lažima da i ne govorimo.

Najdalje je u rušenju onog političkog, a u uzdizanju ličnog i moralnog zdravlja, dogurao sam premijer Vučić. Njemu je najvažnije da građane ubedi da je on šampion izlečenosti od srpskog mentaliteta i anitimodernog lutanja. Pošto on jedini puca od moralnog zdravlja, on svoju vlast legitimira kampanjom o svojim nesvakidašnjim ličnim svojstvima. On sam sebe prezentira kao apsolutnog poštenjačinu („ni jednu kiselu vodu nije popio na račun države“), iskren je do bola, ne laže i marljiv je do besvesti. I to da on svoje lične interese nepobitno podređuje opštim (obratno su činili samo prethodnici), lansirao je kao sopstveni brend.

Forsiranje onog ličnog umesto političkog, teorijski i praktično znači primitivizaciju društva. O čemu se radi? Pa radi se upravo o tome čime sam i počela ovaj tekst: funkcionisanje vlasti i javnih institucija ne usklađuje se normativnim sistemom, procedurama i postavljenim političkim ciljevima, nego sa potrebama i karakternim osobinama premijera Vučića. Tako se opšte pretvorilo u lično, koje ne podleže kontroli. Zar nije tako funkcionisalo predmoderno, ruralno društvo koje su karakterisali lični odnosi gazde i sluge. Pa ako gazda ustane na levu nogu, sklanjaj se što dalje. Kad politički odnosi postanu lični i privatni, onda ne treba da nas čudi ono što je Vučić izjavio nemačkom listu Velt, da je on „najnapadanija ličnost u Srbiji“. Zašto je rekao da je napadanaličnost? Zar nije bilo logično da je kao predsednik vlade rekao da je „najnapadaniji političar“? Pa nije to rekao, jer on nije najnapadaniji političar, ali jeste napadan kao ličnost, jer se tako namestio.

Šta bi tu trebalo promeniti? Pa to da se Vučić kritikuje pre svega kao političar, i da se obelodanjuje kakav je život pod njegovom vlašću, kako bi mu se ukinula povlašćena i zabušantska pozicija u kojoj nam on priča samo o tome kakav je on čovek. A svi znamo kakav je on čovek i znamo da je prevarant. Ta dosadna priča o njemu samom s kojom nas bezdušno gnjavi, ali kojom i ukida druge političare kad ih napada lično, treba da prikrije neuspešnog političara. A to mora izaći na videlo i na svetlost dana.

Vesna Pesic, Nasi vaspitaci, Pescanik.net

What Power art thou,
Who from below,
Hast made me rise,
Unwillingly and slow,
From beds of everlasting snow!

See’st thou not how stiff,
And wondrous old,
Far unfit to bear the bitter cold.

I can scarcely move,
Or draw my breath,
I can scarcely move,
Or draw my breath.

Let me, let me,
Let me, let me,
Freeze again…
Let me, let me,
Freeze again to death!

Pripremаnje Dubrovnikа zа snimаnje filmа “Okupаcijа u 26 slikа”, ponаvljаnje situаcijа, rаzgledаnje fotogrаfijа, vrаćаlo je intimnom doživljаju. Bilа je to trаgedijа kojа je u meni moglа nаći prаvi odjek tek u godinаmа kаd sаm o tome mogаo rаzmisliti. U rаnom djetinjstvu bilo je nemoguće i shvаtiti i rаzumjeti. Tek u zrelim muškim godinama shvatio sam taj odlazak čovjeka koji je svjestan da je sve gotovo i da nade više nema. Ta pregnantnost zbivanja, suženost na mali prostor sudbine do te mere me je uzbudila da mi se čini da moj posao i da sve ono što sam ja znao i osjećao o tragediji – sve se to probudilo u meni na jedan nov način.

Izet Hajdarhodžić za rubriku “Stranica mog života” TV novosti (1978):

I have often been accused of portraying weak men and decisive women, women who direct events, but I think that’s how it is in real life.

Francois Truffaut

Alan Squier: So tell us Duke, what has your life been like?

Duke Mantee: Since I’ve been a grown up, I’ve spent most of my life in prison… I’ll probably spend the rest of it dead.

Petrified Forest, 1936.
Alan Squier (Leslie Howard) & Duke Mantee (Humphrey Bogart)
screenplay: Robert E. Sherwood, director: Archie Mayo

Poetry is when you make new things familiar and familiar things new.

