Kad usporedim Ameriku danas sa SFRJ nekad, moram reći da sam ja u doba mladosti rasla i bila odgajana u duhu potpune društvene ravnopravnosti žena i muškaraca. Sada tek vidim – radeći sa mladim ljudima iz cijelog svijeta na filmskoj akademiji – koliko su moji roditelji bili liberalni, progresivni i slobodni u svojim stavovima. Da, sve nepravde sam vidjela i tada. I ja sam se, kao i svi ženski građani, od djetinjstva naučila ne vidjeti prostačke poglede, ne čuti ponižavajuće komentare, ne obazirati se na uvrede. Seksualno harasiranje je bio zrak koji smo udisali, nešto što si morao shvatiti kao činjenicu s kojom se živi (kao zagađenje zraka, npr.), inače se nije dalo opstati. Uglavnom smo sve radili da bismo zaštitili muškarce od njihovog vlastitog samoponiženja. Što je nevjerojatno: bilo je nekako važnije da opresoru ne bude neugodno nego da mu se, recimo, udari šamar. U tom smislu smo svi, i žene i muškarci, zapravo podupirali seksistički sistem ugnjetavanja žena. ALI: ja nisam imala nikakve sumnje da ću JA pobijediti sve te glupe prepreke i da ću pokazati svijetu da sam isto toliko vrijedna kao i bilo koji muškarac. Ta mi je vjera ušla u glavu s majčinim mlijekom. I na tome sam beskrajno zahvalna. Gledala sam u mladosti svoju prijateljicu sa Akademije kako se muči sa ultrakonzervativnim, patrijarhalnim očekivanjima svoje familije. Gledala sam tu njenu familiju kao čudne primjerke ljudske rase, zatočene u okovima davno odbačenih predrasuda i zastarjelih uvjerenja. Žalila sam ih. Sad kad se prisjetim te mlade, ambiciozne, odlučne mlade djevojke koja je mislila da sve može, moram se nasmijati. Zapravo se može tako malo.

.

Ne da nijedna bitka nije izborena nego kao da nijedna bitka nije nikada ni postojala. Slušam svoje studente na Akademiji: oni su mnogo, MNOGO konzervativniji od moje BAKE! (Koja je bila uvjereni ateist, koja se nije nikada udavala, nego je – na užas svojih konzervativnih katoličkih sugrađana – za vrijeme NDH posvojila židovsko siroče, moju mamu!). Šokantan je taj novi konzervativizam. On je, naravno, povezan sa odsustvom obrazovanja, pravog humanističkog obrazovanja. Ne samo da nijedna bitka nije dobivena, nego nove bitke za stare (a tako progresivne) ideje nema tko da bije. Tu je problem. Mladi ljudi su na svojim telefonima, na svojim Faceboocima i ostalim distrakcijama. Gledam ih kao mama i kao profesor: nemaju nade, depresivni su i nemotivirani. Cinični su prema svijetu. „Uvijek je tako bilo“, kažu. A nije. Jer nikada u prošlosti nije bilo takve količine nuklearnog i drugog naoružanja koje u sekundi može uništiti planetu i čovječanstvo. Da ne govorim o drugoj strahoti: globalnom zagrijavanju.

.