Kad sam prvi put vidio sliku Ajlana Kurdija, trogodišnjeg dječaka čije tijelo je more izbacilo na jednu tursku plažu početkom septembra ove godine, mislio sam da je lutka. Čak i kad sam pročitao o čemu se radi, nijesam mogao da se otmem utisku da je lutka. Nekoliko dana kasnije pojavila se teorija da je u pitanju foto-montaža, sklepanasa političkim ciljem da se uznemiri evropsko javno mnjenje. Znao sam iz kakve kuhinje dolaze takve priče, ali me ideja nije iznenadila. Mrtvi Ajlan je ličio na lutku. Suviše savršen mrtvac da bi bio stvaran.

Leži licem u pijesku, do same obale mora, talasići ga još uvijek zapljuskuju. Izgleda kao da se zario glavom u pijesak, tijelo se zbilo u pokretu naprijed. Da je neka mitska scena, pjesnik bi govorio o nebeskom djetetu koje je isplakalo more. Crvena majica mu se podigla, valjda zbog blagog pada kojim pješčane plaže ulaze u more. Slijepljene od vode, slabe djetinje vlasi navode na pomisao da ih je more pažljivo začešljalo. Plavi šorts se takođe nabrao nagore i napunio vodom tako da izgleda kao da ima veliku zadnjicu, kao djeca koja još nose pelene ispod gaća. Ne vjerujem da dijete od tri godine još nosi pelene. Pogotovo ako bježi preko svijeta. Koja bi majka, ukrcana sa dvoje male djece na barku koja po noći kreće na pučinu u nadi da će naći spasonosnu obalu, mislila da djetetustavlja pelene? I ona se te noći udavila; i Ajlanov brat, dvijegodine stariji od njega. Doduše, ima šašavih žena. One uljepšavaju život oko sebe do poslednjeg daha. Pretpostavljam da je bilo majki u nacističkim logorima koje su djeci uvlačilekošulju u pantalone, ili podizale kosu sa čela na ulazu u gasne komore. Vjeruju da estetski poriv suzbija zlo; neće Đavo na osmijeh. Nada je jača od razuma i od smrti. Ajlan je bio obučen kao da je majka vodila računa o tome da djeluje prijatno na tuđe poglede. Ipak su krenuli u inostranstvo. I to ne bilo gdje, nego u Evropu, gdje se vodi računa o čistoći i pristojnosti. Imao je na sebi crvenu majicu, plavi šorts i plave patike sa crvenim đonom. Slučajno ili namjerno, tek neko je složio boje na njemu tako da ga je milo vidjeti, a ne da izgleda kao besprizorna djecašto izazivaju strah u uređenim sredinama.

Najčudnije su mu bile ruke. Spuštene niz tijelo, sa dlanovima okrenutim nagore. Tako okrenute šake, pored tijela koje se licem zarilo u pijesak na samoj obali gdje šum mora golica uši, pojačavale su utisak da je ovdje smrt suviše lako došla do plijena. Ovaj život se nije otimao, ovo tijelo je palo u zagrljaj smrti sa punim povjerenjem. Ko zna kakve su mu bajke roditelji pričali o svijetu u koji odlaze. Neko ga je prevario; namamio ga, pa ga prevario. To se ne radi sa trogodišnjomdjecom. Bar ne bi trebalo.

Valjda se zato, nekoliko sati pošto se Ajlanova fotografija pojavila na internetu, podigao pravi cunami saosjećajnostipreko cijele planete. Svako ljudsko osjećanje je sumnjivo. Nijedno nije bez neke podmukle sjenke. Naročito smo sumnjivi kad nas ponese zarazna sentimentalnost i čini se da smo spremni sve da promijenimo i postanemo bolji: tada smo najgori. Pjenu histerične saosjećajnosti u svojim podanicima vlast podiže planski kad god treba sakriti neku gadnu istinu o društvu, ili kad treba otvoriti ventil da se izlije višak nezadovoljstva u ljudima. Duša se kroz tu jeftinu laž oslobađa tereta koji je gura na velike ali rizične puteve. Po pravilu je posle toga još sebičnija, kao da je kivna na samu sebe. Istina, čovjek se isprazni, pa je lakši. Ali je to lakoća poniženih.

Ovako se možda ljudi brane od užasa koji u njima izaziva smrt. Suočeni sa njom, odjednom vide da im život curi na bezbroj rupa i otvori se u svijesti provalija puna straha. Pošto se nijedna od ovih rupa ne može začepiti, šta čovjeku ostaje nego da zažmuri i zamisli da se to dešava negdje drugdje i samo drugima, da se njemu nikad neće desiti jer on je dobar i drukčiji; njegov svijet je zaštićen od ovakve pošasti.

A kad se okolnosti tako spletu da neka smrt osvijetlibesmislenost načina života ne samo najbliže grupe ljudi nego i ogromnih masa, ili čak osvijetli jedan trenutak istorije cijelogčovječanstva, onda izgleda kao da se svjetlost upalila u svim rupama i pećinama, svi insekti bježe kud mogu. A ljudi bježe u sentimentalnost, nikad više neće biti isti, sve će dati i sve će obećati, otvaraju i srce i granice. Dobro došli u Evropu. Ko vas to tamo goni i davi?

