Izgradili su ga zarobljeni njemački vojnici, zatvorili Svjetska banka i MMF, koji su pritisli vladu Srbije da prestane financirati gubitaše. IMT, socijalistički gigant koji je posijao crvene traktore po selima čitave nekadašnje države, ugasio se početkom kolovoza. Proizvodnja je zaustavljena, a ostatku od 350 radnika podijeljene su otpremnine.

Tvornica crvenih traktora smještena je na Novom Beogradu, pored bloka 63, uz autoput Zagreb – Beograd. Idealno za još jedan shopping centar i ekskluzivno naselje urbanih vila! Na dvorišnim vratima je lanac, otvorena je samo prodavaonica rezervnih dijelova uz glavni ulaz u pogon koji je nekad zapošljavao 8000 ljudi. Od jednog do drugog ulaza ima tri i pol kilometra, kroz 36 hektara tvorničkoga kruga radnici su se nekoć razvozili autobusima. Sada su na plaći ostali portir i pet direktora.

Nade i iluzije

Priča o usponu novobeogradske tvornice traktora priča je o socijalizmu u njegovoj jugoslavenskoj varijanti, priča o jednom vremenu i njegovim nadama i iluzijama. Počeli su od nule, uveli traktor u svako selo, u gotovo svako seosko dvorište, doveli Jugoslaviju do najvećeg broja traktora po glavi seljaka. Mnogo više nego što bi to nalagala racionalna proizvodnja. Bivša država je 1951. imala oko 6000 traktora, 5000 u zadrugama, a 1000 kod individualnih poljoprivrednika, pa je jedan dolazio na 468 hektara u poljoprivrednim kombinatima, a u privatnim domaćinstvima na 7332 hektara. Tri i pol desetljeća kasnije, u sumrak zajedničke države, na 49 hektara u kombinatima dolazio je jedan traktor, a kod individualnih poljoprivrednika bio je jedan na 13 hektara. Danas Hrvatska ima 110.000 traktora, od toga 103.000 u poljoprivrednim domaćinstvima, a Srbija 550.000.

SFRJ je imala nekoliko tvornica traktora, od “Tome Vinkovića” iz Bjelovara do riječkog Torpeda, ali najpoznatiji su crveni traktori IMT-a, Industrije motora i traktora, iz Novog Beograda, kojih je više od 550.000 posijano od Makedonije do Slovenije.

– Tamo gdje je bio plug drveni, sada ore traktor crveni i vozi ga traktorista, član Saveza komunista! – kaže jedna od pjesama koje ga veličaju, koje su se sjetili novinari beogradskog Vremena, u velikom nekrologu IMT-u.

Saveza komunista odavno nema, nema crvenih knjižica, ali crveni traktori dobro se drže. IMT-ovi fergusoni nadživjeli su socijalizam: svaki drugi registrirani traktor u Hrvatskoj je marke IMT, stoji u Agropediji, zbirki informacija osječkog Agrokluba. Većina traktora u Hrvatskoj starija je od 30 godina, većina ih ima motore od 20 do 60 kW snage, samo je 41 traktor jači od 250 kW. Kriza je produljila životni vijek IMT-ovih traktora: 2012. u Hrvatskoj je prodano 495 novih traktora, prethodne godine 577, zato opstaje tržište starih i jeftinijih. Pretkrizne 2008. prodano je 2120 traktora, četiri puta više nego što je to uobičajeno posljednjih godina. Poljoprivrednici nemaju novca, nisu kreditno sposobni ili se ne usuđuju podići kredit. Zato se stari IMT-ovi strojevi, na glasu da se ne kvare i dugo traju, prodaju po oglasnicima za nekoliko tisuća eura.

Novi se više neće proizvoditi. IMT je zatvoren početkom kolovoza kao jedno od 43 državna poduzeća koja su zbog prevelikih dugova otišla u stečaj. Kroz rešetke glavnog ulaza u ugašenu beogradsku tvornicu vide se slabo održavani ostaci industrijske arhitekture osamdesetih.

“Dobar dan, jeste li vi gospodin Radović?”

“Jesam Radović, ali nisam gospodin, nego drug!” odgovara Radoslav Radović.

Novi kapitalisti

Čovjek sijede kose i sasvim bijelih obrva dugogodišnji je direktor beogradskog IMT-a, Industrije motora i traktora, koja ovih dana odlazi u prošlost. “On je stvorio IMT”, sa strahopoštovanjem kaže Petar Grbić, predsjednik Industrijskog sindikata Srbije u tom nekadašnjem gigantu. Zna li se već kome će pripasti ogroman kompleks atraktivnog zemljišta? Ne. “Spasio nas je Miroslav Mišković, jer je u blizini izgradio elitno naselje, a nije uspio prodati sve stanove”, objašnjavaju. Novi kapitalisti su trgovci, proizvodnja ovdje nije isplativa već 30 godina. IMT je otišao u stečaj, sa 170 milijuna eura duga. Većinu duguje Beobanci, također u stečaju, pa su se do zadnjeg časa nadali da će im država pomoći. “Tražili smo 5 milijuna eura za pokretanje proizvodnje. Umjesto toga isplatili su 7 milijuna za otpremnine”, gorak je sindikalist Grbić. Tisuću radnika spremno je raditi godinu dana bez plaće, uvjerava nas, samo da stave firmu na noge. Ne treba im puno, jer strojevi nisu uništeni.