Ever since in the UK they banned smoking in public places I’ve never enjoyed drinks party ever again. And the reason I’ve only work out just the other day… which is, when you go to drinks party you stand up and hold a glass of a red wine and you talk endlessly to people, but you don’t want to spend all the time talking, it’s really, really tiring… sometimes you just want to stand silently, alone with your thoughts, sometimes you just want to stand in the corner and stare out of the window… but the problem is, when you can’t smoke if you stand and stare out of the window on your own, you are antisocial, friendless idiot, if you stand and stare out of the window on your own with a cigarette, you are fuckin’ philosopher… so, the power of reframing things cannot be overstated. What we have is the exactly same thing, the same activity, but the one makes you feel great, and the other, with just a small change of posture, makes you feel terrible.

Rory Sutherland: Perspective is everything, TED lecture

Mnogi koje poznajem očarani su japanskom kulturom, no ja, moram priznati, ne razumijem što bi mi se trebalo svidjeti u iscrpljujućem radu, okrutnoj disciplini ili stresu i krivnji ako nisi dovoljno dao za svoje poduzeće ili svoju zemlju. Radosno pristajanje na represiju, dobrovoljno potiskivanje osobnih žudnji uime mravljeg kolektiviteta duboko mi je uznemirujuće i strano, a da se netko ubio zbog svog šefa, držim upravo idiotskim.

Moj stav o japanskoj odanosti sistemu perfektno je sažet u jednom blesavom starom vicu, možda ga znate, kad Mujo i Japanac nabrajaju tri najvažnije stvari u svojim životima. “Meni je na prvom mjestu moja domovina Japan”, počne Japanac odrješito. “Na drugom mjestu je moje poduzeće i naposljetku, na trećem, mi je obitelj.” Zatim krene Mujo, ni približno ovako samouvjereno. “Meni je… meni je… Meni sam na prvom mjestu ja”, sjeti se Mujo napokon. “Onda je, ajde, moja obitelj, a Japan mi je, pravo da ti kažem, prijatelju, tek na trećem mjestu.”

Nepatriotski rezon

Hedonistički subverzivan i nepatriotski rezon glupog Muje ja nalazim mnogo bližim od nesebičnog žrtvovanja za cara ili poslodavca, ali opet, kad sam prije nekoliko dana u novinama pročitao kako se Hideo Yamazaki, japanski ambasador u Sarajevu, nesvakidašnje oštro za diplomatske običaje i ni nalik uglađenoj rezerviranosti kakvu njeguju u njegovoj dalekoistočnoj domovini, okomio na bosanskohercegovačke političke elite, otvoreno ih nazvao “korumpiranom i bezobzirnom kastama koje vode računa samo o vlastitim interesima, oglušujući se o potrebe siromašnih”, moje srce je bez ostatka bilo na strani ovoga raspižđenog gospodina. Dapače, nešto me i dirnuo njegov gnjev.

Stavio sam se načas u njegovu kožu i pokušao zamisliti kakav je pakao biti japanski ambasador u jednom kršu od države kakva je Bosna i Hercegovina. Kako strašno mora patiti taj ubogi čovjek, kojemu je tradicijom i odgojem usađen nemilosrdan osjećaj moralne dužnosti, među svim onim srpskim, hrvatskim i bošnjačkim hijenama u šanerskim Bossovim odijelima. Kako je njemu, koji bi zbog izgubljenog obraza sebi zario blistavu čeličnu oštricu u trbuh, frustrirajuće živjeti s ološem koji ne zna što je čast, svakodnevno se susretati s nacionalističkim gangsterima koji su u Daytonu podijeli Bosnu upravo kao što su Bonannovi, Gambinovi i Genoveseovi između sebe podijelili New York.

Godinama je japanski ambasador promatrao te propalice kako u luksuznim limuzinama pod policijskom pratnjom neodgovorno jure razlokanim bosanskim drumovima, blatom prskajući sirotinju.

Guljenje odrpanaca

Slušao je bijedne, lažljive jadikovke bosanskohercegovačkih političara kako im je narod nevin stradao i još uvijek teško stradava od nekog drugog naroda, i nije mu bilo jasno, ako je stradavanje bilo tako temeljito, posvemašnje, kada su i kako onda ti nitkovi uspjeli steći sve što što su stekli? A stekli su zastrašujući, besraman imetak, svi do jednoga. I srpske i hrvatske i bošnjačke vođe uglas cmizdre i cmolje kako su njih i njihove najgore upropastili, premda svaki u kućama, stanovima, vikendicama, automobilima i gotovom novcu posjeduje najmanje deseterostruko više nego što je prije rata imao.

Mrštio se pravedni Japanac čitajući kako gadovi, kojima je, navodno, samo dobrobit njihovih Bošnjaka, Srba ili Hrvata na pameti, deru i gule te budalaste odrpance i bezdušno otimaju prirodna bogatstva svoje zemlje, građevinske parcele, pašnjake i šljivike, vode, smrekova debla i struju. Čuo je kako namještaju poslove ti najbolji sinovi tri bosanska naroda, znao je njihov postotak od svake litre nafte koja je ušla u državu.