Možda je, ipak, foto-montaža? Svaki malo iskusniji fotograf zna da namjesti trogodišnje dijete u ranu zoru na obali mora tako da ostavlja utisak neizmjerne samoće, bespomoćnosti i napuštenosti ne samo na plaži i morskoj pučini nego i na cijelojopustjeloj zemlji. Jedan među bezbrojnim komentarima na internetu glasio je: „Vidim čovjeka, ali ne vidim čovječanstvo.” Ni more ga nije htjelo. Vratilo je poklon donosiocu, pa ti vidi šta ćeš dalje.

Neizbježno u ovakvim situacijama neki brižni čuvar reda i mira pokrene polemiku: zašto se objavljuju ovakve fotografije? To uznemirava javno mnjenje. Širi sumnju i pesimizam. Ovako ogoljena smrt, u crvenoj majici i plavom šortsu, sa ručicama prema nebu, a licem u pijesku, začešljana i morskom vodom isprana, ima nešto suviše neporecivo i nepotkupljivo.

Navodi na pomisao da, ne daj Bože, ne živimo u najboljem društvu u istoriji. Ukazuje i na krivca, samo što mu ime ne izgovori. Ako nije foto-montaža, ko će je ućutkati? Nije šala. Sjatile su se na ovaj dio Mediterana ogromne sile, kopnom i morem nadiru godinama sa ciljem da ostvare svoje interese. Ovo je od životne važnosti za velike države, imperije, civilizacije! I sad sve to dovodi u pitanje jedno nesrećno udavljeno derle!

Ljudi su slaba i sujevjerna stvorenja. Ne podnose pritisak istine. Koliko god da ih obrađujete i kontrolišete, taman kad ste ih doveli nadomak velikog cilja, dovoljna je jedna sjenka, jedan san, da ih potpuno poremeti. To je košmar svih moćnika u istoriji: nikad ne znate u kome času će istina provaliti u svijestljudi, ni šta će posle toga biti. Pa kako da ih ne uznemiri ovako lukavo ukomponovana slika smrti maloga djeteta, u jutarnjoj svjetlosti na obali prešumnog mora, uhvaćena u toku ceremonije podnošenja žrtve za ostvarenje novog svjetskogporetka? Mala neopreznost, i izgubi se svjetska imperija.

Ko je taj – a nije mamica – ko se ovako brine da se ne uznemire nježne duše? Treba vjerovati da je to jedna od najbolje čuvanihdržavnih tajni. Jer svak je zna, a malo je ko otkriva. Opisno, iz daleka, sluti se, ali, na kraju krajeva, bolje je da čovjek ne zna.

Ko se toliko plaši da informacija o malom lešu na obali mora ne probudi savjest ljudi u toj mjeri da počnu da se ponašaju nepredvidivo, možda čak destruktivno, pa smjesta mobiliše cijele armije dušebrižnika po svjetskim medijima da upozore naivne: pazite, ova vijest nije dobra ni za vaše zdravlje ni za vaše interese.

Čudo jedno! Ako prevrćete po televizijskim kanalima bilo kog dana, bilo kad u toku dvadeset i četiri sata, naći ćete bezbroj programa sa neopisivim užasima, prostaštvom i glupošću koji ne mogu imati drugi cilj nego da gledaocima razore svijest i ogade život. Ali to je nešto drugo. To je pod kontrolom. To služi da zatvori svijest ljudi, navikne je na zlo i odvratnost u toj mjerida se ta svijest, kad se, možda, jednog dana, u svitanje na plaži pored mora, nepredviđeno suoči sa užasom stvarnog života koji je doziva u pomoć – i ne pomakne. Ne vidi. Ništa ne pita. Nema snage. Upravo kad dođe red na tebe da spaseš svijet, ti nećeš imati snage. Za razliku od sporta, u ovom životu moćne sile treniraju ljude sa ciljem da ostanu bez snage, da klonu, budu potpuno van forme, baš u času kad treba da opravdaju zašto žive. Na ovu disciplinu otpada devedeset posto budžeta modernih država.

Kako je moguće da se gospodari svijeta ovako plaše fotografije jednog mrtvog djeteta?

Smrt je uvijek uznemirujuća. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog nabijenosti nepodnošljivim istinama. Pobrka i bar nakratko razori ustaljene strukture svijesti, podsjeti ljude da ništa od onoga što rade, žele i planiraju nema smisla. Svašta ljudi izmišljaju, svakakve bogove prizivaju, bezbrojne rituale obavljaju ne bi li pripitomili ovu divlju silu što ih podsjeća da su uvijek u svemu na gubitku. Pa ipak, do sada nikome nije palo na pamet da skriva od ljudi da se na ovoj zemlji stalno umire. Iako se zna da će se uznemiriti, i djeci se saopšti da im je majka umrla. Ni babe se ne plaše da će ih zbog te vijesti neko ubiti. Tako da ovdje nije u pitanju metafizički užas smrti. Nego je u pitanju nešto drugo. Mediji se ne bave metafizičkimutjeama, nego čuvaju poredak. Njihov posao je da prenesu zabrinutost vladajućih društvenih grupa da bi širenje uznemirujućih informacija moglo biti štetno za interese društva.