Tržište, ističu, imaju, jer na ogromnom području od Turske do Poljske više ne postoji nijedna tvornica traktora. Izvanredno za uvoznike!

“Naš narod je sretan zato što je glup, a glupi ljudi ne mogu da pate”, s visine se smješka direktor Radović. On je davno otišao, još 1986., i s propašću tvornice koja je izvozila traktore po čitavom svijetu nema ništa. “Od 1991. nisam ulazio u krug fabrike jer se nisam htio družiti s lopovima”, naglašava distancu prema novom dobu. Sunovrat je počeo krajem osamdesetih: 1987. proizveli su 40.350 traktora, 1991. upola manje, 20.614, a 1992. godine 12.430. Lani su ih proizveli 450, a ove godine jedva pet, prije nego što je spuštena zavjesa na 60-godišnju proizvodnju.

Najveći izazov

Slavni direktor Radović počeo je raditi u srpnju 1950., sa 17 godina, paralelno će završiti strojarski fakultet. Tri godine prije osnovan je “Zavod Aleksandar Ranković”, preteča IMT-a. Tek 1954. će se donijeti zakon po kojem se ulice, trgovi i tvornice ne smiju imenovati po velikanima i herojima koji su još živi. Ranković je nešto kasnije pao, a jugoslavenska industrija traktora je cvjetala. Počeli su s ledine. Radović se sjeća kako su 1950. i 1951. svako jutro dolazila dva kamiona s njemačkim zarobljenicima. To su bili obrazovani ljudi, inženjeri, i oni su ih učili kako da rade. Puno njih je ostalo za stalno, oženili se za Sremice i ostali u Jugoslaviji. Među njima i šef razvojnog biroa IMT-a. U listopadu 1955. potpisali su ugovor s Fergusonom, Radović je kao mladi inženjer otišao na deset tjedana obuke u Englesku, u tvornicu u Coventryju. Iduće godine u Novom Beogradu počeli su montirati Fergusonove traktore. Prvi je model bio TE-20, jedan od legendarnih. Još se voze! Irac Harry Ferguson je u suradnji s tvrtkom Standards Motor u Coventryju stvorio miks osobnog automobila i traktora. Fergusonov je najveći izazov bio prijelaz s benzinskog na dizelski pogon, piše Marina Lewycka u “Kratkoj povijesti traktora na ukrajinskom”: njegov je uspjeh doveo do stvaranja čuvenog TE-20 koji je u Ujedinjenom Kraljevstvu proizveden u više od pola milijuna primjeraka. “Ferguson će biti zapamćen po tome što je spojio dvije velike inženjerske struke našeg doba, traktor i obiteljski automobil, poljoprivredu i transport, koji su zajedno tako mnogo pridonijeli dobrobiti čovječanstva”, navodi se u Kratkoj povijesti traktora.

Fergusoni su posebno pridonijeli dobrobiti seljaštva u nekadašnjoj Jugoslaviji: engleski TE-20 nije imao farove, ipak je trebao biti prvenstveno poljoprivredna mašina, tumači Grbić, ali su ih oni u IMT-u odmah dodali.

Vrijeme mitingašenja

“Kod nas su traktori najmanje orali, s traktorom se išlo i na sahrane i na groblje i na svadbu. Konfiguracija zemlje je takva da će traktor zauvijek ostati prijevozno sredstvo, jer ne može auto na njivu i u šumu. Čak 80 posto primjene mu je izvan njive”, objašnjava Grbić. “Vi biste morali okačiti sliku Franje Tuđmana, nitko vam nije napravio reklamu kao on”, podsmjehuje se bivši direktor Radović, koji se sindikalistu obraća kao personifikaciji svega što se s IMT-om dogodilo nakon njegova odlaska u penziju 1986. godine. Oluja 1995. ostat će zapamćena i po koloni crvenih traktora kojim su tisuće srpskih izbjeglica prevalili put od svojih domova do izbjeglištva u Srbiji. Slike traktorske kolone ove su se godine poklopile s vijestima o zatvaranju tvornice koja ih je proizvodila. “I vi u tome imate svoje prste”, govori Radović sindikalistu Grbiću kad pričaju o propasti nekadašnjeg giganta. “Prvo ste doveli Miloševića na vlast, a on vas je onda uništio”, kaže Radović, podsjećajući da je Milošević došao na vlast mitinzima nekadašnjih socijalističkih giganata. U strahu od njihove snage kasnije ih je uništio.