Negdje na diplomatskom primanju netko je možda ambasadoru ispričao šalu kako je Chuck Norris samo dvaput u životu poražen: jednom je na filmu izgubio od Brucea Leeja, a drugi put od Milorada Dodika na tenderu u Laktašima. Međutim, Yamazaki-sanu to nije bilo smiješno. Ledenim se glasom ispričao i odšetao sa šampanjskom čašom u ruci, drhteći od bijesa i proklinjući sudbinu koja ga je bacila među prevrtljivce i lupeže, po svemu nalik onim Andrićevim junacima, koji su, službujući kao francuski ili austrijski ambasadori u Travniku, još prije dvije stotine godina upoznali tu bespomoćnost, usamljenost i jad.

Mučnina i gađenje

Zamišljam ga kako se zaustavio ispred prozora, kroz staklo gledajući tornjeve crkava i vitke minarete i čeznući za domom. Ljudi ipak ne bi trebali biti tako različiti, pomislio je. Pa i ovdje bi, kao i u Japanu, trebali znati za plemenitost i vitešku žrtvu. Svete knjige i jednih i drugih i trećih govore, napokon, o tome, muslimani, kao i kršćani tome se mole i klanjaju. No, ovi bosanskohercegovački grabežljivci očito nemaju Boga zajedništa i solidarnosti, Boga siromašnih, poniženih i slabih. Ove crkve i džamije pripadaju zapravo nečemu mračnom i iskonskom, nečemu prije knjiga, prije kralja Davida, Isusa Spasitelja i proroka Muhameda i uzvišenih učenja o odricanju za dobro kolektiva. Gradnju ovih čvrstih bogomolja potakla je možda samo životinjska strava pred nepoznatom prirodom.

Filozofirao je tako časni Yamazaki zureći u tešku i neprovidnu bosansku maglu koja se valjala kišnim krajolikom, a mučnina i gađenje su rasli u njemu, obuzdani i potisnuti kako već Japancima priliči, sve do trenutka kad je čuo kako bitange pljačkaju i pomoć za poplavljene krajeve. “O, marvo lopovska!” poželio je možda zavikati, ali se naposljetku ipak sabrao i prosiktao tek ono o korumpiranim kastama gluhim za potrebe sirotinje. Netko će vjerojatno primijetiti kako je i to bilo diplomatski neodmjereno, emotivni će službenik biti možda i ukoren od svojeg ministarstva, ali ako mene pitate, ja bih gospodaru Yamazakiju drugi put dao mač u ruke.

Ante Tomic, Veleposlanik Japana među hrvatskim, srpskim i bošnjačkim hijenama, Jutarnji list, 26.07.2014.

Vraćam se zato Japancima, za koje držim da su u nacionalističkom pogledu, u onom prosvećenom smislu kojim se, na kraju krajeva, i bavi ovaj serijal tekstova, superiorna pojava. Evo i primera. Sedim u kolima i posmatram Tokio kroz prozor. Vozimo se periferijskim delom, široke su ulice, malo je šetača. «Pogledajte onog čoveka!» kaže mi moj saputnik, tadašnji ambasador u Japanu Ivan Mrkić. Čovek na koga mi je njegova ekselencija skrenula pažnju, službeničkog je tipa, znači u odelu s kravatom, hoda ravnomernim korakom praznim trotoarom pušeći cigaretu. I onda vidim: on u svojoj ruci drži malu pikslu u koju, s vremena na vreme, trese pepeo cigarete. Zapanjen sam. Pitam ambasadora da li je to normalna stvar u Japanu. «O da!», kaže on, «Savim! Kad završi s cigaretom pepeljaru će zaklopiti i staviti je uredno u džep sakoa.»

Nebojsa Krstic, blog B92

Mr. Hopper, in 1969 you won the Best First Film Award in Cannes for Easy Rider. How did that moment change your life?

I bullshitted everybody and told them all my dreams and things I was going to do. And what happened afterwards? I became a total failure. I was full of shit and that’s the end of it.

What went wrong?

After Easy Rider I made The Last Movie and won the Venice Film Festival. But Universal Pictures wouldn’t distribute my movie, and that whole fight was the reason that I didn’t direct another movie for twelve years. That is unfortunate and I never really got back to mainstream Hollywood.

But you are still considered an icon.

I am honored at a lot of places for the work that I did in the ’60s.

Didn’t David Lynch’s Blue Velvet re-establish your career?

The year that I made Blue Velvet I also made Hoosiers, for which I got nominated for an Academy Award. And the same year I made a film called River’s Edge, which is a wonderful film. But none of those films were studio films.

Do you still hold a grudge against Universal?

No.