Kome i kakvim interesima šteti beživotno tijelo dječaka koje je more izbacilo jednog jutra na jednu od bezbrojnih mediteranskih plaža? Kako Ajlan Kurdi dovodi u pitanje svjetski poredak?

Uznemirujuće je što je odgovor suviše očigledan. Ne mogu ni svjetski mediji da ga zamagle dovoljno brzo a da ga svi nijesuvidjeli. Ljudi zapravo preklinju da im se udijeli laž. Podržavaju svaku vlast pod uslovom da ih uspješno laže. Iluzije su dragocjenije od zlata. Niko neće da zna. Smrt, jedina od svih sila što vladaju ljudima, odbija da usliši ove molbe. Govori suviše jasno, svak je potpuno siguran da ga neće prevariti. Svijest pred njom ne može da se zatvori. Mora da pusti istinu u sebe. A ono što razori svijest, razara i društvene poretke.

Ovakav glasnik djeluje posebno uznemirujuće kad se umiješa u istoriju, politiku, finansije, odnose između ljudi i država, kao da hoće da glasa, ili da kupi akcije, ili se popeo za govornicu Ujedinjenih nacija da iznese svoje mišljenje o svjetskomporetku. Svi znaju da mu se mora vjerovati, pa šta da radimo ako upre prstom, ne na ovoga ili onoga čovjeka, nego na cijeladruštva, i to najmoćnija, ili na velike institucije, ili dragocjenegrupe ljudi, one koje su suviše važne da bi im se išta neprijatno smjelo desiti?

To uvijek izaziva šok, kad se smrt pojavi da presudi u društvenim poslovima, u vrijednostima civilizacije, ili u interesima gospodara svijeta, a ne samo u bolestima tijela i zamoru duše. Suviše zna, mnogo je pametnija i jača. Nevaspitana je i ne stidi se. Izražava se prostački direktno. Nijedan joj autoritet nije svetinja.

Tako se pojavila na čuvenoj fotografiji iz Vijetnamskog rata na kojoj napalm goni golu djevojčicu koja zapomaže trčeći svom snagom za svojim minijaturnim životom pred uraganom od vatre i dima koji za njom bljuje svjetska Imperija. Zvali su je „Napalm djevojčica“. Nije umrla, tada je smrt presudila nekome većem i važnijem: baš Imperiji što je stremila svjetskojvlasti u onom oblaku vatre i dima iza malog, mršavog, golog tijela. Nije fotografija odlučila o ishodu rata, nije ništa promijenila, ali je toga trenutka nepobitno ušla u svaku svijestinformacija da je Amerika izgubila rat u Vijetnamu.

Ništa nije promijenila, ali svijet više nije bio isti. Po tome ćete uvijek znati da je riječ o promjenama u ljudskoj duši: kad se ništa ne desi, a svijet nestane, znači ugasila se ona sjajka u očima. Priznajte da nijeste znali da svijet od nje zavisi?

Najviše zbog slike „Napalm djevojčice” do današnjeg dana u Americi okrivljuju medije da su krivi za njihov poraz. Samo da nijesu objavili onu uznemirujuću sliku. Savjest se u ljudima ne bi probudila, dovršili bi posao i niko ništa ne bi znao.

Ni Ajlan Kurdi ništa ne mijenja u sadašnjim ratovima. A ipak: istorija se nepovratno promijenila.

Šta je toliko originalno u slici smrti, pogotovo iz ratova? Svak zna da se u ratu gine, uglavnom nevini, mnogi vide užase sopstvenim očima, o njima se sluša dok svima ne dosade. Pa ipak, nekad se ovako desi da se slika samo jednog detalja izdvoji iz grozne mase. Zarije se u svijest do dna, mimo svih uobičajenih ratnih užasa. Viđena iz tog ugla smrt dobije strahovitu sugestivnu snagu, kao da se desila samo tu i tada. Snaga ovakve poruke smrti nije toliko u prekidu života, nego u moralnoj presudi. Čovjek je do tada mislio da se to ipak dešava slučajno, nasumice, naleti zalutali metak, a sad osjeti da neko sudi, neko ko sve zna i nema milosti. Saslušala je svedoke, donijela odluku o toku istorije i saopštava je. Sve se to vidi na onom detalju izdvojenom iz mase. Nikakve žalbe više ne pomažu.

Svi su znali odavno šta se dešava izbjeglicama sa Bliskog istoka, još od bombardovanja Libije. Hiljade su se davile još tada u Mediteranu. Ali je vijest nekako zataškavana. Nije stizala do Amerike i Evrope gdje sjede oni koji osmišljavaju ove ratove. I pošto je uspješno zataškana, kako to uvijek biva, ubica se ohrabri kad mu zločin prođe nekažnjeno pa krene u nove podvige. Niko na njega ne sumnja, a posao mu ide.

Zašto bi stao? Tako je zapaljena Sirija i cio arapski svijet. Napravljen je ekstremistički pokret sa ciljem da se destabilizuju Iran i Rusija. U igri je kontrola nad naftom i gasom. U igri je i svjetska dominacija zapadnih sila. Velika igra. Bal vampira. Niko nije skrivao da su iza ovog plana Sjedinjene Države, Francuska, Velika Britanija, Turska, Saudijska Arabija, Katar i možda još poneka manje vidljiva državica. Veliki cilj opravdava najgora sredstva. Žao nam je, ali se mora. Posao je posao. Žene i mekušci neka zažmure. Velikim ljudima ne drhti ruka.