Crveni traktor na smetlištu povijesti simbol je nestalog zamaha modernizacije i industrijalizacije. Prije 60 godina bio je simbol nade i napretka. Zahvaljujući licencnom ugovoru koji je dogovorio Moša Pijade, u Beogradu su se od kraja pedesetih počeli proizvoditi najsuvremeniji traktori. Godine 1957. istodobno je u Engleskoj i u IMT-u u Beogradu počela proizvodnja modela MF 35, jer je licencni ugovor bio takav da su Englezi morali s njima dijeliti svaku inovaciju. Na proizvodnji traktora prvo je radilo 200 ljudi, što će krajem osamdesetih narasti na gigant koji će u 12 tvornica zapošljavati 12.500 ljudi. Radoslav Radović u prosincu 1962. postao je direktor proizvodnje, a 1970. je, sa 37 godina, postao generalni direktor. Svake godine su rasli, prisjeća se kako je 1973. u Washingtonu pregovarao i iduće godine potpisao ugovor sa Svjetskom bankom o kreditu s kojim su 1976. otvorili novu tvornicu. Na otvorenju je pjevala Neda Ukraden. Te 1976. imali su 200 inženjera u razvojnom uredu, u radionici od tisuću kvadrata. Za 2,2 milijuna dolara kupili su im kompjutor. Tvornica je stalno izbacivala nove, suvremenije i snažnije modele. Od traktora s motorom od 40 ili 60 KS, rasli su na 220, pa 270, 360 i 517. “U svibnju 1985. na novosadskom sajmu predstavili smo traktor od 517 konjskih snaga! Kome treba ovakav traktor”, pitali su novinari. “Nikome! Samo smo htjeli dokazati da možemo”, smije se Radović.

Veliki izvoznici

Najpopularniji modeli su im IMT 539 od 39 konjskih snaga pa IMT 542 i 577. Izvozili su u više od 80 zemalja svijeta. Samo u Alžir slali su 6000 traktora, brodovi su se već ukrcavali, a traktori nisu bili gotovi, pa su poslali ljude da ih montiraju na brodovima.

U Indiji su 1976. pobijedili na međunarodnom tenderu i izvezli 5900 traktora. I danas ih traže iz cijelog svijeta, uvjeravaju me. Prije dvije godine predsjednik Ekvadora u predizbornoj kampanji slikao se s IMT-ovim traktorom i obećao seljacima da će im država subvencionirati 80 posto cijene novog traktora. Ali kad su trebali to dogovoriti, u IMT-u više nije bilo nikoga s kim bi mogli razgovarati.

Lanac na vratima

U međuvremenu su se pojavili moderniji i bolji traktori, ali IMT ima veliku prednost: svaki seljak zna kako popraviti IMT-ov traktor i zato je on tražen u cijelom svijetu, tumači Petar Grbić. I u Ameriku su trebali izvoziti, 1990. potpisali su ugovor na 10 godina, a onda su došle sankcije. Tajna uspjeha IMT-a je bila u tome, ističu, što su razvili servisnu mrežu i što su s traktorima uvijek išli ljudi koji su obučavali traktoriste. Petar Grbić proputovao je pola svijeta zahvaljujući IMT-u. Na području bivše Jugoslavije imali su 172 prodajno-servisna centra. U Hrvatskoj su imali 22 servisa i 10 prodajno-servisnih centara, u Splitu je šef bio brat Milke Planinc. Samo u Slavonskoj Požegi im je Zvonko Čorak iz Trgoservisa jedne godine prodao 1500 traktora, koliko se sada ukupno u čitavoj Hrvatskoj ne proda u tri godine.

I onda je sve to pretvoreno u ništa. “Ne mogu vam opisati koliko mi je teško, koliko mi je krivo što su samo tako sve zatvorili. A od ovoga bi moglo živjeti barem 20.000 ljudi”, kaže Petar Grbić.

Usprkos lancu na vratima, on i dalje vjeruje da je moguće spasiti IMT. “Borit ću se dokle god bageri ne počnu da ga ruše”, naglašava. “Molim vas, pozovite seljake Hrvatske da pišu našoj vladi da im trebaju IMT traktori”, ponavlja.

Radović je skeptičan. Još 2006. javio se na tender koji je država raspisala: ponudio je da za dolar otkupi tvornicu i da je vrati državi nakon tri godine. Vjerovao je da je to dovoljno da tvrtka s osiguranim tržištem stane na noge.

Odbili su ga, a IMT je nastavio kliziti u propast. Mnogi su se okoristili na upropaštavanju te tvrtke. “Sa Slobodanom Miloševićem Srbija je vraćena u srednji vijek, s vlašću iz 2001. u prvobitnu zajednicu, a nova vlada će nas dovesti u robovlasnički sistem”, zloguko prognozira socijalistički direktor slavne tvornice koje više nema

Snježana Pavić, Jutarnji.hr