What caused the fight originally?

It was a personal thing between Lew Wasserman and me. He was the head of Universal and the most powerful man in Hollywood. I directed The Last Movie, but somehow he did not like the result.

Even though it won at the Venice Film Festival?

They wanted me to re-edit it and I refused to re-edit it after I had won in Venice. Wasserman said, “Look, if you don’t re-edit it, I am only going to show it for two weeks in New York, two weeks in Los Angeles, 3 days in San Francisco, it will never be seen in Europe and then we are going to shut it down.” I said, “That’s ridiculous! Come on, you can’t do that to me!”

So what did you do?

I went on all the talk shows. I went all over the world trying to get financing. I lived in Paris for two years trying to get financing. I lived in Mexico City for two years trying to get financing. I was young and thought I had power. But I had no power at all. I just had a big mouth! Henri Langlois put it well. He said, “When Rembrandt fucked the maid and all of his paintings were taken down, it took three hundred years to rediscover him. Dennis Hopper fucked Hollywood and we may never see his films!” (Laughs)

Would you still be so stubborn now?

If I won the Venice Film Festival, I think probably. But I have knowledge now. But anyway, it is an old story. Mr. Wasserman is dead and he did a lot of great things and I don’t have any grudges against these people. It is unfortunate because I was a really talented director. I was a forerunner and should have been allowed to make films.

After such difficulty as a director, was there ever a time when you considered giving up on acting and getting out of the business?

No. My work still keeps me happy, as limited as it is at times. I have continued to work. I have done over 150 movies, most of them independent films, most of them in different countries, living in a trailer somewhere.

Would you still like to direct?

I wanted to start directing when I was 20 years old. I was 31 when I directed Easy Rider and 33 when I directed The Last Movie, and every year since then I’ve had a film, every year I’ve tried to get them done, every year I’ve not been able to get them financed. I have directed seven movies over that period though…

Some people say that your drug abuse was the reason you never made it big as a director.

Drugs never interfered with our filmmaking. If somebody had said drugs are interfering with the filmmaking we would have stopped. I’m probably in denial… but at the time drinking and doing some cocaine to work and smoking a little grass, it was all about the work, it wasn’t about the drugs. The drugs were something we did to keep going. You could have cut off my legs and I still would have been directing movies.

What about the years after The Last Movie when you had difficulty financing any of your projects?

I think later, when one is not allowed to work and can’t get jobs or writes screenplays and no one will give you financing, then the drugs and alcohol are no longer about the work. They are about wallowing in self-pity and anger – that’s a different story.

Is it true that Wim Wenders helped you step away from drugs?

I came from Apocalypse Now to do The American Friend with Wim and when I came out of the jungles in the Philippines, Wim described me as having jungle sores all over my body. So he gave me a haircut and put me in a homburg. It was like being in a blizzard – you’re lost, you’re going to die, and suddenly this St. Bernard dog called Wim comes with cognac around his neck and saves your life. And that’s the way I felt about the situation at the time.

How bad was it at that point?

At that time I was doing probably three grams of cocaine a day and half a gallon of rum and twenty-eight beers. And I had a fifth of rum on the side in the case I ran out. (Laughs) So I started drinking beer all day long and I would drink mixed drinks, thinking I would get through the day and I’d do coke to drink more. So I was really out on the edge.

It sounds like it. Most people couldn’t function at all under those circumstances.

I lost a lot of work and a lot of opportunities because of the drugs and alcohol. It was certainly a wasted time in my opinion. I didn’t think of my life as being bad when I was using and drinking, I just thought it was out of control. I mean, when you wake up in blackouts and you don’t remember what you’ve done, that’s not a good sign.

But you must have wanted that in some way, too…

In my naïve kind of way I thought that artists had the right to drink and use drugs and to experiment and to lead a life that embraces that kind of experience. Because reading wasn’t enough for me, I wanted to experience things. I wanted to know what van Gogh felt when he cut his ear off. I wanted to know what those things, those intense kind of extremes were like. And I found out.

the-talks.com, Dennis Hopper, Cannes film festival, 2010.