Ovo je najvažnije opravdanje: „Kad se odvagaju dobro i zlo, u budućnosti će naše akcije donijeti čovječanstvu više dobra nego zla.” Zvuči ubjedljivo onima koji hoće da budu prevareni. Kad se svede na realnost, ovaj argument prosto znači da je dželat stavio nož pod grlo nevinoj žrtvi i još joj šapuće: budi srećna, zahvaljujući tebi bolje će živjeti budući ljudi.

Dželat se takoreći žrtvuje za opšte dobro. Šalje bombardere na cijele narode, uništava plodove rada generacija ljudi – da bi ihoslobodio diktatora i pomogao im da žive u demokratiji. Ko će bolje?

Milioni ljudi na Bliskom istoku su stradali. Živjeli su dobro i u Libiji i u Siriji dok nijesu došli oslobodioci dirnuti njihovom patnjom. Sad porodice bježe glavom bez obzira, djeca ne mogu izaći na ulicu, ne rade ni škole ni bolnice, oružje je u svačijimrukama, na svakom koraku.

I sve se to može nepobitno dovesti do tačke na kojoj su donijeteove odluke, posle hladnih i preciznih proračuna, sa sviješću o svim neminovnim posledicama, u vladama nekoliko moćnih država. Kako je rekao Putin u Ujedinjenim nacijama: „Nijemoguće da ne vidite šta ste uradili.”

Nije moguće. Riječ je o iskusnim vladama, to su centri racionalnog planiranja. Svaki čovjek koji učestvuje u tom procesu odlučivanja zna šta će se desiti ljudima u državama koje su ovako razorene. To se pravda „državnim razlogom”. Mora se.

Računa se na medije da spriječe ljude da shvate šta se oko njih dešava. Prikrije se svašta. I razaranje država, i stradanje miliona, čak i ako traje mjesecima. Ako se otkrije – optuže žrtve: „Kad se ne bi branile, sve bi se davno završilo.” Sami su krivi. A na kraju krajeva, donijećemo više dobra nego zla.

Pod uslovom da niko ne vidi fotografiju mrtvog dječaka na obali mora.

Samo jedno je nedopustivo: da se ta nesreća nekako dovuče do naših granica i poremeti naš komfor. Takva je pogodba između naroda i vladajuće elite u modernim državama: elita obezbjeđuje narodu red i mir i svakog mjeseca bar jedan dolar više na računu u banci, a narod, zauzvrat, ništa ne pita, pravi se da ništa ne zna. Prećutni dogovor je i da mediji stalno ponavljaju, ma šta se dešavalo, da smo mi uvijek na dobroj i humanoj strani istorije. Nikome nije u interesu da probije balon iluzije.

Nije bilo predviđeno da talas izbjeglica pređe evropske granice. U sjevernoj Africi je odavno bilo bezbroj izbjeglica iz Iraka, Libije i Sirije, ali se o tome nije govorilo. O tome se nije govorilo ni dok su se davili u moru pokušavajuci da se dokopaju obala Evrope. Ni dok su bili samo u Turskoj i na Balkanu. Tek kad su prodrli u Italiju i krenuli da se penju prema sjeveru Evrope, pukla je medijska brana. Ljudi ne vole masu stranaca, pogotovo muslimana. Sad bi moglo da se desi i nezamislivo: da neko probije led i počne da priča da su za ovo krive naše vlade.

Ljudi bi mogli da se uznemire.

A onda je jednoga jutra more donijelo konačnu presudu smrti: leš malog Ajlana.

Nikakva pamet ni obrazovanje nikome nijesu potrebni da se sjeti ko je kriv za ovu smrt i kako je do nje došlo. Zaklinjaće se da ne zna, pred Ajlanovim lešom, samo onaj koji je odlučio da laže dalje od smrti i kome od te laži zavisi karijera. Kao što se zna u psihologiji, ljudi sebe lako zavaravaju, i u privatnom i u javnom životu. Ali nekad svijest odbija da bude prevarena. Šta god radili, ona bulji u istinu i ponavlja vam je dok je ne prihvatite ili ne poludite.

Fotografija Ajlanove smrti ima moć da bude nezaboravna. Nije dobro biti svjedok zločina mafije. Čovjek pokušava da kaže da ništa nije vidio, ali svi znaju da je ne samo vidio nego i da nikad neće zaboraviti to što je vidio. Ako mafija ima svjetsku moć, a tebi je živjeti negdje u ovom svijetu, imaš problem. I sa silama koje vladaju svijetom i sa samim sobom.

Nije se slučajno papi, koji je i spontan čovjek i poznavalac teologije, prosto otela iz duše rečenica: „Već je počeo treći svjetski rat.” Vatikan je jedna od najbolje informisanihinstitucija na svijetu, tako da se ova rečenica odnosi prije svega na političku realnost i interese velikih sila. Ali ima i nešto dublje, vezano za položaj čovjeka u današnjem svijetu. Ima teološko uvjerenje da je istorija ljudi na opasnoj prekretnici, pomalo kao da su se iracionalne sile zavjerile protiv ljudi. Vodi se rat između velikih sila, ali se vodi i rat protiv čovjeka. Leš Ajlana Kurdija ukazuje na obje dimenzije rata.

