Krvave ruke mog naroda

Ovih dana Crnogorce su njihovi neprijatelji nazivali “izmišljenim narodom”. Biva, Tito i Titova klika, da bi napakostili Srbima, izmislili su Crnogorce. Otprilike tako, mislim sad ja, što su ih otkinuli od srpskoga debelog mesa. Stvar, međutim, nimalo nije šaljiva. Kad god se ovdje netko osjeti jakim, čim pomisli da ga je više, da ima više tenkova i aviona, ili jačeg pokrovitelja nad sobom, kaže da onaj drugi ne postoji, da je ustvari izmišljen. U zadnje vrijeme, poneseni kumstvom s Erdoganom, iz Sarajeva su tako govorili da su bosanski Srbi i bosanski Hrvati također izmišljeni narodi. Biva, sve su to bili Bošnjaci, a onda su Beograd i Zagreb, Bosnu da bi podijelili, izmislili u Bosni Srbe i Hrvate.

Jesu li se Crnogorci, u vrijeme kada je Njegoš pisao “Gorski vijenac”, osjećali kao jedno sa Srbima? Vjerojatno, jesu. Ali to nisu bili ovi današnji Crnogorci, a ni Srbi nisu bili ovo što su sad. Pojam Srba prije dvjesto godina značio je nešto drugo, i u taj pojam su se, vrlo je to moguće, uklapali i Crnogorci. Ili većina Crnogoraca. Također, većina bosanskih Hrvata, ali i bosanskih Srba, prije dvjestotinjak godina sebe su identificirali s Bošnjacima. Međutim, tadašnji Bošnjaci s današnjim Bošnjacima u obuhvatu i u sadržaju pojma nisu imali gotovo nikakve veze. I to što su se onodobni bosanski Hrvati i bosanski Srbi samoidentificirali s Bošnjacima ne mora značiti, i ne znači, da se nisu identificirali s Hrvatima i Srbima. Jesu, itekako! Također, ti hrvatski i srpski, tojest katolički i pravoslavni Bošnjaci iz današnje su perspektive imali grozne predrasude prema muslimanima, islamu, Turcima, kao i prema svojim komšijama islamske vjeroispovijesti. Glupo je, osim što je opasno, identificirati ih u prošlosti s onima koji se danas nazivaju Bošnjacima.

Rat kod nas započinje tako što susjede nazovemo “izmišljenim narodom”. Proglasimo ih odmetnutim, otkinutim dijelom vlastitog tijela. Vlastitim trulim mesom. Tako su, vrijedi podsjetiti, srpski nacionalisti krajem osamdesetih odricali Hrvatima to da su Hrvati. To su pokatoličeni Srbi, govorahu, izmisliše ih Beč, Austrija i Katolička crkva, da bi napakostili Srbima i Srbiji. Koju godinu zatim, Muslimanima (s velikim M, koji će se 1993. preimenovati u Bošnjake) nacionalni identitet odrekli su, nekako u isto vrijeme, srpski i hrvatski nacionalisti. Jedni su ih vidjeli srpskim, drugi hrvatskim otkinutim i odmetnutim mesom. Proglasili su ih izmišljenim narodom, koji su opet izmislili Tito i kompanija.

Sve što se događalo u ratovima devedesetih zasnovano je na jednoj od takvih priča, pripovijesti, legendi, narativa. Jači su posvuda ubijali, spaljivali, osramoćivali svoje odmetnute sunarodnike. U obračunima s izmišljenim narodima usmrćeno je više od sto tisuća ljudi. I nije prošlo ni trideset godina od toga, kad opet, u drugom rasporedu, drugi protagonisti započinju nanovo s verbalnom istragom izmišljenih naroda. Opet tako što su osjetili snagu koja će ih u tome podržati, snagu koja će podržati njihovu legendu.

Svako klanje učvršćuje nacionalni identitet. Na Balkanu, kod Južnih Slavena, nacionalni identitet je uglavnom identitet žrtve, svijest klanog, a nedoklanog svijeta. Nacionalni identitet na Balkanu ima prošlost masovne grobnice, zgarišta, klanice, i budućnost svete osvete. Sadašnjost nacionalnog identiteta je život u laži, i u okruženju zlih lažnih naroda. Njihova vjera je lažna, njihov Bog ne postoji, oni su ono što nisu, i kako nemaju prošlost kakvu smo imali mi, njihova budućnost nikako ne može biti onakva kakva će biti naša.

Ništa čovjeka tako ne učvrsti u vjeri i etniji kao susjed koji mu na bilo koji način odrekne ili ospori vjeru i etniju. Ništa vas, recimo, neće više učiniti Hrvatom od kakvog balkanskog većinca, u svejedno kojemu našem gradu, varoši, palanci, koji će vam psovati mater ustašku. Ili koji će vam, što je svakako još gore i iritantnije, strpljivo objašnjavati da vi niste vi. On bolje zna tko ste i što ste vi. Najviše što možete učiniti jest da nikoga ne opteretite viškom identiteta. I da nikome nikad ne kažete da nije ono što jest.

Ne postoje zrele i nezrele nacije, dovršeni i nedovršeni narodi. Postoje zrela i nezrela, dovršena i nedovršena društva. Društva u kojima živimo nezrela su i nedovršena. Svako je takvo, od Triglava pa do Gevgelije, gdje god se nekad prostirala Jugoslavija. Jedna od karakteristika tih društava jest da nacije funkcioniraju kao navijačke skupine nogometnih klubova. Nacionalne elite nogometni su huligani. Umjesto povijesti, postoji legenda o stvaranju svijeta, prema kojoj moja je nacija nadređena svim drugim nacijama, i ona u vlasništvu ima domovinu.

Svaki je čovjek ono što kaže da jest. Pod uvjetom da je slobodan to reći. Ni u jednoj našoj zemlji, od Triglava pa do Gevgelije, čovjek koji ne pripada većini nije slobodan reći što jest. I onda jedni govore iz inata, a drugi u strahu prešute. Na popisu stanovništa u Hrvatskoj, čak i ako se samopopiše, nijedan manjinac neće bez izvjesnog straha reći kako se zove, što je po narodnosti i po vjeri, kojim jezikom govori. Strah manjine vazda je na sramotu većine. Strah manjine većinu čini ološem. U Hrvatskoj, u Sloveniji, u Bosni i Hercegovini, u Srbiji, u Crnoj Gori, u Makedoniji i, naravno, na Kosovu. Živimo u društvima ološa.

Prije sto pedeset ili dvjesto godina naši su preci i prethodnici o sebi znali nešto više od onog što mi znamo. Oni su znali da čovjek nije samo jedno, nego je možda još i nešto drugo. Kao i da ne vjeruje samo u ono u što vjeruje, nego je svezan i obavezan vjerom svojih susjeda. U to su vrijeme naši preci i prethodnici znali još nešto: rod, narod, vjera nisu nešto nepromjenjivo, trajno zadano. Nijedan čovjek ne zna u kojoj će vjeri umrijeti. Nema lažnih naroda. Svim narodima ruke su krvave. Nisu za grljenje u bijelim prazničkim košuljama. Krvave ruke mog naroda.

Miljenko Jergović