We starve, look at one another, short of breath
Walking proudly in our winter coats
Wearing smells from laboratories
Facing a dying nation of moving paper fantasy
Listening for the new told lies
With supreme visions of lonely tunes
Somewhere, inside something there is a rush of
Greatness, who knows what stands in front of
Our lives, I fashion my future on films in space
Silence tells me secretly
Everything
Everything
Manchester, England, England
Manchester, England, England
Across the Atlantic Sea
And I’m a genius, genius
I believe in God
And I believe that God believes in Claude
That’s me, that’s me, that’s me
We starve, look at one another, short of breath
Walking proudly in our winter coats
Wearing smells from laboratories
Facing a dying nation of moving paper fantasy
Listening for the new told lies
With supreme visions of lonely tunes
Singing our space songs on a spider web sitar
Life is around you and in you
Answer for Timothy Leary, dearie
Let the sunshine, let the sunshine in
The sunshine in
Let the sunshine, let the sunshine in
The sunshine in
Let the sunshine, let the sunshine in
The sunshine in
Let the sunshine, let the sunshine in
The sunshine in
Let the sunshine, let the sunshine in
The sunshine in
Let the sunshine, let the sunshine in
The sunshine in
Let the sunshine, let the sunshine in
The sunshine in
Let the sunshine, let the sunshine in
The sunshine in
Let the sunshine, let the sunshine in
The sunshine in
…

Read more: Hair – Let The Sunshine In Lyrics | MetroLyrics

Mr. Wenders, you once said that at the beginning of your career you felt like a painter who was searching for a way to express time. Would you still describe your approach to making films that way?

I started making movies as an extension of painting. I worked as a painter, I wanted to be a painter, but it is difficult to catch the element of time in images. So as a painter it made a lot of sense to start using a camera. When I started out as a filmmaker, it was in the mid-to-late ’60s and video was not really invented yet. There were no artists who worked with film – except some artists in America who did it in an experimental way. Most famous was probably Andy Warhol. I thought that was the future. I don’t think of myself as a painter anymore. In photography, yes, but in filmmaking I am strictly a storyteller. For me it is all about the story that I am trying to tell. That is my dominant force.

But one can definitely see the influence painting has had on your work. Some of the frames in your films could even be landscape paintings.

Of course I still make frames in order to tell stories, but each of these frames has a function in relation to this story. My first films, short films, were non-narrative. There was no story, there was nothing happening, there were no actors. It was mostly because as a painter and later on as a filmmaker I was most interested in landscapes and places, but now I am really a storyteller.

What caused you to make that transition to narrative filmmaking?

When I started out making films, I discovered very quickly that you could make a movie while you are travelling. You didn’t have to do it in a studio, you could take your camera with you on the road. I discovered that there was even a genre associated with this idea – although the road movie was more popular in America than in Europe. As soon as I started to travel with the camera, I discovered that I had found a form of expression that really suited me.

Some of your most beloved films are road movies. Why do you think that form suits you so well?

Maybe it has to do with my childhood and the atmosphere in West Germany when I grew up. It was a very narrow space in many senses: It was small to begin with, had lots of borders around, and people were, I felt, quite narrow-minded. So the greatest urge I had as a kid, the greatest pleasure, was to travel. I travelled alone for the first time in a train when I was five years old and that was a glorious day in my childhood when I sat alone on the train with nobody watching me.

Where did you go?

Just to my grandmother. My mother was pregnant and she couldn’t come with me, but she brought me to the train and tried to find people on the train who could watch me. I couldn’t believe it! I was so angry with her. I said: I don’t want anybody watching me! To my great relief she didn’t find anyone who was interested in watching me and she left the train. I was on my own and I realized that I found the greatest thing in life – travelling on my own.

Like you said, the road movie is primarily associated with American culture. Your work has been influenced by America in other ways as well and you even lived there for a long time. When did you become so fascinated by America?

It didn’t happen from one day to another. When I grew up, the first input I got from America was literature. When I started reading, I read a book every day and very soon my two favorite books were Tom Sawyer andHuckleberry Finn by Mark Twain. They were by far my favorite books when I was a kid. The next thing I really liked were comic strips. They were unknown in Germany, but I became a collector. I collected every comic strip that existed, from Mickey Mouse to Superman. The next thing that arrived was rock ‘n’ roll when I was around 10 or 12 years old. I had not been interested in music so much before because the German songs my mother listened to on the radio didn’t interest me at all. But when rock ‘n’ roll arrived I realized that this was the best music in the world. This was also American, so there was already a certain tendency. So everything I really liked when I grew up was American.

How did your parents feel about that?

I bought all these records, but because my parents hated this rock ‘n’ roll I had to keep my records at a friend’s place. But if you have to defend something that you like, it makes you to like it even more. And what I like most is that all these interests were really mine. My parents hated the comic strips, they hated rock ‘n’ roll, and when they found out what movies I was going to they also were against that. So everything I loved I had to defend.

What kind of movies were you going to?

I discovered the American cinema and especially John Ford’s work at the Cinémathèque in Paris and I had a great affinity for these films. I learned a lot through these films, how deep a film could go into your own emotions.

Is that why you included the touching moment in Alice in the Cities where Rüdiger Vogler reads the news about his death?

Yes, when John Ford died in the middle of the shoot for Alice in the Cities I was really sad because I realized that I had never met him and that I would never have the chance. With that scene I wanted to pay homage to a man whose films had meant so much to me. If you love something very much, you want to do everything you can to share that.