Jedan američki istoričar govori o ovoj epohi kao o „vremenupristajanja”, u smislu da se ljudi ponašaju kao da su se pomirili sa najavljenom katastrofom. Pristaju na poniženje, pristaju na gaženje svega do čega im je stalo; pristaju na uništenje svoga društva, porodice, samih sebe; pristaju na duhovnu smrt. Nije da se plaše, nego nemaju snage da kažu „dosta“. Nervni sistem se ne mrda. Ovaj istoričar piše: „Većini ljudi je danas lakše da prihvate mogućnost kraja života na zemlji, nego mogućnost kraja kapitalizma.”

U pravu je, rezignacija se raširila svijetom. To je gore od straha. Strah može da raspali čovjeka. Prokleto je samo kad se više ne vjeruje ni u šta.

Ova konstatacija kao uzgred govori nešto strašno o promjeni u strukturi ljudske psihe: ona znači da više nema nade. Nada je prozor koji je vječno otvoren u ljudskoj duši, podiže pogled dalje i od smrti. Iz te rupe struji želja za životom i kad u njemu ništa ne valja. Bez toga prozora svi ljudi postoje samo kao tjelesine u totalnoj depresiji, ono kad ne mogu da ustanu iz kreveta, ni oči da otvore, ni riječ da izgovore. Pošto se to sad dešava masovno, onda je u ovoj promjeni u dubini psihe najveća originalnost epohe.

Raširenu preko polovine prve strane beogradske Politike gledam opet fotografiju: čudno je to osjećanje pustoši oko ove lutke. Mrtvo djetence u mrtvoj prirodi. Ja bih ispod fotografije stavio jednu čuvenu rečenicu Dostojevskog: Ne može se civilizacija graditi na smrti jednog jedinog nevinog djeteta. Koliko znam, Dostojevski to nije rekao baš ovako, nego rečenica glasi: Svi ideali ne vrijede suza jednoga djeteta. Ali iz cijelog njegovog djela, naročito iz Zločina i kazne, struji isti smisao, da ljudska svijest ne može da pravi velike apstraktne konstrukcije na temeljima apsolutnog zla, čak ni ako izgleda da to zlo nije tako veliko, a ono što se gradi je veliko, lijepo i dobro.

Nikakvi ideali ne vrijede jedne kapi soka života. U Zločinu i kazni je ta ideja još više izoštrena. Tu nije u pitanju ubistvo nevinog djeteta, nego ubistvo pokvarene babe čiji bi novac trebalo da omogući pametnom studentu da pomaže ljudima i uradi za njih mnogo toga dobrog. U tome je sukob Dostojevskog sa modernom civilizacijom. Ona kaže: Može baba, a, ako mora, može i dijete. On odgovara: Ni baba, ni dijete. On njoj: Duša ne trpi u sebi tako podle računice, jer kroz njih ne može da teče život. Ona njemu: Duša ne postoji, a ti si, Fjodore, budala.

Ko je pobijedio, Fjodor Mihajlovič ili civilizacija? To je teže ocijeniti nego što izgleda na prvi pogled. Način života liberalne civilizacije, koji je Dostojevski pokušao da sruši, proširio se na svijest cijelog čovječanstva. Ako natjerate nekoga, naročito mlađeg i pametnog, da čita Zločin i kaznu i da vam iskreno kaže šta o njoj misli (bez obaveze da hvali pisca zato što je slavan), reći će vam da je cijela priča glupa, ili nerazumljiva. Kako se može praviti zaplet sa ovako glupim idejama? Osim možda kao komedija. Koji normalan čovjek se ponaša kao Raskoljnikov? Ubio je zlu babu za kojom nema ko da žali, uzeo je pare i imao toliko sreće da na njega niko ne sumnja.

Može da ostvari sve svoje velike životne planove. I onda – kad su sve opasnosti iza njega – u nečemu što bi trebalo da je duša navodno se pojavljuje griža savjesti koja je tako nepodnošljiva da on sam sebe počne da uništava, sam traži kaznu sve dok je zaista ne nađe. Ko bi se, pri zdravoj pameti, tako ponašao? Koga tako muči savjest? Niko na njega ne sumnja, a uz to je pun para. Čak pod pretpostavkom da postoji duša, u njoj nema ovakve griže savjesti i ne postavlja ljudima teške probleme koji se ne mogu riješiti pilulama za smirenje. A nedostatak para postavlja, i te kako! Uostalom, zločini se inače dešavaju, ljudi inače stradaju, takva je istorija i takva je ljudska priroda. To spada u kolateralnu štetu. Koliko god da nam je žao ubijenog djeteta, ne može se progres civilizacije mjeriti njegovim suzama.

Ovo je svijet pobjednika i gubitnika. Pobjednici ubijaju i uživaju, poraženi pate i tješe se bajkama o poštenju i pravdi.

Ideja Dostojevskog zvuči kao sentimentalna fraza.

Mada možda i ne zvuči u trenutku kad plače dijete kome se primiče dželat. Ili kad se gleda fotografija Ajlana Kurdija i čovjek vidi – nepobitno zna – da mjesto dželata zauzimaju velike svjetske sile sa ogromnim imperijalnim interesima: pod njima stenje dijete. A od njih zavisi moja plata. Grozna dilema.

