O Kierkegaardu se s pravom govori kao o ocu filozofije egzistencije. Sloboda koju je prosvjećenost mislila u borbi protiv svakog autoriteta i protiv svega što čovjeka zarobljava, s Kierkegaardom traži svoje pozitivno određenje. Drama slobode ne odigrava se u spoljašnjim odnosima, nego u ljudskoj unutrašnjosti, u odnosu čovjeka sa samim sobom.

Ako slobodu mislimo kao mogućnost izbora, Kierkegaarda nećemo moći razumjeti. Imati pred sobom izbor između dvije ili više mogućnosti još uvijek ne znači biti slobodan. Suponiramo li da čovjek može birati, recimo, između dobra i zla, slobodu bismo mogli misliti i kao izbor zla. Neko bira zlo zato što je slobodan. Mogao bi i drukčije, ali budući da je slobodan, može birati i zlo. To što se može odlučiti za zlo pokazivalo bi da je slobodan. Za Kierkegaarda ovako mišljenje nije probilo ni u tajnu čovjeka ni u tajnu slobode. Jer čovjek je puno dublji i složeniji.

Moći birati zlo pokazuje upravo suprotno, pokazuje da čovjek nije slobodan. Samo neslobodan čovjek bira zlo kao što i svaki izbor zla uvećava neslobodu. ”Niko nije tako užasno zarobljen, i ni iz kakvog zarobljeništva nije tako teško pobjeći kao iz tog u kojoj individua sama sebe drži zarobljenom!” Nesloboda, neistina, demonsko je zatvoreno i ovisi upravo o onome protiv čega se zatvara. Nesloboda je upravo u neprekidnoj borbi protiv slobode, neistina je u stalnom kombatiranju istine, zlo je u neprestanoj borbi protiv dobra. Obratno, sloboda se ne ravna iz odnosa prema zarobljeništvu, istina se ne mjeri neistinom, dobro se ne pokazuje opirući se zlu.

Gdje se otvara sloboda? Začudno, tamo gdje nije posrijedi izbor između dvije ili više mogućnosti, nego izbor jednoga. Sloboda se otvara u trenutku kada čovjek bira samoga sebe onakvim kakav jeste, kada bira sebe kao biće koje svagda ima mogućnost da se izabere. Ne kada se odlučuje između različitih mogućnosti koje bi možda mogao realizirati, nego kada bira sebe onakvim kakav uistinu jeste i sa svim što jeste! U tom trenutku izbora samoga sebe ili samoizbora čovjek stupa u slobodu. Prisvaja samoga sebe: ”Kad se sve stiša oko čovjeka, svečano kao zvjezdana noć, kada je duša u cijelom svijetu sama sa sobom, onda se ona ne susreće sa izvanrednim čovjekom, nego sa samom silom vječnom. To je kao kada bi se nebo otvorilo. I čovjek bira samog sebe ili, štaviše, prisvaja sebe sama. Tada je duša ugledala nešto najuzvišenije – nešto što smrtno oko ne može vidjeti, što se nikada ne može zaboraviti. Čovjek nije postao nešto drugo nego što je bio, već postaje on sam”.

Iz izgubljenosti dolazi k sebi i ulazi u slobodu. U uspjeloj formulaciji Waltera Schulza iz njegove knjige Fichte i Kierkegaard, ”samoizbor je zahvaćanje sebe kao slobode, skok u slobodu koji se događa iz slobode”. Kada čovjek bira samoga sebe? U trenutku odluke za dobro. Odluka za zlo je, dakako, vazda otvorena. No ona nije na istoj ravni kao odluka za dobro. Odluku za zlo donosim iz neslobode i njome postajem još neslobodniji. Zlo koje odabirem već me drži u ropstvu. Odluka za zlo dolazi iz robovanja zlu i vazda vodi samo još većem ropstvu. Kierkegaard će zato izlaz iz stanja neslobode i neistine u koje čovjek zapadne svojom vlastitom krivicom vidjeti kao dar što ga donosi spasitelj, iskupitelj i miritelj. Italijanski filozof Emanuele Severino u svojoj Savremenoj filozofiji tu situaciju ovako interpretira: ”Čovjek je iskonski u neistini, i ako mu je dopušteno ući u istinu… to se može dogoditi samo ‘u određenom trenutku’ vremena zahvaljujući Učitelju koji nije samo nosilac istine, nego koji pruža i uvjete za njeno razumijevanje, i koji dakle nije puki ‘Učitelj’, nego i ‘Spasitelj’, ‘Iskupitelj’, ‘Miritelj’, to jest ima karakteristike što ih kršćanstvo pripisuje Bogu”.

Bilo kako bilo, izvjesno je tek da zlo i dobro nisu na istoj ravni, da zlo živi od borbe protiv dobra, a da dobro ne živi od borbe protiv zla. Dobro naprosto vri iz sebe. Biti slobodan znači samo jedno: moći se odlučiti za dobro!

Nama ta Kierkegaardova odluka danas znači da se u odnosu spram drugoga moramo osloniti na vjeru da dobrota drugoga prethodi njegovoj zlobi, da se dobro vraća dobrim i da zato zlo neće prevladati nad dobrim. To ne znači ništa drugo nego da se s ravni bližnjeg i najbližeg pomičemo na ravan daljnjeg i najdaljeg i da zato transcendentna vjera u dobronamjernost drugoga više nego ikad prije zahtijeva vjerovanje u sebe.

Mario Kopić, Kierkegaardov samoizbor