Was your love of American culture the reason you decided to move to the United States in the late 1970s?

I made the decision twice to go to America and I’ve made the decision twice to come back. I was there once from 1977 to 1984, I lived there for almost 8 years, but then I was lucky to come back. My first stay in America was sort of unhappy. The film that I travelled to America for was Hammett. It took an eternity to make and in the end I was not happy with the result. Then I was very lucky that I was able to make Paris, Texas, which allowed me to come back – because I didn’t want to come back defeated. I wanted to come back with something.

Well you certainly did – it won the Palme d’Or that year at Cannes.

Paris, Texas was finally the American film that I wanted to make in the first place. After that I returned to Europe and that was the end of my first adventure there. I left for America one more time twelve years later in 1996.

Why did you go back the second time?

This time it was because I felt that my home city Berlin was in bad shape. It was in deep depression in the ’90s after reunification and it was not a creative climate. I remembered America and decided to go back one more time, but with very different ideas and very different hopes. I was no longer a young, naive filmmaker.

But now you are back in Berlin.

I knew all the time that I would return. Unlike other directors from Germany and Austria who have gone to America as an exile, it was never an exile for me. It was always some sort of parallel life that I could live somewhere else. I liked America very much, I still like America very much, but at a certain point I realized that my roots and my soul is in Europe. This is the place where I belong.

Wim Wenders, the-talks.com

„Meni se čini da je važno verovati da su ljudi dobri čak i kada imaju tendenciju da budu loši, jer će se na taj način povećati vaša životna radost i sreća, a to zadovoljstvo verovanja će nadjačati povremena razočaranja. Kada kao cinik gledate na ljude, situacija je potpuno obrnuta, čineći vas nesposobnim da uživate u dobrim stvarima koje život pruža“.

„Ne verujem u život posle smrti, zato što ne moram provesti celi život bojeći se pakla ili još gore raja. Ma kakva mučenja bila u paklu, mislim da bi dosada u raju bila još gora“.

Ima sve vise ljudi za koje religija zamenjuje moral. Oni ti govore o dozvoljenom i nedozvoljenom, o cistom i necistom, pozivajuci se na citate. Vise bih volela da se bavimo onim sto je posteno, i onim sto je uljudno. Zato sto imaju religiju, veruju da su razreseni duznosti da imaju moral.

Ovo je kontraspisak Spisku Naših. S pomenutim Spiskom i sa svim spiskovima slučne sadržine ne valja se šaliti jer zavitlavanje s takvim pojavama umanjuje njihovu opasnost, a latentnu nasilničku pretnju neistomišljenicima koju takvi spiskovi predstavljaju, čini prihvatljivom. A opet, kako se odnositi prema ordinarnim glupostima koje Spisak sadrži? Znači, mora kontraspisak.

Pišem ga da bih patriotskoj javnosti dao uvid u svoj pogled na ono što pojedinac mora da zadovolji e da bi sebe nazvao «srpskim patriotom». Jer, patriotizam, po mom «skromnom ali neobično tačnom mišljenju» (copyright T. Pančić), nije orden kojim svoje poprsje može da zakiti svaka hulja i nikogović. Patriotizam nije lonac napunjen hvalisavošću, predrasudama, agresijom i glupostima. Nije to šporet na kome se kuvaju mržnja prema drugima i drugačijima i koji se, kada se pokvari, odbačen nađe u svakom srpskom potoku. Patriotizam je osobina onog plemenitog ljudskog bića koje je u sebe investiralo odgovarajući trud i koje je doseglo određenu vrednost.

Znači, redom:

1. Možeš da budeš vernik i ako nisi desničar. Možeš da bude desničar i ako nisi homofob. Možeš da si i vernik i desničar i ako nisi šovinista.

2. I peder može da bude nacionalista. Ako si nacionalista to nije dokaz da nisi peder.

3. Tvoji uzori borili su se protiv osmanliija, fašista i komunista. Želiš li da tebe pamte kao nekog ko se borio protiv pedera?

4. Ti se i sam trudiš da ličiš na svoje uzore. Zato je glupo da nekog drugog primoravaš da liči na tebe.

5. Za tvoj fudbalski klub navijaju i neki pederi. Čak i neki Hrvati.

6. Lepo je kad ljudi pevaju himnu. Ali samo ako nisu na to naterani.

7. Ako si ljubitelj Ive Andrića ne znači da si Srbin. I obrnuto.

8. Srpstvo i rusofilija nisu sinonimi.

9. Rodio si se kao Srbin bez svoje zasluge. Hrvat se rodio bez svoje krivice.

10. Poštuješ svoje roditelje, braću i sestre. Svi ljudi su nečiji roditelji, braća i sestre.

11. Dobar Srbin si ako završiš neku školu: osnovnu, zanatsku, srednju ili fakultet. S kupljenom diplomom nisi Srbin nego prevarant.