Ajlanovoj majci, da je preživjela kobnu noć, riječi Dostojevskog sigurno ne bi zvučale kao prazna fraza. Da, ali to je samo u majčinim osjećanjima. Samo u majčinim osjećanjima, ali ta osjećanja svojom silinom – i zato što ovakva drama u čovjekuukida cijelu vještačku konstrukciju vaspitanja i kalkulacija, inercije i navika – upravo pokazuju šta je iskonska ljudska priroda. To su gvozdeni zakoni duše. Ono što ostane kad se uklone sve iluzije. Tu urla život u najčistijem obliku koji je poznat ljudima. Svi će glasovi umuknuti, ali ovaj urlik neće. A onda, ako se misao nastavi ozbiljno i bez sentimentalnosti, čovjek može da pomisli i ovo: da se biće koje se ovako ogriješi o život više i ne može vratiti u njega. Može da luta, stvara, izmišlja i laže koliko hoće, ali na onoj tački gdje izvire život, ili gdje izviru njegova osjećanja, to sve ne znači ama baš ništa. Nikakav ideal, ni svjetski interesi – samo dječije suze.

Ako je Dostojevski u pravu, civilizacija ne ide u progres, nego u kataklizmu. Teško je biti „čoek“, ali je još teže biti „nečoek“. Dostojevski misli da je nemoguće na dužu stazu biti „nečoek“, jer su zakoni ljudske duše tako napravljeni da nije moguće samoga sebe dugo lagati, niti se samome sebi lažno predstavljati. Drugi misle drukčije. Misle da svaku izdaju, ma kakvi bili zakoni duše, može da iskupi odgovarajuća količina para.

Ova rasprava traje koliko i ljudski rod. Niko ne zna ko je u pravu. Ali svak mora da bira. I da slijedi put koji je izabrao, on, ili njegovo društvo, ili njegova epoha, i da plati cijenu svoga izbora: ne živi se dvaput. Ovo je možda nepravda: čovjek mora da izabere neki način života – mora se privoljeti nekome carstvu – a ništa ne zna, nego bira naslijepo. Po pravilu: šta god izabrao, kajaće se. Žaliće za parama koje je mogao maznuti da je bio malo podmukliji; žaliće za „časnim imenom” koje je mogao na zemlji zaslužiti, da je bio malo pošteniji. Možda se iz ovoga može zaključiti, kao u velikim religijama, da ljudima uvijek treba oprostiti. Ne znaju šta rade. Jedan dio mozga uvijek žali i kaje se zbog onoga što radi drugi dio mozga.

I ovo je Dostojevski znao.

Ono što on kaže nema veze sa sentimentalnošću, čak ni sa moralom, nego sa opisom mehanizma po kome funkcioniše ljudska psiha. To je dokumentarni izvještaj čovjeka koji je bio na licu mjesta – u dubljim slojevima duše – i vidio kako mašina radi. I Dostojevski zna da ljudi, i zli i nevini, umiru kao muve, da je zlo dio života i da se tu ništa nikad ne mijenja. Niti može niti treba život da stane zbog zločina. Ali nije o tome riječ. Fjodor Mihajlovič kaže ono što se prenosi, na ovaj ili onaj način, kroz sve velike duhovne tradicije: da ljudska duša ne može da podnese najgore zločine – kao ubijanje nevine djece – ako su ti zločini namjerni i promišljeni. Ako vam se čini da može da podnese, to je zato što je u vama duša već sahranjena. Urla, ali ispod betonske ploče iznad koje se njen urlik ne čuje. Prosto rečeno: ne može da planira, uračuna u troškove i sprovede u djelo, u ime bilo kakvih interesa, ubistvo malog djeteta. Ne može ogromna imperijalna sila da zabije djetetuglavu pod vodu dok se ne udavi – „sa predumišljajem i iz koristoljublja”. I da to pravda dostignućima civilizacije.

Ljudska duša ne ubija djecu sa predumišljajem i iz koristoljublja. Kad se u televizijskim emisijama o nacističkim koncentracionim logorima pojave jevrejska ili ciganska djeca, koja su kao za inat posebno fotogenična, svaki čovjekinstinktivno vidi da nijedan čovjek ne može ubiti ovu djecu. Osim ako mu je duša na neki način zatvorena; ako do nje ne stiže informacija o onome što ruke rade; ako je robot koji je programiran spolja.

Zato su nacisti imali veoma razvijenu propagandu o „natčovjeku” i „višoj rasi”, tj. čovjeku koji može da radi ono što „običan” čovjek ne može. Jer je jači od duše koja se povija pred osjećanjima. Njegova se ne povija. Ali kad se posle rata pojave ove fotografije i njemačka duša sazna šta je urađeno dok je ona spavala, sve se uruši: država, ideali, tradicije, kultura, mentalitet i karakter, sve što ima veze sa „natčovjekom“.

Evropa je naslijedila moralni debakl nacizma. Ali bez nacističke iluzije o natčovjeku koji može da počini najveće zločine da ne trepne, i još da se hvali snagom kojom prihvata odgovornost za zločine. Ostao je, međutim, isti račun o „efikasnosti” zločina, o potrebi dominacije nad nižim ljudima i rasama. Samo sve treba sakriti, sve poricati, zažmuriti i lagati: to nijesmo mi. U tome je moralni debakl: kukavički, tajno i bez rizika, samo da se ne zna – pa onda mogu pod nož i dijete i baba. Pravi se da ne znaš – biće para.