12. Srpstvo se ne dokazuje ljubavlju prema bilo kojoj stranoj zemlji.

13. Srpstvo se ne dokazuje mržnjom prema bilo kojoj stranoj zemlji.

14. Možeš da budeš Sbin i ako nisi desničar.

15. Možeš da budeš Srbin i ako nisi pravoslavac.

16. Možeš da budeš Srbin i ako nisi Srbin. (Kao Stanislav Vinaver. Kao Arčibald Rajs. Kao mnogi drugi.)

17. Ako si pristojan, ne znači da si loš Srbin.

18. Ako si Srbin onda znaš da su Andrić i Selimović napisali još nešto osim onih nekoliko rečenica koje šeruješ na Fejsbuku.

19. Nije često, ali je moguće da neko u isto vreme bude i Srbin i pristalica EU.

20. Možeš da budeš Srbin i ako ne mrziš pedere, kao što možeš da budeš fudbaler ako ne znaš da pevaš.

21. Srbi su slobodarski narod. Srbi nisu slobodni ako nisu slobodni i svi koji žive sa Srbima. Uključujući Rome i homoseksualce.

22. U Srbiji svako ima pravo na svoje mišljenje. I na svoj identitet. Ako nema, onda ni Srbi nisu…(vidi tačku 21.)

23. Dobar Srbin je junak. Junak štiti slabije. Znači, Srbin uvek štiti slabije. Čak i kad su ti slabiji žene, deca, Romi ili homoseksualci.

24. Ne može dobar Srbin da bude loš čovek. Dobar Srbin je, znači, dobar čovek. A čojstvo znači da Srbin slabije štiti čak i od sebe.

25. Neistomišljenici su izdajnici samo u društvima koja nisu slobodna. A Srbi su slobodarski narod…(vidi tačku 21.)

25. Fašisti su želeli da istrebe Jevreje, Rome, invalide i homoseksualce. A Srbi to ne rade, oni su antifašisti jer…vidi tačku 21.

25. Srbi se prepoznaju po tome što vole ćirilicu. A vole ćirilicu jer čitaju. Srbi koji čitaju, vole da čitaju sve. Čak i latinicu.

26. To što si u grupi istomišljenika, ne znači da si pametniji, hrabriji i jači. Znači, samo, da vas ima više.

27. Ako neko misli isto što i ti, ne znači da ti je prijatelj. Ako neko ne misli isto što i ti, ne znači da ti je neprijatelj.

28. Interesovanja i životne okolnosti čoveku biraju prijatelje, a ne nacionalna pripadnost.

29. Interesovanja i životne okolnosti čoveku biraju neprijatelje, a ne nacionalna pripadnost.

30. Samo ljudi, pojedinci, mogu biti prijatelji. Narodi ne mogu. Isto važi i za neprijatelje.

Kad smo kod prijatelja, evo jedne poučne priče koja govori o prijateljstvu, a važi za lične odnose, kao i za političke, pa i međunarodne.

Išao neki ćovek, jedne zime, putem kroz šumu. I naiđe on, tako, na pticu slomljenog krila kako promrzla i polumrtva leži na zemlji. Sažali se, podigne je i ugledavši nedaleko gomilu kravlje balege koja se topla još pušila, stavi je na nju da se zgreje. I ode. Nedugo zatim, toplota učini da se prica otkravi i radosna, počne da cvrkuće. Taj veseli cvrkut začuje lisica, pa dođe i pojede pticu.

Naravoučenije: nije ti uvek neprijatelj onaj ko te gurne u govna, a nije ti obavezno prijatelj onaj ko te iz njih vadi. Kad si u govnima drži jezik za zubima.

Nebojsa Krstic, Kontraspisak, Nase novine

Svi mi koji baš nikakve veze nismo imali sa precima koji su za vrijeme NDH pušili Hilteru, ubijali Židove, Srbe, Cigane i sve krivomisleće u koncentracijskim logorima opakijim od onih u Njemačkoj stidimo se naše prošlosti ali je ne možemo izbrisati. Neki naši očevi služili su se specijalnim noževima kojima su ljudima rezali vratove. NDH je bila jedina zemlja u kojoj je postojao koncentracijski logor za djecu.

Dok smo živjeli u Jugoslaviji, uređenoj zemlji, učili su nas da ne smijemo mrziti. Mržnja je bila službeno zabranjena, bili smo “nesvrstani”, jednako su nam bili mrski i “istočni” i “zapadni” zločini. Kad je Amerika u Vijetnamu ubijala ljude, biljke, životinje, jugoslavenskim su se ulicama valjale horde demonstranata koje su urlajući tražile mir. Ni jedan američki zločin jugoslavenske vlasti nisu blagoslovile.

Kad su Rusi napali Čehoslovačku, pišem o tome jer se toga sjećam, opet smo bili na cesti. “Čehoslovacima” koji su tada ljetovali kod nas pružali smo svu moguću pomoć i utjehu. Titu tada nije padalo na pamet da puši Rusima, jednostavno, klečanje mu nije išlo. Dok sam živjela u Jugoslaviji, jebe mi se što će o ovome što pišem reći hrvatski nacići, plaćenici iz EPH i ostale budale opranoga mozga, bila sam ponosna na svoju zemlju. Znala sam u kakvom svijetu živim, državne novine, televizija i radio nikad mi zločince nisu prikazivale kao dobre momke.

Danas, danas živim u sprdačini od zemlje i oči mi padaju od srama kao da sam sama kriva za to. Nisam! Nisam glasala za HDZ! Nisam glasala za SDP! Nisam glasala za pljačku naroda! Nisam glasala za rat! Nisam glasala za mržnju! Nisam glasala za današnju hrvatsku glad, bijedu, nezaposlenost. Znam da ne živimo u smeću od zemlje zbog “svjetske krize” nego lokalnih lopova. Ni to mi ne pomaže.

Današnja NDH ista je poput pokojne samo su sredstva ubijanja sofisticiranija. Naši trenutačni pavelići puše Americi, Hitleru većem od Hitlera, ne ubijaju Srbe jer su ih. što dali ubiti što protjerali…Znam, oni su napali nas, mi smo se samo branili…Govorim o civilima koje smo pobili. Ni u koncentracijskim logorima NDH nisu čučali ratni zločinci. Naši pavelići danas ne ubijaju ni Židove, naprotiv. Nama su Židovi danas, kad kažem “ŽIdovi” mislim na fašističku vlast države Izrael, ono što nam je za vrijeme stare NDH bio Hitler. U današnjoj NDH ubijaju se Hrvati sa toliko perverznom strašću da čovjek zbog očaja poželi sam sebi hrvatskom kamom prerezati hrvatski vrat.

Šutimo. Jedini u cibviliziranom svijetu šutimo dok Ameri i Židovi ubijaju Gazu. Veću je šansu za spas od smrti nožem, metkom, plinom pred sedamdeset i četiri godine imao Židov pred Hitlerom nego to danas ima Palestinac pred Amerima i Židovima. Normalni svijet je na nogama. Mladi, stari, djeca, svi su na ulicama svjetskih gradova. Dižu glas protiv najvećeg zla na kugli zemaljskoj. Na demonstracijama u Londonu snimljen je ultra ortodoksni Židov sa palestinskom zastavom u ruci. Prosvjeduju i Židovi u Izraelu. Nije problem u židovskom narodu nego u razbojnicima koji vladaju Izraelom i Amerike koja ih plaća.

Svi su, dakle, na cesti. Za naše medije to nije vijest. Našim su političarima usta toliko puna američke sperme da će se zbog toga mojim praprapraunucima dizati želudac. Pa ipak, to nam ne bi smio biti alibi kao što onima koji su živjeli za vrijeme one NDH nikad nismo oprostili što su ubijali nevine ili nijemo gledali pokolj.

Kome ja govorim? Hrvatski narod je jednostavno SMEĆE. Jebe se nama za tisuće pobijene palestinske djece, staraca, žena. Jebe se nama što se na kioscima prodaju novine poput Jutarnjeg lista kome je rušenje aviona koji je letio iznad ratne zone jedina bitna svjetska vijest. Iz dana u dan nas bombardiraju podacima koliko je u avionu poginulo dječice, koliko staraca, koliko stručnjaka za AIDS. Putin je strušio avion. Kad skonča Putin onako kako je skončao Gadafi Zemlja će biti spašena.

Jebite se, pučaši američkoga kurca! Koliko je staraca pobijeno u Gazi? Koliko je dječice pobijeno u Gazi? Koliko je dječaka danas ubijenih u Gazi moglo postati vrhunskim strčnjacima za AIDS i ne samo za AIDS? Jebe se vama. Palestinci su za vas, kako davno reče Orwel, “ne ljudi”. Tko jebe Plaestince? Isti onaj koji je jebao Židove, cigane, krivomisleće, Srbe…

Jugoslavije nema. Nitko od građana NDH 2014. neće izaći na cestu i urlati protiv Zločina. Govna smo bili, govna ostali. Meni Jugoslavija nedostaje. Tada sam sebe držala čovjekom.

Vedrana Rudan, Nezavisna Država Hrvatska 2014.