Ovo nacističko jezgro Evrope izađe na vidjelo na posebno odvratan način kad se desi da „teroristi” napadnu ciljeve u srcu „naše” civilizacije. „Mi” njih bombardujemo mjesecima, godinama, uništavamo cijela društva, ali to ne predstavlja nikome problem: stradaju „oni“, a oni nijesu ljudi, oni su niža bića, njihov život ne vrijedi ništa. Ali zato kad pukne bomba na našim ulicama, ako je samo jedno „naše” dijete mrtvo – to je smak svijeta; nikad nije bilo takvih nevinih žrtava. Nikad nije bilo ni tako groznih ubica kao oni koji mogu da pucaju po našim ulicama. To je ono nacističko „sto za jednoga”, samo je postalo „milion za jednoga” – i ne govori se javno, nego se šapuće među izabranima.

Naši interesi su svetinja; njihovi životi nisu ništa. Ledena bezosjećajnost kad je riječ o tuđim patnjama; beskrajna uobraženost kad je riječ o nama. Kad se izađe iz ove samozaslijepljenosti, „natčovjek” odmah postane „nečoek“.

U laganju leži spas. Inače se niko ne bi mogao pogledati u ogledalo. Na kraju cijela civilizacija počiva na ogromnoj laži koje se svak grčevito pridržava. Društvo polako klizi u histeriju. Jer se laž sve teže održava, maltene na svakoj tački šiklja nepodnošljiva istina o tome šta radimo i kakvi smo postali. I kad se veliki ciklusi razvoja društva zbiju u jednu rečenicu, onda ona glasi: Ne može se graditi civilizacija na suzama jednoga djeteta.

Uvijek duša sazna šta je čovjek uradio. I onda više nema bježanja. Čovjek provede život skrivajući od drugih svoje mane, a na kraju otkrije da se to nikoga ne tiče osim njega. Od sebe nije mogao ništa da sakrije! Može biti da se teološka vizija o „strašnom sudu” odnosi na ovaj susret sa samim sobom. Lakše bi bilo sa Bogom. On može da oprosti. A kako će da oprosti sebi čovjek koji gleda šta je uradio od svoga života znajući da drugu šansu da ga proživi neće dobiti?

Zasluga Dostojevskog je što je otkrio u mehanizmu duše da se ovo dešava nužno, da nema načina da se spriječi urušavanje cijele društvene konstrukcije, ma kako fantastično izgledala, od časa kad u dušu uđe saznanje o svjesno i planirano počinjenommonstruoznom zločinu na kome se konstrukcija temelji.

Pjesnik je to doduše izrazio u dva stiha bolje nego tomoviknjiga: „krv je ljudska hrana naopaka / na nos vam je počela skakati”. Nije samo moćna slika; nego otkrivanje zakona gravitacije u ljudskoj duši.

Napori koje sadašnja Imperija ulaže da bi sakrila zločine koje pravi u ime svjetske dominacije su indirektno priznanje Fjodoru Mihajloviču: mi istinu o sebi ne možemo da podnesemo. I ako nam glavu zabijete u dječiju krv koju smo maloprije prolili – ne priznajemo, to nijesmo mi. Inače, sve se ruši. Svjetski poredak zavisi, više od ičega drugog, od uspješnosti ove propagande. Propaganda održava iluzije. Iluzije mogu potpuno da ovladaju ljudskom psihom – sve dok u nju ne provale dječije suze.

Čini mi se da se iz ovoga može izvesti vrlo optimistički zaključak: ljudi su bolji od onoga što rade; i ljudska duša postoji. Iako je niko nije vidio; strah od nje je dokaz da postoji. I ne trpi zlo. Inače ne bi ovoliko lagali.

Nijesu se tvorci modernog kapitalizma jedini ni prvi sjetili da bi ljudi koji se oslobode moralnih kočnica u duši bili neuporedivo efikasniji od naivnih koji posustaju i padaju pred moralnim dilemama. Ali su jedini koji su uspjeli da izgrade sad već svjetsku civilizaciju na ideji da najgori zločini spadaju u kolateralnu štetu progresa. Da su, zapravo, dobrodošli. Bar kod jakih ljudi, onih kojima ruka ne drhti kad treba zaklati. I koji su, baš zato, pozvani da vladaju.

Šta je istina u ovoj raspravi o ljudskoj duši ko će znati? To možda i nije samo naš problem nego i problem cijele prirode. Čini se, nad slikom Ajlana Kurdija, da o dometu ljudskih zločina imaju svoje mišljenje i more, i pučina, i pusta plaža, i svjetlost izlazećeg sunca. Ni ovo nije frazetina, nego je život, kažu naučnici, jedan veliki eko-sistem, misteriozna cjelina u kojoj je sve povezano, pa i ljudi nešto nekome duguju i negdjepolažu račune. Ili uobraze da nikome ništa ne duguju, pa počnu da grabe i uništavaju sve oko sebe – dok život na zemlji ne počne da se gasi. A oni nastavljaju da računaju: meni se zasad isplati, a i život, na kraju krajeva, spada u kolateralnu štetu.

Na suđenju u Nirnbergu, nacistički doktori koji su pravili eksperimente sa ljudima u logorima pravdali su se pozivajući se na osnove svoje civilizacije: mnogo je veća sreća, govorili su, koju će donijeti čovječanstvu naši eksperimenti, nego patnje malog broja ljudi koji moraju da budu žrtvovani u ime progresa.

Dostojevski je znao da do ovoga mora doći. Da nije samoga sebe poslao po kazni u Sibir, Raskoljnikov bi završio radeći eksperimente na ljudima, vjerovatno kao veliki hirurg u Americi. Tvrdio bi da je uradio više dobra nego zla, ili da se bar ne zna, u raspravama o moralu, ko je u pravu. Da bi ovo mogao da kaže, morao bi da prekine sve veze sa sopstvenom dušom, čak i u snu. Jer svaki čovjek instinktivno zna da nacistički doktori nijesu u pravu. Može da tvrdi suprotno samo ako se pretvori u robota. Inače zna da laže. Kad progovori, kad se mrdne, čak i kad se nasmije – uvijek zna da laže. Budućnost robota mu ostaje kao jedini spas. Robot mu obećava maksimalnu efikasnost bez griže savjesti.

Gle čuda, baš ovih dana čitam da će u roku od najviše dvadeset godina, roboti zamijeniti ljude u svim važnim poslovima. Naročito u ubijanju. Biće savršeni i neumorni vojnici.

Pitanje duše se neće više postavljati. Kolateralna šteta će biti svijet. Tako će se, u čast Dostojevskog, ipak na kraju otkriti da su ljudi skrivali veliku tajnu: od njihove duše je zavisio opstanak svijeta. Šteta što su morali da ga unište da bi to otkrili.

Možda je globalizacija dokaz da je civilizacija zasnovana na racionalno shvaćenim interesima pobijedila, ali se Dostojevski ne bi složio. Kazna koja slijedi zločin upravo tako i dolazi: kroz seriju pojedinačnih i kratkoročnih uspjeha koji vode u katastrofu u kojoj će se sve platiti. Baš kad je ovaj pogled na svijet postao globalan, nametnula se tema o ekološkom uništenju svijeta, klimatskoj kataklizmi, nuklearnom samouništenju, pandemiji.

Nikad u istoriji svijeta ova opasnost nije bila tako realna, i to po sudu ogromne većine naučnika. Niko ne spori da je sve to posledica darvinističke civilizacije koja je postigla ovoliku efikasnost eliminišući blebetanja o duši, moralu i osjećanjima. Niko ne spori, ali se niko i ne usuđuje, osim Dostojevskog, da izvuče očigledne zaključke iz ove „greške” u računici.

Najgora smrt neće doći ni od ekološke kataklizme, ni od atomskog rata, ni od pandemije, nego od sramote.

Ne bi trebalo živjeti u ovakvom vremenu, ali čovjek ne može da bira. Ne bi trebalo živjeti u vremenu kad se najteža egzistencijalna dilema, koja se tiče cijelog čovječanstva, prijeteći svede na groznu zamku: ovako se više ne može, ali se ovako mora. Kako: ne može se, a mora se – ljudsko biće ne treba stavljati pred ovakvu muku. Je li moguće da se čovječanstvo ujedinjuje prvi put u svojoj istoriji na osjećanjunemoći? Tolika moć u rukama ljudi, takve nauke, takva tehnologija, a niko ništa ne može da uradi čak ni kad se na njegove oči dešavaju zla od kojih glava hoće da prsne.

Svi okreću glavu od svijeta u kome žive. A svi hoće da učestvuju u podjeli plijena.

Koji li je to razlog iz kojega ljudska duša ne pristaje na ovu pogodbu? Mislim na pogodbu sa zlom: da u ime efikasnosti i profita sve bude dozvoljeno, pa i ubistvo djeteta? Ima negdje u Talmudu zapažanje da Bog broji ženske suze. Žene ne ubijaju djecu. Ako na osnovu toga sudi civilizacijama, onda je ovo isto što i ideja Dostojevskoga. Kad se stigne do ove tačke, ne izgleda smiješno ni ideja da potajno ali neumoljivo ljubav vlada svijetom. Zvuči smiješno. Kako bi to izgledalo kad bi se ispod Ajlanove fotografije stavio natpis: „Ljubav vlada svijetom“? Možda, ali iz velike daljine. Ko se poslednji smije.

Ako stvari stoje ovako kako je mislio Dostojevski, onda mrtvo dijete nije toliko za žaljenje. Negdje, u konstrukciji ovog tajanstvenog i fantastičnog svijeta, čak i bez uvođenja Boga, predviđeno je mjesto gdje dječije suze dobijaju smisao, ako ne utjehu. Nego su za žaljenje ovako neopozivo osuđeni i odbačeni ljudski ideali – civilizacije, religije, imperije – čak i ako su u njih upakovani životi stotina miliona ljudi. To nikad nije živjelo. To je suvo i lažno. To nije imalo ni najmanju šansu. Takvo oružje, takve sile, takva tehnologija, takve nauke, takve laži, takve video-igre! Ni najmanju šansu.

Piše Stanko Cerović, arhiva Nedeljnika